Marcel Holjevac: Srpski uglednici s kolca i konopca

Nedjelja, 28 kolovoz 2016 13:00
Written by: milanN
Leave a reply

Prijateljska zemlja Srbija

Zoran Milanović je izjavio kako nam „Srbija nije neprijatelj“. Prijatelji, ili bar dobri susjedi, se međutim ne ponašaju ni približno onako kako se Srbija ponaša zadnjih godina. A to ponašanje sve više eskalira, što se više Hrvatska povlači i pravi blesava, slijepa, i gluha. Srbija, osnažena potporom Njemačke, nastupa sve agresivnije spram Hrvatske.

Treba biti priličan politički slijepac da se ne bi vidjelo koji su procesi na djelu u Srbiji. A to su isti oni procesi koje smo gledali osamdesetih. Srbija se jednostavno nikad nije pomirila s porazom u ratu, i ne namjerava. Retorika srpskih političara je gotovo na vlas jednaka kao i devedesetih – što nije niti čudno, kad se zna da su na vlasti u Srbiji redom ljudi koji su bili dio njenog ratnog stroja, i to vrlo visoko pozicionirani. Četnički vojvoda, Šešeljeva desna ruka, Miloševićev „ministar informisanja“, i tako dalje.

Problem je što Srbija nije posve poražena u zadnjem ratu, niti je provedena denacifikacija kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, iako su geneza njemačkog nacional-socijalizma tridesetih i Miloševićevog nacional-socijalizma nevjerojatno nalik. Oba društva je zahvatila ista društvena patologija, bolest koja ne zahvaća pojedince, nego nacije u cjelini. Uzroci su također slični, od egzistencijalne nesigurnosti i pada standarda, hiperinflacije, do osjećaja nacionalnog poniženja, gubitka državnosti, i straha od unutarnjeg, nevidljivog neprijatelja (Židovi u slučaju Nijemaca, Albanci u slučaju Srbije), samo razlika je u tome što je Nijemcima danas jasno da su oni skrivili Drugi svjetski rat, dok u Srbiji praktički ne postoji svijest o krivnji i odgovornosti Srbije za ratove na Balkanu devedesetih. U najboljem slučaju „krivi su svi jednako“, u najgorem je to bio baš ničim izazvan genocid nad srpskom nejači.

Službena Srbija sve više naginje ovom potonjem stavu, što je i logično s obzirom da je tamošnja vlast uglavnom sastavljena od osumnjičenika za ratne zločine i njihovih pomagača, a Šešelj samo što nema status narodnog heroja. Da je Srbija normalna država, sama bi ga zatvorila, sudila mu, i osudila ono što je radio devedesetih, kad već nije Haag. On je uostalom jedan od zornijih dokaza da je Srbija društvo u kom ne postoji gotovo nikakva svijest o vlastitoj ulozi u zadnjem ratu.

O antihrvatskoj histeriji u Srbiji najboje govore novinski naslovi, koji neodoljivo podsjećaju na osamdesete: Vladi blizak „Informer“ donosi naslove poput „HRVATSKA JE 100% USTAŠKA! Pale sve maske, Zagreb pokazao pravo FAŠISTIČKO LICE!“, „JOVANOV: Pored fašizma, Hrvatska podržava i terorizam!“, „USTAŠE NAČISTO POLUDELE! Još 500 SRBA Hrvati TAJNO stavili na poternice zbog navodnih zločina!“. Dok s jedne strane rehabilitiraju sudski Dražu Mihailovića i poništavaju presudu komunističkog suda, dotle poništenje presude Stepincu proglašavaju „povratkom fašizma“, dok grade spomenike ratnim zločincima poput Miloševića dižu larmu do neba zbog spomenika Miru Barešiću, dok im Šešelj sjedi u klupama parlamenta kritiziraju Hrvatsku da ne „procesuira ratne zločince“, i općenito se ponašaju kao da je Hrvatska porušila Čačak i Niš, a ne Srbija Vukovar i Dubrovnik.

Takva situacija nije nešto što bi Hrvatska trebala ignorirati. No Hrvatska to sustavno ignorira, a chamberlainovska politika koju vodi samo jača antihrvatsku histeriju u Srbiji i radikalizira je. Srbija sebe vidi kao nevinu žrtvu „povampirenog ustaštva“, a nevina žrtva traži osvetu. Jedini razlog zašto Srbija ipak, još uvijek, ne priprema rat – kako kažu u udruzi POMAK – je taj što im međunarodne okolnosti ne dopuštaju da pokrenu bilo kakav rat protiv Hrvatske, kojim bi osvetili Oluju i povratili „vekovne srpske zemlje“, i taj što im je vojska u takvom stanju da ne bi bili u stanju okupirati ni omanje selo, a ekonomija u još gorem. I, naravno, taj što Vučić kao okupacijski namjesnik Srbije nema baš slobodne ruke raditi što želi.

No ostaje činjenica da se Srbija postavlja spram Hrvatske vrlo neprijateljski, i da rata zasad neće biti ne jer ga Srbija ne želi, nego jer ga nije u stanju voditi. No promijene li se okolnosti, mi eskalaciju nećemo moći spriječiti, jer mi nemamo nikakvih aspiracija prema Srbiji, no Srbija očito smatra da smo im mi nešto dužni. Ako je Hrvatska i oprostila Srbiji agresiju, Srbija Hrvatskoj očito nikad nije oprostila poraz. Zato je pametnije pripremiti se za sve opcije nego lamentirati o pomirenju, koje druga strana ne želi.

Istovremeno, u Hrvatskoj je na djelu zamjena teza po kojoj je autohtoni srpski fašizam koji se ponovo rasplamsava zapravo antifašizam, a bilo kakvo upozoravanje na to je neprihvatljivo i goli ustašluk, jer „ne treba poticati ratnu histeriju“. Histerija se međutim potiče upravo nečinjenjem ničeg. Kao što je i pasivnost Šuvara i Markovića, uz politiku „jednake osude svih nacionalizama“, pri čemu je crtanje slova U po kontejnerima u Zagrebu jednako osuđivano kao i napad na Vukovar, omogućila Miloševića, tako i pasivnost Hrvatske Vučiću sve više daje krila, i jača antihrvatsku paranoju u Srbiji i društvenu patologiju. A takvo stanje se sve više prelijeva i na Hrvatsku, i nitko neće spriječiti pogoršanje političke klime u Hrvatskoj pozivanjem na „bratstvo i jedinstvo“. Nije radilo onda, neće ni sada.

Prijateljski posjet kojeg neće biti

U toj i takvoj situaciji, doduše prije nego je sukob s Vučićevom vladom posve eskalirao, jer ga nitko nije zaustavio na vrijeme odlučnim diplomatskim potezima, Orešković je pozvao Vučića na summit u Dubrovniku. Na kraju, nakon dugog premišljanja, Vučić je poziv ipak odbio, a Orešković dao izjavu u stilu „što će on tamo, ne idem ni ja“.

Da je Hrvatska država, kao što nije, taj poziv nikad ne bi niti bio upućen, zbog svega gore izrečenog, a i zbog drugih stvari. Ne samo zato što se jedan Šešelj slobodno šeće Srbijom, a tamošnje su mu vlasti čak i dodijelile diplomatsku putovnicu (doduše, kao zastupniku, ne kao diplomatu, pa stoga ne treba očekivati da će ispuniti obećanje i pojaviti se u Zagrebu), ne samo zato jer se u Srbiji rehabilitira sve živo ratnozločinačko od Draže do Slobe i grade im se spomenici, ne samo zato jer su izjave koje daju Vučić i njegovi ministri neprihvatljive u odnosima civiliziranih država. Ne samo zato jer Vučič negira Hrvatima pravo da slave oslobođenje svoje zemlje od okupacijskih snaga njegove zemlje, i općenito na posve neprimjeren način, uz doduše jaku podršku pete kolone u Hrvatskoj, revidira povijest u smjeru da se srpski fašizam proglasi antifašizmom, a Hrvatska fašističkom državom.

Nego prije svega zato jer je to Vučić. Razvoj situacije i odnosa sa Srbijom pokazuje da Hrvatska treba oštro reagirati i staviti odnose sa Srbijom na led čim je dotični postao premijerom Srbije, već zbog njegove ratnohuškačke prošlosti, prošlosti Šešeljevog bliskog suradnika. Siguran sam da niti jedna zapadna država ne bi imala odnose s jednom Njemačkom nakon rata da su tamo na vlast došli bliski suradnici Adolfa Hitlera. I bili bi u pravu. Vučić se nije promijenio od devedesetih, to je i dalje isti Vučić, samo malo umiveniji i bolje obrijan. Pristajanjem na diplomatske odnose sa Srbijom nakon što je on izabran, zapravo smo poručili da Srbija nije odgovorna za zadnji rat. Amnestirali je. To je greška.

A premijer države koja jednom Šešelju daje diplomatsku putovnicu, bilo to po njihovom zakonu ili ne, umjesto da ga strpa u zatvor gdje mu je i mjesto, ne da nema što tražiti u Hrvatskoj, nego se treba zajedno s njim naći na popisu „Persona non grata“, nepoželjnih osoba u Hrvatskoj. U najmanju ruku. Jer, nije problem u tome što Šešelj „prijeti“ da će doći u Hrvatsku, na što Orešković odgovara kako će biti uhićen ako prijeđe granicu. Uhićen treba biti onaj tko mu je putovnicu uopće dao, a ne pozvan u Hrvatsku. Po čemu je Šešelj gori od ostalih četničkih gadova koji su izmilili ispod njegovog šinjela, a danas vladaju Srbijom?

Krojač Hrvatske

Kad je George Soros organizirao akciju “Panama leaks”, koja je bila ciljana na diskreditaciju Putina u zapadnoj javnosti, hrvatski mediji su o tome danima izvješćivali, iako se zapravo nas cijela stvar i nije previše ticala, bar ne s političkog aspekta.

Putin je uzvratio udarac „krojaču Europe“, provalivši preko svojih hakera u njegove tajne dokumente, koji su kudikamo zanimljiviji od onih iz Paname, ali afera Dcleaks nije polučila nikakvu pažnju hrvatskih medija. Zanimljivo, jer se tamo spominju brojna imena i organizacije koje Soros ne samo da ima na svom platnom popisu, već ih smatra svojim „saveznicima“, dakle osobama čija je lojalnost usmjerena prema njemu, i njegovoj agendi koja ide za uništenjem nacionalnih identiteta europskih naroda, a ne prema nacionalnim državama i onima koji su ih birali.

Na popisu ljudi koje Soros smatra svojim saveznicima su, u dokumentima koji su procurili, Biljana Borzan, Tonino Picula, Jozo Radoš, Ivan Jakovčić, i Davor Škrlec. A od organizacija, Gong je dobio 50.000 dolara kako bi usmjerio izbore za Europarlament prema kandidatima koje Soros preferira, što je korumpiranje demokracije: naime, Soros ne živi u Hrvatskoj, niti je njen državljanin, pa se nema što petljati u ishod izbora. Gongu bi stoga u najmanju ruku trebalo zabraniti nadgledanje izbora, jer sudac u nogometnoj utakmici ne može primati novac od jednog od klubova, pa isto tako „nepristrani“ promatrači ne bi smjeli primati novac od organizacije koja zastupa posve određenu stranu na političkom spektru.

Uz njih, 47.000 dolara je dobio „Centar za mirovne studije“ kako bi pokrenuo kampanju sramoćenja i javnog ismijavanja političara koji se protive masovnoj imigraciji u EU, odnosno „ksenofoba“ i „islamofoba“. U nekim zemljama, spomenimo samo SAD, Rusiju i Izrael, je zabranjeno financiranje NGO-a od stranih veleposlanstava i organizacija poput Soroseve, pa bi tako nešto trebalo uvesti i u nas. Da ne govorim da se organizacija koja se bori za „transparentnost u politici“ bavi krajnje netransparentnim financiranjem raznih organizacija kojima je cilj utjecati na ishod hrvatskih izbora.

Hrvatski mediji kao srpska utjeha

Zasad nije poznato hoće li se Srbija žaliti na rezultat košarkaške utakmice protiv SAD u finalu Olimpijskih igara jer je za SAD igrao Thompson, ali zanimljivo je kako su sve zajedno popratili „naši“ mediji. Index tješi Srbiju u naslovu time da je „Srbija izbjegla neslavni rekord jer su Amerikanci Hrvatsku uvjerljivije pobijedili“. Eh, taj stari refleks kmetstva i dodvoravanja gospodarima u Hrvata.

A slika koja govori tisuću riječi je ona kojom se „Slobodna Dalmacija“ osvrnula na izjave stanovitog Slobinog potrčka koji je danas potpredsjednik vlade u Srbiji, i hrvatskog ministra vanjskih poslova Kovača. Izjava „malog Slobe“ kako su Hrvati „rehabilitirali sve ustaške zločince“ i nemaju pravo moralizirati – što je čisto izvrtanje teza, jer Hrvatska nije rehabilitirala niti jednog ustaškog zločinca, ali Srbija jest sve četničke i komunističke – je dobila tri četvrtine širine naslovnice, izjava Kovača kako „Vučić nastavlja politiku Velike Srbije u kojoj je i sam sudjelovao“ jednu četvrtinu.

Vjerojatno to oni niti ne rade namjerno, radi se u uvjetovanom refleksu hrvatskih antifašista da poštuju Srbe i preziru Hrvate, jer prvi su antifašisti, a drugi ustaše. Nešto kao Pavlovljev pas. Ili pseto. A tako je u većini medija. Čemu se onda čuditi tome što se Srbija ponaša prema Hrvatskoj kako se ponaša? Zašto bi nas oni poštovali, kad sami Hrvati sebe ne poštuju?

Obersnel priznaje samo sud svoje partije

Lijeva kulturna javnost je opet bijesna na Zlatka Hasanbegovića. Zapravo, toliko je toj interesnoj skupini parazita i beskorisnika, koju s kulturom kao pojmom povezuje tek državni proračun, a s kulturom kao takvom baš ništa, nagazio na žulj da bi mu već sad trebalo dignuti spomenik.

Naime, on je odbio zahtjev riječkog Gradskog vijeća za potvrđivanje odluke o imenovanju Marina Blaževića, koji zajedno s Frljićem čini „dynamic duo“ koji upravlja riječkim HNK-om, i s pedesetak milijuna kuna koje mu se godišnje dodjeljuju iz proračuna, kao intendanta.

Blažević mu je odgovorio kako krši zakon jer kao tehnički ministar u Vladi od dana raspisivanja izbora ne smije donositi odluke o imenovanjima na dužnost. To je zanimljivo tumačenje zakona, jer ako on kao tehnički ministar ne smije donijeti odluku po kojoj odbija nečije imenovanje, onda logikom zakona isto tako ne može, niti smije, ničije imenovanje kao tehnički ministar niti potvrditi.

Zanimljiva je, međutim, reakcija doživotnog riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela, koji kaže kako je Hasanbegović „ministar u Vladi koja ne uživa povjerenje naroda, koja je izgubila podršku u Saboru, pa nije zapravo ni tehnička Vlada, nego očito tek skupina interesno povezanih pojedinaca.“

Kad ne bi bio kompletni neznalica, znao bi da je tehnička vlada po definiciji ona koja je izgubila povjerenje parlamenta, ne naroda, jer povjerenje naroda s vladom nikakve veze nema niti je narod taj koji vladi izglasava povjerenje, to radi Sabor. Bilo zato jer je Saboru istekao mandat, bilo zato jer joj je izglasano nepovjerenje. On, zato, ne kani priznati tu odluku Zlatka Hasanbegovića. Jer Obersnel priznaje samo sud svoje partije. Predsjednica riječkoga Gradskog vijeća Dorotea Pešić Bukovac pak kaže: „Duboko se nadam da će sastavljanjem nove vlade nova osoba na čelu Ministarstva kulture biti znatno manje konfliktna i poštovati volju Riječana i Gradskog vijeća Grada Rijeke. Iz aviona je vidljivo da Hasanbegović ovo Rješenje donosi vodeći se osobnim strastima, vlastitim svjetonazorom u kojem mu Rijeka očito nikada nije bila simpatična“.

Istina je međutim da je daleko najkonfliktnija osoba u toj priči upravo Blaževićev „Robin“ Frljić, koji je uspio svojim djelovanjem posvaditi hrvatsku javnost kao malo tko, i usto Rijeku s ostatkom Hrvatske. I istina je da upravo Obersnel vođen svojim strastima i svjetonazorom imenuje na čelo Riječkog HNK-a ljude kojima Hrvatska nikad nije bila simpatična.

Povratak politkomesara u kulturu

Koji dan kasnije, na Hasanbegovića se osvrnuo i Milanović, također izvrćući teze. Slikovit kakav već jest u izražavanju, rekao je kako kulturu ne vidi kao „vojni marš ili koračnicu“, nego kao „vrstu simfonije ili orkestra“, u kojem on nije dirigent, ali koji „nije raštiman i u kojem se tolerira i potiče sloboda“. „Nije nam cilj da ministar kulture bude stranački komesar kao ovaj, nego normalna osoba koja će biti uključiva“, rekao je.

Kako se poticala „sloboda“ vidjeli smo za vrijeme Andreje Zlatar Violić, kad se poticalo, financijski, državnim sredstvima, samo medije koji su bili „na partijskoj liniji“, dok oni drugi nisu mogli ni sanjati o novcu iz proračuna, koji se pak zato nemilice dijelio za „projekte“, knjige, i filmove po sustavu veza i poznanstava. No, on je u društvu nemrzećeg Glavaševića, čovjeka koji je svojim srbovanjem prouzročio prosvjed branitelja koji je trajao gotovo cijelu godinu, ispalio: „Bitno je da loša praksa smijenjenog ministra i vlade bude prekinuta i da prestanemo biti pacijenti, nego da budemo ponosni na sebe“.

Po čemu je to praksa Hasanbegovića bila „loša“, nikad nismo ni od Milanovića ni od bilo kog drugog čuli suvislo objašnjenje. Osim ako je „loša praksa“ ne davati novac bez kriterija i kontrole partijskim aparatčicima. Ni po čemu on nije bio „stranački komesar“, jer bi se taj atribut mogao primijeniti na svakog dosadašnjeg ministra kulture u Hrvatskoj, s izuzetkom upravo Hasanbegovića, koji je stvarima pristupio profesionalno, objektivno, i posve ignorirajući osobne veze i poznanstva te ideologiju, uz poštivanje jedino zakona i struke.

Ali u kulturi lopova poštenje je najveći grijeh.

Pametno, pošteno, sposobno

Kažu, svatko se češe gdje ga svrbi. Ili, ako hoćete, tko o čemu, kurva o poštenju. Tako se u politici Most kune u svoje poštenje, unatoč tome što su pokušali prodavati ministre na tržištu preko agencije Grizli, i naplaćivati podizanje usluga DORH-a, dovevši tržišnu ekonomiju tamo gdje joj ipak nije mjesto. SDP se najradije kune u sposobnost, a HDZ u vjerodostojnost.

Pa smo tako dobili i stranku beskrajno pretencioznog imena „Pametno“. Oni su, kako im i ime govori, svi jako pametni, kao i svi na ljevici. Pa su smislili način na koji će za samo tri godine deficit proračuna svesti na nulu, iako stručnjaci iz EU-a procjenjuju da će nam za to ipak trebati puno više vremena. Ali što oni znaju.

Uglavnom, Pametni su predstavili svoje projekcije, kojima bi preustrojili zemlju u pet županija i 123 grada, otpustili masu ljudi iz javnog sektora i državne službe, i tako dalje. Zvuči vam pametno?

I meni, jer te reforme su potrebne. Ali svejedno je glupo. Zašto? Jer teritorijalni preustroj zemlje kakav predlažu, primjerice, traje 6-8 godina, ne može ga se dekretom uvesti preko noći, i košta teške milijarde, a ekonomsku korist od toga bismo osjetili tek za desetak godina. Da, to treba napraviti, ali to neće riješiti deficit za tri godine, samo ga povećati u prvim godinama! A osim što daju posve nebulozne projekcije i obećanja vezane uz nerealne i teško ili nikako provedive ciljeve, oni bi i otpuštali neučinkovite u upravi, „one koji ne rade“.

To isto nije skroz loša ideja, kad bi se moglo tek tako preko noći na objektivan i mjerljiv način utvrditi tko su oni. Zapravo se sve to svodi na populizam, jer su davno već takve stvari pokušavane u pametnijim državama, da bi se ispostavilo kako to nije baš tako jednostavno. Kao bolje rješenje se pokazalo praćenje menadžera javnih tvrtki, i ocjenjivanje onih na vrhu sustava, a ne svakog zasebno.
No, ima tu još jedan problem, koji su pametno zaobišli. Njihova projekcija rezanja mase novca za plaće ne uzima u obzir obveze prema zaposlenima koje država ima prema ranije zaključenim sporazumima sa sindikatima. Na pitanje kako će riješiti problem preuzetih obveza prema zaposlenima, Vehovec iz Pametnih je odgovorila „pregovorima, uz razumijevanje sindikata, ali i na drugi način“. Što je odgovor koji previše podsjeća na komunistički voluntarizam opće prakse da bi se, bar zasad, Pametne uzelo naročito ozbiljno.

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno