Partizani – komunisti, iako ateisti, koristili su način ubijanja koji se prakticirao u Starom zavjetu. To Europa nije vidjela otkako je prihvatila kršćanstvo. Partizani su bili maštoviti u tome. Od kamenovanja, do masovnih gušenja zarobljenika, žena i djece u rudnicima Slovenije (Huda jama), bacanja živih ljudi u jame…

Naši seljaci nisu znali što je komunizam ni komunistička partija. U mom selu Zmijavcima bila su dva-tri muškarca koji su sebe nazivali komunistima. Nisu se razlikovali od drugih ljudi, jedino što nisu voljeli raditi. Govorili su, kad oni dođu na vlast, da će svima biti dobro, da neće biti podjele na bogate i siromašne. Nitko ih nije ozbiljno shvaćao. Narod bi se šalio na njihov račun. Rekli bi: “Dobro je biti komunist, dok drugi kopaju i oru po suncu, oni sjede u hladovini pod smokvom. A tko će ih hraniti”, dodao bi svijet. Jedan od njih sjedio bi u hladovini, tuckao kamenom o kamen i u ritmu pjevušio: “Srp i čekić čelični, bi’ će kruv ‘šenični”. Gladni ljudi bi rekli, a tko će dati pšenicu (prehrana je bila kukuruzna, ako je je bilo!). On bi zastao, zamislio bi se i rekao: ,,U Rusiji je ima koliko ‘oćeš, ali Rusija je daleko! Ceste slabe, nema kamiona, nema vlaka, je li tako?”, upitao bi on prisutne. Onda bi mudro zastao i povišenim glasom dodao: ,,Mogli bi je dovesti velikim aeroplanima, ali ‘di će ti sletiti u Imotsko polje, ajde recite mi, srca ti Is…”, važno bi poentirao. Narod se smješkao i podrugivao.

Radić je osvećen, stvar je gotova

Mladi komunisti su početkom Drugog svjetskog rata otišli u vojsku, ipak su znali zašto su odabrali ustaše, domobrane ili partizane, dok se većina običnih ljudi nije bavila politikom pa nije bila upućena u taj odabir. Oni su voljeli Hrvatsku jer je to njihova domovina i znali su da su “Srbi ubili Stipana Radića” i da ga treba osvetiti. Ustaše su ga osvetili 1934., ubivši u Marseilleu kralja Aleksandra Karađorđevića. To ih je emotivno zadovoljilo jer je Radić osvećen. Vijest o smrti Aleksandra donio je u našu kuću Barunac (Ivan Milas), hrabri topnik u bitkama na Soči na “talijanskoj vronti” u borbi protiv Talijana u Prvom svjetskom ratu, pod zapovjedništvom “veldmaršala” Borojevića. Pucao je on kod Kobarida 1918. iz topa na Talijane, koji su u panici bježali preko nabujale Soče, i pogodio most. To je pričao u junačkom tonu. Kuća mu je bila kraj puta, pa mu je netko kazao vijest o kraljevu ubojstvu. Došao on mome djedu Marku (oba HSS-ovci) tu vijest javiti noću, jer nije mogao čekati do sutra. Baka priča: “Jedne noći, kasno, lupa ne’ko po vratima. Pita did ‘ko je, a on će – Barunac. Šta te Iko dovelo ovako kasno, upita did. Krepa krmak, Marko, reče on! Ubili ga naši. Njih dvojica otišli u konobu. Ručena doba, sunce visoko, nema dida. Baka u konobu, a njih dvojica napili se rakije (nije bilo vina) i zaspali na kamenim pločama na podu konobe i tako proslavili smrt diktatora Aleksandra. Radić je osvećen, to je najvažnije. O tome su Imoćani pjevali gangu: “U Marseju crn se barjak vije, krepa kenjac kraljice Marije”.

Ljudi su zazirali od rata, naročito seljaci, jer su znali da im rat neće donijeti ništa dobra. U Imotskom su u proljeće 1941. vlast preuzeli Talijani, a po selima je bila ustaška seoska milicija. To su bili obično stariji muškarci, često nepismeni. Bili su veoma slabo naoružani, sa slabim starim puškama, koje je narod u šali zvao ,,krakunače” (od krakun) ili “puščetine”.

Tu je 26 partizana na 54.000 žitelja

Milicija je spavala kod svojih kuća, preko dana bi se našli, ispekli koje janje i obično u grupi se šetali. Nekad bi na neki povod i zapucali u zrak, da se zna da su prisutni. Imali su stare odore, jedni bolje sačuvane, drugi gore, svakako istrošene. Neki od njih su nosili ,,angranate” za pojasom s bijelim pamučnim nastavkom, a na kraju je bila bijela kuglica. Ljudi su ih poznavali jer su bili svi iz našeg sela, pokoji iz susjednog. Nisu zla pravili. Na njihovu čelu bio je zapovjednik.

Partizani koji su bili u manjini, a na početku rata nije ih uopće bilo u Imotskoj krajini, držali su se planine Biakove. Iz dopisa Ustaškog logora – Imotski od 15. 09. 1942., Glavnom ustaškom stanu – Zagreb i Ustaškom stožeru Velika župa – Omiš, piše između ostaloga da je partizana iz Imotske krajine svega 26 osoba na 54.000 stanovnika. Međutim, u Biakovi je bilo partizana primoraca (kao otac Ive Josipovića), otočana i drugih. Neki od njih utekli su u Biakovu doslovno zbog gladi jer je tada u primorju vladalo velika glad, a u zagori se uvijek moglo nešto naći. Bojali su se neki i Talijana, da ih ne odvedu u logore, pa je bilo bolje skloniti se u Biakovu. Za ova stanja i događanja ima još živih svjedoka.

U svojim početnim aktivnostima partizani nisu pravili nasilja. Domaći partizani spustili bi se iz Biakove pa su bili često kod svoje kuće i ljudi su znali za njih, ali nitko ih nije napadao jer su seljani štitili jedan drugoga. Do 1942. partizani i ustaše, susjedi, družili su se. Kad bi Ivan Todorić – Šikac (istakao se u borbama na Sutjesci protiv partizana, odlikovan je Križem hrvatskog viteza. Ubio je partizanskog komandanta Savu Kovačevića) iz hrvatske vojske došao kući na odmor, družio bi se s partizanima iz sela. U početku rata bilo je tako da je jedan brat otišao u domobrane ili u ustaše, a drugi u partizane, ovih je bilo znatno manje.

Dobri s ustašama, bojali se samo Nijemaca

Nisu se puno razilazili u mišljenjima, pogotovo ne ideološki jer o tome nisu puno znali. Partizani su se jedino bojali Nijemaca koji su došli su Imotski nakon kapitulacije Italije 1943. Uhvatila bi ih panika kad bi ih vidjeli. Skrivali bi se gdje bi se god našli, a i ustaška milicija – domaći ljudi – bi ih štitili.

Kako je rat odmicao, partizani su bili sve su prisutniji u svakodnevici Imotske krajine. Noću bi se spuštali iz Biakove u sela, pretukli bi po kojeg čovjeka, nekoga i ubili, a neke silom odveli u partizane. Vremenom su sve više narodu oduzimali imovinu, pogotovo žito, stoku i slično blago. U siječnju 1943. biakovski partizani ,,izveli su operaciju čišćenja” po zaseocima oko Kamenmosta i Runovića u Imotskoj krajini. U toj borbi partizan Miloš Viskić iz Graca kod Makarske bio je ranjen. Seljaci koji se sjećaju toga događaja kažu da je ranjen kraj Kamenmosta, a da je uspio doći do lokaliteta Potočine u Zmijavcima. Na njega je naišao i ubio ga samozvani „pripadnik-otpadnik“ seoske straže, bez ičijeg naređenja i znanja. Ljudi znaju kako se taj zvao. To je grupa koja se odvojila od seoske milicije. Uvečer 31. siječnja 1943. partizani su upali u kuću Stjepana Zovka i odveli njegova sina Ivana. Ivan Zovko – Dikan (1889.) kao emigrant radio je u Belgiji, gdje i većina Imoćana, kopao ugljen u rudnicima. Za vrijeme rata vrlo kratko je bio u domobranima. Ljudi pričaju da su mu partizani našli pred kućom čahure od metaka, a drugi „fišeklije“. Odveli su ga do Šabića kuća iznad Zmijavaca. Govorilo se kako je on uvjeravao partizane da nema veze sa smrću Viskića, da nije pripadnik nikakve vojske i da nema oružja, ali ništa to nije pomagalo.

Četnički „specijalitet“ – mučenje i ubojstvo Ivana Zovka

Vezanih ruku na leđima žicom, počeli su ga mučiti. Objesili su mu kamen o mošnje, vezan žicom. Tukli su ga štapovima po tijelu, sjekli mu uši i nos, vadili mu jedno, pa drugo oko, rezali kožu s njega živoga. Užasno je vrištao i jaukao, sjećaju se seljaci. Zvao je u pomoć, molio da mu to ne čine jer nije kriv. Kako je vrištao, a mučili su ga u blizini seoskih kuća, odsjekli su mu jezik. Na koncu su mu odrezali spolne organe i stavili mu ih u usta (Ovo je “specijalitet” četnika Draže Mihailovića. Vjerojatno im ga je donio kao novost Svetislav Ceca Stefanović 1942. iz Srbije, kad je došao u Biakovu u partizane.). Zovko je umro u teškim mukama. Rodbina ga uzalud tražila, ali nisu dobivali nikakve službene informacije gdje je. Deveti dan od kada su ga odveli, doznala je rodbina gdje je pokopan. Našli su ga plitko ukopanog kod Šabića kuća u Zmijavcima. Rodbina, supruga mu i susjedi iskopali su ga i snesli na nekakvim drvenim nosilima niz brdo, a potom zaprežnim kolima odveli njegovo mrtvo tijelo i pokopali na groblju na Kamenmostu.

Partizani su ponovno sutra došli u Zovkovu kuću. Opljačkali su neke stvari, a među njima Ivanove sestre Ruže opremu za vjenčanje – svadbeni miraz. Ruža je za njima išla i plakala moleći da joj vrate miraz, pa su joj nešto vratili (kako dobri ljudi, kako plemenita gesta!).

Ivan Zovko odveden je, mučen i ubijen, pa su tako partizani osvetili svoga druga. Međutim, ubijen je nevin čovjek. Za Ivana i danas, koji ga se sjećaju, kažu da je bio veoma dobar čovjek.

Tijekom 1943. i kasnije, partizani iz Biakove napadali bi sela oko Imotskog polja, a branila ih je seoska milicija. Trči jedan Ivkošić iz sela Zmijavaca iz ustaške milicije s „puščetinom“. Pita ga neka žena iz sela – kuda trčiš? A on će njoj uzbuđen i zadihan: Napali selo partizani. „Manitašu, polako, ne trči… Možda ti je među njima brat!? Ubit’ ćeš brata“, reče mu ona (brat mu je bio u partizanima)! To ga nije zbunilo, nastavi trčati dalje. Susretne ga šef ustaške milicije iz susjednog zaseoka Ivan Šuto (Jakusović), zvani Bile, ustaša s Lipara. „Kud ti trčiš A…“, upita ga on!? „Napali su partizani selo“, odvrati on. „Pa kako bi ti puca’ u nje kad ti je među njima brat“, reče Bile. „Pa ja bi puca u zrak“, odgovori on. „Daj mi pušku i ajde kući“, reče mu Bile.

Ivan Šuto spašava dvojicu ranjenih partizana

Naišao neki Todorić iz zaseoka Todorići. Bile ga pozove i dade mu pušku i reče da se javi u zaseok Šabiće. Ivan Šuto, zvani Bile, kao šef seoske milicije u Zmijavcima, štitio je partizane i susjede odbornike. Jednom prilikom kada su ranjena dva partizana u okršaju sa seoskom milicijom iznad Prodola u Zmijavcima, jaukali su od bolova, što se čulo u zaseoku Šute, pa je Bile poslao neke ljude da ih donesu kućama.

Bilo je hladno, nekoliko centimetara snijega. Otišli po njih i donijeli ih u „traljama“. Jedan od njih bio je iz Metkovića. Zvao se Andrija Musulin. Bio je ranjen u prsa, a drugi se zvao Ivan Bucić s otoka Visa. On je bio ranjen u nogu. Marin Šuto im je dao jesti mlijeka, ono što je imao. Rane su isprali rakijom i previli ih. Ranjeni su iz puške. Odvezli su ranjene partizane Nadarevića kući (Gudeljeve kuće u Zmijavcima) da ih prevezu u Mostar u bolnicu. Prebačeni su u bolnicu u Mostar i oba su dočekali kraj rata živi.

Musulin je radio u poduzeću ,,Napredak“ u Metkoviću, koje je do početka Domovinskog rata 1941. trgovalo sa sličnim poduzećima iz Imotske krajine. On je u više navrata govorio kako bi rado došao u Zmijavce vidjeti ljude koji su mu spasili život. Neke je mogao vidjeti, da je došao, a neke ne, jer su većinu pobili nevine njegovi drugovi partizani.

Međutim, partizani nisu imali razumijevanje, niti takav ljudski odnos prema Ivanu Šuti – Bili, kao on prema njima. Oni su 1944. njega, brata mu Marijana, Marijana Gudelja (Kliponjića), starog 19 godina i jednog mladića Kujundžića iz Ivanbegovine odveli u Biakovu. Partizani, čija su imena poznata, inače Hrvati iz Imotske krajine, došli su po Bilu i brata mu Marijana, svezali im ruke žicom na leđa. Marijan je bio dobar čovjek, a najveća mu je bila krivnja što je bio Bilin brat. Odveli su ih u Biakovu. Vodili su ih tamo da mogu u miru izvršiti dobro smišljeni monstruozni naum, da ih kamenuju. Ta ideja je bila originalna, čak im ni četnici nisu bili ravni u izboru vrste mučenja i smrti. Partizani – komunisti, iako ateisti, koristili su način ubijanja koji se prakticirao u Starom zavjetu. To Europa nije vidjela otkako je prihvatila kršćanstvo. Partizani su bili maštoviti u tome. Od kamenovanja, do masovnih gušenja zarobljenika, žena i djece u rudnicima Slovenije (Huda jama), bacanja živih ljudi u jame.

Susjedi ih vezali za murvu, pa usmrćivali kamenjem

Na osnovi nekih činjenica i sspoznaja, pokušat ću rekonstruirati njihovo mučenje i smrt. U Biakovi su svu četvoricu svezali jednog za drugoga, lica su im okrenuli prema vani, sebi nasuprot, tako da ih mogu lakše udarati kamenjem po glavi. Neki govore da su bili svezani za murvu, koja je sada osušena. Partizani su stali u polukrug, odložili oružje i počeli ih udarati kamenjem. Kako bi koga pogodili kamenom taj bi zajaukao od boli i počeo se trzati. Što su jauci bivali jači, a žrtve krvavije, ubojice su bivali agresivniji jer krv žrtava kao i jauci uzbuđuje ljude i potiče ih na najmračnije strasti. Neki su od žrtava moliti su poznate im egzekutore, partizane, svoje susjede, da im poštede život. Većina ubojica i žrtve su se poznavali od djetinjstva, rasli skupa, igrali se, išli na sijelo.

Konačno su sva četvorica kamenovanih, krvavi, iznakaženih lica, pali na tlo. Kako su neki pokazivali znakove života, partizani ih nisu dokrajčili pucanjem, nego su ih dotukli kamenjem na zemlji, ustrajući dosljedno na takvoj jezivoj smrti. Neki partizana stajali su sa strane i uživali u prizoru mučenja i smrti. To ih je uzbuđivalo. L. V. Thomas govori o tome da promatrač iz koncentracijskog logora Ausschwitz doživljava smrt osobe kao prizor kojem se naslađuje.

Za ponašanje partizana – ubojica ideologija je bila manje odgovorna jer se oni u to nisu puno razumjeli, nego su se stjecajem okolnosti našli na suprotnim stranama, a onda su izvršavajući naređenja, pustili na volju najnižim nagonima.

Tu su bile prisutne dublje „mračne emocionalne sile“, kako bi rekao Sigmund Freud. Postali su ubojice svojih ljudi, susjeda, smrću kakva u Europi nije viđena od pojave kršćanstva.

Ljudi čije su staje bile u Biakovi, gdje se to zbivalo, znali su za to, ali su šutjeli cijeli život jer su bili svjesni što ih čeka ako bi bilo što kome kazali. Među njima su bile dvije žene, koje su dugo živjele. One su bile u blizini kada su žrtve mučene pa su znale pojedinosti o ovom zločinu i to kazale.

Lokalitet gdje su ubijeni i pokopani zove se Lozovac na Biakovi. Tu je nalijevni bunar, tj. onaj koji se puni kišnicom. Nešto dalje, oko 15 minuta hoda, na mjestu zvanom Drinski dočić, nalaze se dvije „japužine“ (škrape, udubine) pune kostura (kazivali vlasnici staja). Tu je bio štab biakovskih partizana za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Rodbina ubijenih našla je kosti dvojice mladih mučenika u jednom škripu, na njih je bilo nabacano samo kamenje. Virila je jedna kost pa su tako pronašli kosture ubijenih. U neposrednoj blizini bilo je plitko zakopano više kostura, koji su imali razbijene lubanje i polomljene ruke ili noge, zasute s malo zemlje. Biline ostatke prepoznali su po zlatnim zubima koje je imao u lubanji. Ostatke mučenika pokopali su u groblje na Okrugljači u Zmijavcima, nakon Domovinskog rata. Na grobu Ivana Šute Bile i brata mu Marijana i ostale dvojice, piše da su kamenovani.

Autor: dr. Mijo MILAS / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save