Narod koji nestaje

Otkad je pristupila Europskoj uniji, Hrvatska se razvija upravo onako kako su to predviđali protivnici pristupanja: povećava inozemni dug i gubi stanovništvo.

Da, to je tako, priznaju i negdašnji integracionisti. Ali, opravdavaju se, mi smo u Europsku uniju ušli na osnovi referendumskih rezultata. Jest, odgovaraju suverenisti. Ali mi dvojimo što je u tom postupku bilo sramotnije – sâm taj tzv. Šeksov referendum ili njegovi rezultati. Referendumu je god. 2010. ustavnopravno dokinut kvorum. Dakle, nije mogao propasti zbog nedostatnog odziva birača. A rezultati su se – valjda prirodnim čudom, sami od sebe?! – oblikovali točno onako kako su htjele vlast i oporba ujedinjene u sveobuhvatnom saborskom Savezu za Europu. Na referendum je izašlo 43,51 posto hrvatskih birača. Dvije trećine birača (66,27 posto) glasovale su za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji, a jedna trećina (33,13 posto) protiv članstva.

Dok čitatelj razmišlja o toj dvodecimalnoj točnosti ili o ćudorednoj kakvoći i državnopravnim posljedicama takva propitivanja i tumačenja narodne volje, meni pada na pamet Milan Marjanović i njegova knjižica Narod koji nastaje (Rijeka,1911.). Tada, prije stotinjak godina, nastajao je jugoslavenski (odnosno „jugoslovenski“) narod, koji je god. 1941. bio naprasno preminuo, ali su ga Tito i njegovi komunisti god. 1945. nasilno uskrisili i održavali do propasti komunizma god. 1990.

Što je Hrvatima Josipu Jurju Strossmayeru, naprednjacima, nacionalističkoj omladini, Orjuni i hrvatskim titovcima bilo – jugoslavenstvo? Nije bilo svima isto. Onima u drugoj polovici XIX. stoljeća, Strossmayeru i njegovima, jugoslavenstvo je bilo imperijalni strategem niknuo iz uvjerenja o kulturnoj i civilizacijskoj nadmoći Hrvata nad ostalim Južnim Slavenima. A ovima u XX. stoljeću? Kako komu. Jedni su u strahu od grabežljivih susjeda taj Strossmayerov imperijalni strategem pretvorili u ideološki paradoksalan način spašavanja hrvatstva njegovim pretapanjem u – „narod koji nastaje“ (Orjuna, KPJ); drugima je jugoslavenstvo bilo tek mladenačka zabluda (književna mladež oko Prvoga svjetskog rata); trećima je strah od Orjune i Ozne, kraljevske i komunističke terorističke organizacije promijenio nacionalni identitet; četvrti su se himbeno zaogrtali plaštem jugoslavenstva kako bi sebe, svoju rodbinu, svoj posao zaštitili od progona i svakovrsnog onemogućivanja; petima je jugoslavenstvo bilo ništa više i ništa manje nego – inozemna agenda.

A naše današnje europstvo? Je li ono posve neslično negdašnjemu jugoslavenstvu? Ne bih rekao. Za naciju je Europstvo pogubnije, jer je podmuklije. Ono hvali svaku našu političku opačinu i bez prestanka potiče vlast na počinjenje nove, a naciji zamjera verbalnu suverenost i spremnost na obranu domovine. Da nije žalosno, to bi bilo smiješno. Zato treba uspoređivati samo plodove jugoslavenstva i europstva.

Pogledajmo što veli znanost. Danas Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane da prehrani svoje stanovništvo. Uvozi meso, mlijeko i voće u fantastičnim količinama. Glad i besposlica gone ljude ne kao nekoć na privremeni rad u inozemstvo, nego na trajno iseljavanje iz Hrvatske. Demografi, napose Anđelko Akrap i Stjepan Šterc, poodavno zvone na uzbunu: Sve nas je manje! Kolektivno smo sve stariji! Preklani se u Njemačku, po podatcima tamošnjega Saveznog zavoda za statistiku, uselilo 44.000, a lani 50.628 Hrvata. Lani su se u Hrvatskoj rodila 38.142 djeteta, manje nego ikad dosad. Umrlo je 55.500 osoba. Ako se trend nastavi, Šterc očekuje na kraju ove godine prirodni pad broja stanovnika za 20.000. Znanstvenici nude rješenja za oporavak nacije, a vlast – ova domoljubna – drijema samozadovoljno u svom europstvu i najavljuje da će, ne mareći za populacijski slom, zakonski produžiti radni vijek hrvatskim starcima sa 65. na 67. godinu života.

U sjeni te prijetnje prošli su se tjedan zbila tri zanimljiva događaja. Nekoliko je katoličkih građanskih udruga u Zagrebu okupilo oko 7.000 ljudi na „Hodu za život“ od Trga kralja Tomislava do Trga bana Josipa Jelačića. Ti su ljudi, prosvjedovali protiv pobačaja, jer drže da ljudski život treba štititi od začeća do naravne smrti. Povorci se suprotstavilo 400-tinjak protuprosvjednika geslom „Obrani pravo na izbor!“ Pri tomu su dvije Dunje, Splićanka i Malološinjanka, postale junakinje liberalnih hrvatskih javnih priopćivala jer su pokušale zaustaviti „Hod za Život“. Treći je događaj prosvjed protiv Monsanta u Prviću kod Vodica. Tamo se nekoliko mještana usprotivilo genetičkim preinakama sjemena. Prvi događaj komentirao je pater Ivan Ike Mandurić ovako: „Život će pobijediti. Samo je pitanje, na koji način, i tko će još biti na strani te pobjede. Ali, za jedne se zna: narod svakako, i ja s njim!“ Neki Violić u Telegramu razotkrio je „Hod za život“ kao „katolički džihad“ i pokušaj uvođenja „katoličke diktature“.

Što mislim ja? Moje je srce gdje i srce p. Mandurića i srca Prvićana. Ali, priznajem, muči me razum. Sve mi se više čini da smo narod koji nestaje.

Benjamin Tolić/hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content