TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MLADEN PARLOV: Nedjelja krštenja Gospodnjega

„Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle!
Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje
silazi kao golub i spušta se na nj“ (Mt 3, 16).

Nedjeljom krštenja Gospodnjega završava se božićno vrijeme, a počinje liturgijsko vrijeme kroz godinu. Evanđelist Matej piše kako je Gospodin Isus došao na Jordan Ivanu da ga krsti. Ivan ga odvraća: Ti mene treba da krstiš, a ti k meni dolaziš? Isus mu odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost! (Mt 3,14-15). Tako je Ivan krstio Isusa, a po krštenju, veli sv. Matej, otvoriše se nebesa te Ivan ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na Isusa. Čuo se je i glas s neba: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! (Mt 3,17).

Ako znamo da je Ivanovo krštenje bilo krštenje obraćenja i pokore te je u sebe uključivalo priznanje grijeha te spremnost na radikalni zaokret u osobnom životu, zaokret u smjeru poštivanja i vršenja Božjih zapovijedi, tada nam je na prvi pogled čudno da je Isus došao k Ivanu da ga krsti. Ivan zna tko pred njim stoji. Malo poslije, prema Ivanovu evanđelju, na Isusa će ukazati kao na Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta. Zato Ivan odvraća Isusa od krštenja, jer je čitanjem i razumijevanjem svete povijesti dokučio veličinu i svetost onoga tko pred njim stoji.

No, Isus ne popušta. Veli jednu naizgled čudnu riječ: Dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost! Isus, dakako, nema osobnih grijeha kojih bi se trebao odreći i za koje bi trebao tražiti krštenje obraćenja i pokore. Sam čin krštenja Isus doživljava kao čin kojim se ispunja pravednost. U Isusovo vrijeme, na crti Staroga zavjeta, pravednost se je postizala striktnim i strogim obdržavanjem Zakona, odnosno potpunim podlaganjem volji Božjoj. Ivanovo krštenje nije bilo predviđeno starozavjetnim Zakonom, a ipak ga Isus shvaća i priznaje kao ljudski odgovor na volju Božju, kao podlaganje Očevoj volji. No, zašto se Isus krsti? Da se ispuni sva pravednost. No, što to znači? U biti Isusovo krštenje možemo shvatiti samo iz perspektive kraja Isusova života, iz perspektive njegove smrti na križu te njegova uskrsnuća od mrtvih.

Ulaskom u Ivanovu vodu krštenja pokornici su se željeli osloboditi tereta grijeha i krivnje koji ih je pritiskao. Na križu Isus uzima na sebe teret grijeha i krivnje čitavoga čovječanstva te nas kroz svoju smrt pomiruje s Bogom. On nas kroz svoju smrt i uskrsnuće kao pobjedu nad smrću, opravdava, čini pravednima pred Bogom. Ispunjenje sve pravednosti u biti je pomirenje svijeta s Bogom. U otajstvu Isusove smrti i uskrsnuća dogodio se je susret, pomirenje neizmjerne Božje ljubavi s Božjom pravdom. Pravda je zadovoljenja jer je grijeh pobijeđen, a ljubav je pobijedila jer su ljudi spašeni. Ako iz ove perspektive promatramo otajstvo Isusova krštenja tada nam postaje jasno da se Isus već na početku svoga poslanja svojevoljno ubraja među grješnike. Drugim riječima, otajstvo njegova krštenja je anticipacija otajstva križa. Isus započinje svoje djelovanje stupanjem na mjesto, tj. umjesto grješnika koji žele pomirenje s Bogom, koji se žele osloboditi tereta grijeha i krivnje koji ih pritišće. Tako Ivanovo krštenje dobiva svoj smisao i značenje u otajstvu Kristove smrti na križu te u njegovu uskrsnuću od mrtvih.

Sv. Matej veli da su se, poslije krštenja, otvorila nebesa te da se začuo glas s neba. Otvorena nebesa ukazuju na eshatološku dimenziju Isusova krštenja, odnosno da Kristovo krštenje, kao anticipacija križa, dovodi do uspostave veze s Bogom koji više nije skriveni, daleki, nepoznati Bog, nego Bog koji se kršteniku obraća riječju: Ovo je Sin moj, Ljubljeni. U njemu mi sva milina. Isusovim nastupom nebesa se otvaraju. Naravno ne za njega, jer je on Nebo na zemlji, nego za nas koji stupamo za Njim. Za nas se nebo otvara. Ovim dolazimo do druge točke našeg razmišljanja, naime do misli o našem krštenju. Bez razmišljanja o našem krštenju govor o Isusovu krštenju bio bi nepotpun jer su sva otajstva njegova života radi nas i našega spasenja, kako to ispovijedamo u Vjerovanju svake nedjelje.

Mi smo kršteni ne Ivanovim, nego Isusovim krštenjem, a On krsti, kako reče Ivan, Duhom Svetim i ognjem (usp. Iv 1,33). Krsti nas Duhom Svetim – ljubavlju Boga Oca i Sina -, te svojom ognjenom, žarkom ljubavlju koju je prema nama iskazao u otajstvu križa. Biti kršten Isusovim krštenjem za krštenika također znači poput Isusa ispunjati svu pravednost. Danas to konkretno znači boriti se za bolji i pravedniji svijet. No, oprez, kršćani nisu na zadatku izgradnje zemaljskog kraljevstva, nego Božjega. Dakle, dok se zauzimaju za bolji i pravedniji svijet, za bolje uvjete življenja, za poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe, za poštivanje svih oblika života, ne smiju zaboraviti da je Božji svijet prvenstveno duhovna stvarnost. Samo poboljšanje materijalnih uvjeta ljudskog življenja ne znači istodobno i povećanje istinske kvalitete ljudskog života. Podizanje životnog standarda ne mora značiti i podizanje istinske kvalitete ljudskog življenja. Suvremeno društvo pokazuje upravo suprotno; naime kako podizanje životnog standarda, tj. veliko poboljšanje materijalnih uvjeta življenja dovodi do otuđenja među ljudima, do dekadencije i raspada moralnih vrijednosti na kojima se je do jučer temeljio pojedinačni i obiteljski život. Kršćanin nikada ne smije zaboraviti da se istinski kvalitetan ljudski život živi ponajprije u ljepoti međuljudskih odnosa.

Ondje je lijepo živjeti gdje se ljudi poštuju i ljube. Iskustvo nam kaže da se to ne događa samo od sebe, nego da je potrebno puno ulagati u izgradnju dobrih obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa. A dobre odnose gradi jedino dobro, čisto srce; srce u kojem vlada pravednost, opravdanost; srce koje je dirnuto i promijenjeno ljubavlju. Takvo srce zna opraštati i onda kad to nije lako; tako srce zna oproštenje tražiti kad uoči da nije na razini svoga kršćanskog poslanja. Tako srce postaje svjetlo koje osvjetljava ne samo onoga u čijim grudima kuca nego i one koje u sebi nosi i koje ljubi.

Zamolimo Gospodina da nam svima udijeli takvo srce; srce ispunjeno pravednošću, a ona se može roditi jedino iz spoznaje da smo i mi ljubljeni, da je i nad nama, u trenutku našega krštenja, Bog izgovorio riječi: Ovo je moje ljubljeno dijete. U njemu mi sva milina. Da, zaista smo svi od Boga zamilovani i ljubljeni. Neka nam današnja nedjelja krštenja Gospodinova svima pomogne da postanemo svjesniji vlastitog krštenja, vlastite uronjenosti u Božji svijet.

Don Mladen Parlov

Komentiraj