Tuđmanova smrt spasila je Hrvatsku od moralnog i financijskog bankrota

I nostalgičari su jednostavno, na svoju vječnu sramotu, “kliznuli“ iz Sabora te tako pokazali proletersku solidarnost s Kadijevićem, Mamulom, Mladićem, Šljivančanom, Šešeljom, Miloševićem i Mesićem. I to nakon što je 2. svibnja 1991.g., izvršen masakr nad dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu. Bilo je to dobro prije “hrabrog i dostojanstvenog“ izlaska iz Sabora kad se dogodio i Vukovar, Ovčara i sve ostalo što je u memoriji Slavenke, Mire, Rade, Sanje, Vedrane i sličnih drugarica trajno izbrisano.

Čitam subotnji Jutarnji pokušavajući pronaći nešto političkog “sitniša“ za moju ”subverzivnu” kolumnu. A ono ništa. Etablirani “progresivci“ iz samoupravnih vremena čvrsto se drže plota. K’o pijani. Sjetih se legendarnih “Vještica iz Rija“ i naletih na “Usputne zabilješke“ Slavenke Drakulić. “Tihi odlazak, drugačiji više nije moguć“ poruka je autorice svima nama ognjištarima, povampirenim nacionalistima ,,filo-ustašama, povijesnim revizionistima, medijima koji siju strah” i na kraju rečenica sadržajno potpuno isprazna, ali i ovako izlizana toliko mila likovima kao što je naša Slavenka. “Baš kao da smo se vratili u devedesete“ poentira Slavenka na kraju svog političko-ljevičarskog pamfleta. Devedesete su godine koje je 80% žitelja ove države dočekalo s neskrivenim oduševljenjem. Ali ih je dr. Franjo Tuđman hladno i analitično upozorio da 20% ne želi ovu državu. Što je još gore nikada je neće iskreno ni prihvatiti. Naša Slavenka spada u taj “elitni korpus“- corpus separatum (lat. zasebno tijelo). To zasebno tijelo i dan danas dobiva ospice kad se prisjete na “strahote“ devedesetih, na deset godina mraka, na “zločinačku“ Oluju, na Tuđmana, Šuška, gardijske brigade itd. “Zasebno tijelo“ uvjereno je kako je samo spasonosna Tuđmanova smrt spasila ovu državu od moralnog i financijskog bankrota. Osobito financijskog. “Diktator“, kojeg se nitko nije bojao, ostavio je svoj “napaćeni narod “s aproksimativno 8 do 9 milijardi dolara duga. Nakon četverogodišnjeg rata, izbjeglica, obnove i činjenice da je polovicu tog duga naslijedio iz socijalističkog raja Slavenke Drakulić. Hvala Bogu da je progresivni dio Lijepe naše dočekao Račana, Mesića, Sanadera, Kosoricu, Josipovića i Milanovića pa smo Tuđmanov nepotrebni i rastrošni dug sveli na nešto manje od 60 milijardi, ali sad više ne dolara nego eura. Drakulićka je razočarana. Skoro ucviljena. Prosto ne može da veruje pa kaže: “Ponadali smo se da su neke slobode i prava stečeni nepovratno. Ukratko, da se povijest ne može ponoviti ni k’o farsa“. Draga drugarice, u pravu ste. Povijest se ponavlja kao farsa. I to na žalost. Tamo u crnoj devedeset i prvoj godini kad je Hrvatski Sabor trebao izglasati raskid svih državno-pravnih veza sa zločinačkom Jugom “zasebno tijelo“ je, prije glasovanja, pokazalo da je “tihi odlazak drugačijih…“ itekako moguć. I nostalgičari su jednostavno, na svoju vječnu sramotu, “kliznuli“ iz Sabora te tako pokazali proletersku solidarnost s Kadijevićem, Mamulom, Mladićem, Šljivančanom, Šešeljom, Miloševićem i Mesićem. I to nakon što je 2. svibnja 1991.g., izvršen masakr nad dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu. Bilo je to dobro prije “hrabrog i dostojanstvenog“ izlaska iz Sabora kad se dogodio i Vukovar, Ovčara i sve ostalo što je u memoriji Slavenke, Mire, Rade, Sanje, Vedrane i sličnih drugarica trajno izbrisano.

Ali vratimo se Borovu Selu. Ovih dana “ustašoid“ Pero Čorić od nikoga nagovaran i pri punoj svijesti i zdravog razuma predložio je u Saboru minutu šutnje u spomen na dvanaest masakriranih hrvatskih redarstvenika. Nije se ponovila “farsa“ iz 1991. godine nego kontra-farsa. SDP, SDSS i HNS nisu “kliznuli“ iz Sabora nego nisu htjeli ući u Sabor. Sjećam se kad je pred otprilike dvije godine čelnik SDSS-a Milorad Pupovac došao na sjednicu sa žutom trakom oko ruke i pun drugarskog zanosa pozvao zastupnike na minutu šutnje za sve žrtve, a naročito neke. Tada su se poslušne ovčice iz svih klupa složno digle. Skoro je došlo do pjevanja Internacionale i domoljubne “Od Triglava do Đevđelije“. Dakle, draga drugarice Slavenka, možda tihi odlazak drugačijih više nije moguć, ali ni tihi ulazak drugačiji više nije moguć kad treba ući i minutom šutnje u Saboru odati sjećanje onima koje su “drugačiji“ izmasakrirali u 2. svibnja, ljeta Gospodnjeg 1991.g.

Slavenka me je uvjerila, ali ja joj ne vjerujem, da su tri kolone ove godine u Jasenovcu “snažna politička poruka…“. Dvije kolone pred dvije godine u Vukovaru bile su vjerojatno samo ustašoidna diverzija protiv legalno izabrane vlasti. Međutim, ove tri kolone u Jasenovcu bile su prkosna poruka ilegalnoj vlasti vjerojatno misli Drakulićka. ”Fizički napad na pisca Tomića izazvao je val negodovanja“ to je tipično kriptokomunističko podcjenjivanje zdravog razuma onih koji subotom čitaju Jutarnji list. Gdje je drugarica iz Rija doznala da je skidanje vestern-šešira s glave podoficira JNA i bijeg sa slavnim šeširom fizički napad? Kad bi to bila istina džepari bi odgovarali za razbojništvo. Jadni Tomić nije pretrpio ni lakše ni teže fizičke ozljede jer ga nitko nije ni taknuo. Pretrpio je samo lakše psihičke ozljede sve dok drugi dan nije kupio sombrero ispod kojeg će ga ustašoidi teško prepoznati pa kad bude prelazio granicu, umjesto da pokaže putovnicu, samo će kroz zube procijediti ”Ante Tomić” i zapitati zajapurene srpske carinike: “Jel’ bre, koliko je još do Beograda?“

Iz džeparskog aspekta, džep je jedini modni detalj kod kojeg nije važna forma nego sadržaj.

Europsku ljevicu lovi panika. Hrvatska je pomalo u komi. Dobro kaže moj branjenik Tomislav Josić. “Kad u Srbiji pobijedi desnica onda je to njihov put prema Europi, a kod nas je to fašizam“. Novinari s Kumrovečkom školom vrište. Norbert Hofer, kandidat austrijske krajnje desnice, uvjerljivi je pobjednik prvog kuga predsjedničkih izbora. Izvjesno je kako će biti i konačni pobjednik. Kako će sad Savenka Drakulić u Njemačku? Preko Austrije? Ne dolazi u obzir. Glupavi Austrijanci. Čitava lijeva Europa digla se na zadnje noge. U Americi ”progresivni socijalist” Donald Trump, na užas naprednog svijeta, ruši sve pred sobom. Glupavi Ameri. Desnica pobijedila u Nizozemskoj i u Švedskoj! Glupavi Nizozemci i Šveđani. U Pobijedila je desnica i u Argentini, pa glupavi Argentinci itd. U RH “inteljektualjci“, kako je to lijepo znao reći pokojni Maršal, skupiše ogroman broj od pet tisuća hendikepiranih ljubitelja kuna za opoziv kao led hladnokrvnog ministra Hasanbegovića. ”Za malu kulturnu scenu to je velik broj“ zavija Slavenka. To što je za ministra potpisalo preko 25.000 ljudi je dokaz koliko još ima “povampirenih nacionalista“ misli Drakulićka. Rekli bi klasična farizejština. Evo nedavnog primjera od četvrtka 28. travnja ove godine: u Parizu milijun ljudi prosvjeduje protiv lijeve vlade. Nezadovoljni su predsjednikom Francoisom Hollandeom i njegovim ljevičarenjem. Međutim, taj milijun Francuza je marginalan eksces u odnosu na 5.000 kuna gladnih hrvatskih ljevičara. Kako su samo ogorčeni autori “Montiranog procesa“ koji su za svoj pseudo-humor dobivali po emisiji oko 220.000 kuna. I to direktnom pogodbom sa svima dragim Radmanom.

Kad smo već kod tzv. hrvatskog humora već sam pisao i ostajem kod napisanog da smo tu svjetlosnu godinu iza komšija s istoka. Na nedavno održanim srpskim izborima stranka zgodnog imena “Otišao si, a sarmu probao nisi“ osvojila je u Mladenovcu drugo mjesto iza Vučićeve Srpske Napredne stranke. Dobili su 12 mandata. Stranku su osnovali u kafiću i pokazali snagu nacionalnog humora. Senzacija ravna senzaciji pojavom Šijanovog filma “Tko to tamo peva?“. Iako u Europi ljevica gubi gdje god istrči na teren, u Hrvatskoj ljevičarski mediji vrište. Isprika. Isprika za Jasenovac. Isprika za Oluju. Isprika za rasne zakone. Kao da ih je donijela ova država. Čitav svijet slavi svoje ratne pobijede, jedino Hrvatska slavi svoje zločine i to one od prije 75 godina. Zakinut je jedino turski Predsjednik Erdogan. Navodno je bio neugodno iznenađen što mu se po isprikama svjetski poznati Hrvati nisu ispričali za Siget i Nikolu Šubića Zrinskog. Domaći petokolonaši šalju dramatične poruke europskoj ljevici: fašizam u Hrvata je nepodnošljiv. Njemačko-francuska televizija ARTE snimila je dokumentarni film o “Fašizaciji Europe“. Pogađate tko je glavni “glumac“? Hrvatska. U njoj je fašizam izrazitiji nego u Poljskoj i Mađarskoj. Fašističke dalmatinske klape. Predsjednica države fašist. Kovač, ministar vanjskih poslova – fašist jer blokira europsku ljubimicu Srbiju. U Lijepoj našoj djeluje dobro uigrana ”denuncijantska” internacionala. Za Za to vrijeme hrvatska stara poltronsko-podanička politika muči, šuti čkomi. Mogla bi tobože ostati bez love iz EU fondova. Za te fondove kao osiguranje zalažemo svoje tanko dostojanstvo. Nedavno je ”Spiegel Online” objavio ljupku fotografiju karte dijela Hrvatske i BiH u kojoj su bile ucrtane granice “Krajine“. Mislite da je MVP reagiralo? Oni se ”ne bi šteli mešat’”. I tako podanička politika svih hrvatskih vlada, nakon smrti jedinog državnika dr. Franje Tuđmana, donosi Hrvatskoj samo vritnjake. Pametni Srbi slave svoje zločine pjesmama o četničkim vojvodama koji su u Hrvatskoj počeli sa “narodnim“ ustancima i prije nego je NDH bila proglašena. A Hrvati pljuju po sebi u vlastitom aranžmanu. Uz uporno cinkanje “desničarske“ vlade “zdrave snage“ izlaze na ulice s izlizanom parolom “hoćemo antifašističku vladu“. Uvijek iste bijesne, zgrčene face: Matula, Kraus, Teršelič, Pusić, Klasić, Raukar, Nobilo, Gongovci, Rada,Vedrana, antifašistička vlada SDP, HNS, Stipe Petrina i drugi. Da su takvi bili pravi antifašisti u Drugom svjetskom ratu Hitler, Musolini i Pavelić vladali bi do svoje prirodne smrti. Zamislite ljutog antifu Mesića kako pjeva ustaške pjesme i kako danas educira Hrvate. “Ako netko govori kao ustaša, ako promiče ideje što su ih zastupale ustaše, ako ističe njihov simbole i znakovlje, ako pjeva njihove pjesme(!!!), onda je i on ustaša…“ Ako je kriterij za detekciju ustaše pjevanje ustaških pjesama onda je Hrvatska deset godina imala predsjednika ustašu. Čudno da ta činjenica nije spomenuta u njemačko-francuskom filmu o fašizmu. Ili možda postoje ustaše koji nisu fašisti? Kaže Stipe da je u Australiji 1992.g. “nekad pjevao, a nekad samo otvarao usta“. Valjda po onoj narodnoj: «Pola pio, a pola šarcu dao”. Dok je SDP bio na vlasti nije bilo ustaša. Bile su neke zmijice. Toliko da se ne zaboravi. A da su prave ustaše u travnju 1941.g., bile samo slične današnjim “ustašama“ iz koalicije HDZ-MOST, rat bi u Hrvatskoj završio prije “četničkog ustanka“ u Srbu 1. srpnja iste godine.

Slovenija napokon podržava Hrvatsku. Naime, svakodnevnim prelaskom slovenskih ribarica i patrolnih brodova preko crte razgraničenja, daje nam do znanja da su Slovenci na našoj strani.

Janica Kostelić je imenovana pomoćnicom Ministra športa, a nije diplomirala na Fakultetu političkih znanosti. Nije položila kolokvij kod profesora koji ne taji da je radio u UDBI. Nije ni na Filozofskom faksu slušala predavanja drugova Klasića i Jakovine. Pele je davno bio ministar športa u Brazilu. Od škola imao je plesnu i vozačku. I nitko pametan nije dvojio da je on taj. U ovoj iskompleksiranoj i ideološki zagađenoj zemlji postavlja se samo od sebe pitanje: zašto Janica nije odmah nakon završetka natjecateljske karijere postala prva osoba hrvatskog športa u Ministarstvu znanosti? Zašto je isforsirani doktorat Ive Sandera vrjedniji u očima Hrvatića od četiri zlatne olimpijske medalje, dvije srebrene, od svjetskih prvenstava i svjetskih kupova? Što čini Janicu jedinstvenim primjerkom zdrave, pametne i nepretenciozne heroine kakvu ćemo teško ikada više imati. Naravno, opet je proradio čuveni hrvatski jal pa sikće: nije diplomirala! Politika je komplicirana i zahtjevna. Ma je li? Kad vidim Stazića, Petrinu, Maru-tras-mast i njen politički rafiniran izražaj-smrt fašizmu-sloboda-narodu onda mi je drago da Janica nije iz tog stada. Njene medalje, njena i današnja popularnost među običnim ljudima njena su najbolja referenca. Poznajući Gipsa siguran sam u jednu meni izuzetno važnu karakternu osobinu Janice kao nove političarke – neće se poltronski ponašati i odnositi prema EU birokratima i činovnicima. Niti će oni liječiti svoje komplekse u susretima s njom, kraljicom koja je godinama bila dio jednog svijeta uspješnih u koji oni nisu smjeli ni nos pomoliti. I zato Janice, samo naprijed! Ne obaziri se na mediokritete! Oni tako i tako padaju sami od sebe.

Na otvaranju sljemenskog slaloma SNJEŽNA KRALJICA, petog siječnja 2015.g. intonirala se zimska hrvatska himna BIJELA NAŠA…

Hrvatski ”istoričar” Tvrtko Jakovina napokon je priznao da su Srbi 1918.g. spasili Hrvate i da Hrvatska nije ušla u prvu Jugoslaviju danas ne bi ni postojala. I tako je ”istoričar” na HRT-u otkrio kako su nas Srbi spasili. Konačno spašavanje dogodilo se 1920.g. u Rapalu tzv. Rapalskim ugovorom gdje je Kraljev premijer Vastić, zajedno sa dr. Antom Trumbićem, poklonio Italiji Istru, Rijeku, Zadar i otoke. O tome ”istoričar” muči. Mnogi misle kako srpskoj manjini valja omogućiti kulturnu autonomiju po uzoru na druge manjine. Primjerice talijanska manjina ima svoju dramu, a hrvatska svoju, ali … s predstavnicima srpske manjine.

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content