Sotonska mržnja prema sakralnim objetima na tlu Hrvatske

Nigdje, ali baš nigdje, ni u jednom glasilu tiskovnom ili elektronskom nije najavljeno da će u kinu Tuškanac početi „Dani domovinskoga filma“. Sasma slučajno saznajemo za taj događaj koji je trajao od 23.-25. studenoga 2016. s ukupno 15 predstavljenih dokumentarnih filmova. Savjet Festivala: Marija Slišković, Slaven Ružić, Sandra Bubalo, Vesna Šiško, Vlado Marić i Jadranka Cigelj rasporedili su filmove u tri dana i obavijestili sve medije o trajanju i sadržaju Festivala. Izrada službene nagrade povjerena je Ivanu Matkoviću Lasti, kiparu koji je bio i ratni zapovjednik obrane Bogdanovaca.

U petak, 25. studenoga 2016. uspjeli smo konačno pogledati, koliko znam, nikada prikazan film „Crkve u plamenu“ auktora Miroslava Mikuljana koji je dobio prvu nagradu žirija.Začuđeni da se o Festivalu nismo mogli prethodno obavijestiti, saznajemo da su svim medijima na vrijeme poslane obavijesti koje inače sadržava i mala informativna brošura o Festivalu. Ali nikome nije bilo u interesu da se te obavijesti proslijede u javnost. Tako smo stigli u prazno kino Tuškanac, gdje se do početka filma“Crkve u plamenu“ sabralo tek dvadesetak gledatelja. Ponovno smo osjetili tešku i mračnu šutnju partijskih noćnih glodavaca (kao u filmu „Izbavitelj“ Krste Papića) koji su uspjeli zatajiti na poznati rafinirani način ovakvo zbivanje koje u uglavnom vrsnim filmskim uradcima donosi slike rata i komentare o njemu kakve nikada više nismo čuli.

Klatež i kokarda drži naše medije

Praznina kina bila je opet dokaz da klatež i kokarda drži naše medije, da čak ni predstavnici vlasti nisu došli na ovaj niz filmova koji zaista svjedoče o našem Domovinskom ratu, ali su stigli na proslavu obljetnice Radija 101 gdje se uz Mesića i Kosorovu svrstaše uz gđu Vrabec Mojzeš koju dobro pamtimo po mržnji koja je prštala s valova istoga Radija 101. Nezaboravno je njeno vođenje emisije kad je naš branitelj bez nogu optužen kao lažac, pa je dovezen u kolicima, bacio svoje štake pred ondašnjega ministra branitelja. Komentar Vrabec Mojzeš je bio nezaboravan: Narode, danas navali, prodajemo štake u pola cijene! I sve u tom stilu. Ili onaj sotonski biser kad je pitala slušatelja zna li on što sad radi Ankica Tuđman. Bilo je to u danu kad se vršila teška operacija Franji Tuđmanu na abdomenu. Jadni slušatelj priznaje da ne zna. Onda Mojzešova kliče: Pa ona sada pravi krvavice od crijeva! I to se zvalo – nemamo slobode izražavanja!

Ali u kinu Tuškanac „Crkve u plamenu“ odgledalo je dvadesetak gledatelja.

Miroslava Mikuljana više nema među nama, ubili su ga mrzitelji hrvatske države, uništili ga psihički i fizički pokrivajući mu tijelo otrovnom smrtonosnom radioaktivnom paučinom koju su bacali iz aviona na naša polja, a kasnije dotukli izbacivanjem s posla s HRT. Nestao je zajedno s još gotovo tri tisuće naših branitelja koji nisu podnijeli tu novostvorenu Hrvatsku koja je krenula u poniženom položaju vođena nečasnim ljudima poslije smrti Franje Tuđmana. (Vrijedi stoga pročitati knjigu Mikuljanovih razgovora koju je objavila supruga Marija Peakić Mikuljan pod naslovom „Smrtonosna paučina“.)

Posve je jasno nakon gledanja ovoga dokumentarnoga filma“ Crkve u plamenu“ da se zbog bar dva razloga ne prikazaje: prvo je najsnažnije tekstovlje koje izgovaraju izvrsni sudionici: don Živko Kustić, Božo Biškupić, nadbiskup Franjo Kuharić i drugi. Drugi razlog je snimanje na licu mjesta gdje nas uvijek iznova zabole strašne ratne slike koje su neosporni dokaz onoga što su sudionici razgovora naglašavali. Jer, sada su u modi filmovi koji ne prikazuju ni jednu ratnu sliku, baš ni jednu, a tobože su ratni dokumentarci poput onoga o hosovcu Jeanu Michelu. Čak se ni činjenica da je bio hosovac ne spominje.

Sotonska mržnja prema sakralnim objetima na tlu Hrvatske

„Crkve u plamenu“ svjedočanstvo su, kako su to gotovo svi sugovornici izrazili, nepojmljive sotonske mržnje srbijansko-jugoslavenske armade i četničkih bandi prema sakralnim objektima na tlu zemlje Hrvatske. Gađali su s osobitim paklenim namjerama i srušili više od pet stotina sakralnih objekata, a veliki broj kapela i značajnih spomenika kulture oštetili i nepopravljivo zauvijek uništili. Možemo iznova sagraditi prema sačuvanim nacrtima razorene crkve, ali vrijedne freske, crkveni namještaj, oltare, propovjedaonice – nikada. Ne bih navodila imena i lokalitete razorenih crkvi, nego tek spominjem monstruozne infernalne porive zločinaca s istoka u nekoliko primjera: crkva Sv. Lovre u Petrinji sravnjena sa zemljom, bez traga; također kraj Petrinje u Hrastovici gdje je nečastiva sila čak probila tunel na mjestu gdje je bila crkva i otvorila cestovni prolaz; razorena je crkva u Voćinu , naša rijetkost sačuvana iz gotičkoga razdoblja, koju su rušili očevi i djedovi u Drugom ratu, a sada njihovi sinovi u ovom. Tragedija je tim veća što je baš ona kao rijedak primjerak takve arhitekture obnovljena uoči samoga Domovinskoga rata. Potpuno devastiran samostan i crkva u Karinu; crkva sv. Filipa i Jakova u Vukovaru i td…itd… do pet stotina i nekog primjera.

Gađane su namjerno i sukcesivno tisućama raznih raketa, mina, avionskim bombama i oružjem kojem ni imena ne znam. U filmu su snimci pa i razgovori drugova Srbijanaca koji se dogovaraju kako treba dobro naciljati toranj neke crkve koji potom snimaju oni sami uživajući kako se ovaj ruši. Od crkve u Aljmašu ostao je samo komad ugaonoga zidića, ostalo je bila ledina. (1999. godine imali smo mi članovi Hrvatske paneuropske unije prvu misu na toj ledini i kao u Mažuranićevu epu prostrli smo stol pod nebom, a zvono objesili na visoki štap. Zvonilo je nakon dugog vremena i zvuci su nadlijetali Dunav. Jedan mudri unproforac pogledao je taj ugaoni kameni ostatak i rekao da to ne mora biti crkveni dio, tko zna što je to bilo…).

Don Živko Kustić i nadbiskup Franjo Kuharić

Film Miroslava Mikuljana ne ide u detalje i ne navodi taksativno svaku srušenu crkvu. On donosi egzemplarno primjere i najsnažnija je riječ sudionika, a možda treba istaknuti dvije: onu don Živka Kustića i nadbiskupa Franje Kuharića.

Don Živko Kustić možda nije nikada izgovorio tako istinito snažne riječi, nadahnut strahotama i neobjašnjivom mržnjom Srbijanaca na hrvatsku sakralnu baštinu. Ne može se nikako protumačiti taj infernalni pohod na tuđu baštinu, koji ponovno potvrđuje da se radi o suludim mržnjama, negoli kao sotonsko djelo. Uništiti crkve, kapele, krajputaše, groblja prerovati, ima samo jednu namjenu-zatrti spomen da su tu živjeli neki drugi ljudi, neke druge vjere i narodnosti, drugih običaja i kulture. To je kulturocid.Izgovorio je svoj tekst don Živko u jednom dahu i ne ulazeći duboko u teološka objašnjenja, ipak fundirao taj đavolski nasrtaj na mržnji koja proizlazi od samoga Sotone. Jer nema drugog objašnjenja. To je nastojanje da se uništi ne samo sakralna baština, nego sam Bog; nastojanje koje su zajedno i oni pod kokardama i oni pod crvenom zvijezdom oduvijek mrzili i ubijali. Boga je trebalo ubiti! Boga je trebalo zabraniti, iskorijeniti, a onda i njegovo znamenje. Sve smo to već prošli i upamtili. Nema zemlje gdje su vladali komunisti, a da se nije događalo isto. Osobito u SSSR, pa potom i kod nas u Jugoslaviji. Film se ne bavi mrtvim svećenicima jer ih u ovom ratu nije bilo toliko kao u Drugom svjetskom: preko 600!

Pa čak i kad je rat prešao u fazu mirne reintegracije, Srbi u Vukovaru iskopali su u stupovima, koji nose staru arku baroknoga sloga Sv. Filipa i Jakova, rupe za dinamitne štapove kako bi u već do temelja uništenom gradu kad su zamrle njihove kanonade, još jednom srušili prežitke crkvenoga zdanja.

Za pamćenje ostaje govor nadbiskupa Franje Kuharića, svetoga čovjeka koji je podnio dva ratna sukoba i razna poniženja, jer to je govor čovjeka vjere i molitve.Svjestan svega što nam se događa, molio je i za krvnike koliko i za žrtve, očekivao njihovo pokajanje, ali nije dočekao. Njegov mirni i Kristovom ljubavlju obogaćen glas ne ćemo nikada zaboraviti.

Da se radi o zločinima koji graniče sa suludim oblicima patološke naravi potvrdili su u filmu i obični ljudi, prolaznici koji nisu mogli shvatiti napade na naše starodrevne svetinje. Ali možda bih dodala i činjenicu da je potpuno pomanjkanje vjere u tih zločinaca pridonijelo ovakvoj mržnji i pokušaju da se zatre spomen na Boga i njegove vrijednosti.

Prva nagrada žirija

Miroslav Mikuljan snimio je niz ratnih dokumentaraca, ali možda je ovaj poradi snažnoga teksta koji ga prati uzdignut visoko. Žiri mu je dao prvu nagradu koju je u njegovo ime primila supruga Marija Peakić Mikuljan pred gotovo praznom dvoranom. Izrekla je nekoliko snažnih riječi o suprugu i tragediji hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Dirnuta činjenicom da je ovo prvo prikazivanje filma pred takoreći praznom dvoranom, upitala se gdje su predstavnici vlasti, kako se ni jedna medijska kuća nije odazvala pozivu i obavijestila javnost o Festivalu. Samo večer prije toga tjednik „Nacional“ napunio je dvoranu u povodu proslave obljetnice tobožnjeg ograničavanja slobode Radiju 101, počašćen i od naših najviših vlasti. Vlastima nije smetalo što „Nacional“ već tjednima pribija na križ generala Krstičevića (inače ministra obrane u Hrvatskoj vladi) i hrvatske branitelje.

Još jednom ponovno smo svjedočili komunističkoj metodi: zatajiti da nešto postoji, prekriti crnom krpom istinu, odgoditi spoznaje o podlim urednicima koji će jednoga dana nestati kao što sve nestaje čemu su bili odani u crvenom carstvu i istina izbija na vidjelo: istina o bleiburškim zločinima, hudojamskiminfernalnim pokoljima, maceljskim jamama, jazovskim pronađenim i još neotkrivenim jamama, golootočnim i svetogrgurskim tamnicama, zeničkim i starogradiškimmračarama, lepoglavskim trovačima i njihovim nasljednicima koji su nas s crvenim zvijezdama i kokardama na kapama masakrirali i u ovom Domovinskom obrambenom ratu od Iloka do Dubrovnika. Ali, nije loše podsjetiti: svaka sila za vremena.

Nevenka Nekić/hkv.hr

1 comment

Odgovori

Skip to content