TwitterFacebookPinterestGoogle+

SILVANA DRAGUN: Humski Homer – Mak Dizdar

Mak Mehmedalija Dizdar, hrvatski i bosansko-hercegovački pjesnik (Stolac, 17. listopada 1917 – Sarajevo, 14. srpnja 1971). U Stolcu je završio osnovnu školu, nakon čega u Sarajevu završava gimnaziju. Radio je kao novinar, jedno vrijeme kao urednik TANJUG-a za BiH (1946 — 1948) i dnevnog lista Oslobođenje (1948 — 1951), kasnije kao glavni urednik izdavačke kuće Narodna prosvjeta (1951 — 1959) i uglednog književnog časopisa Život (1964 — 1971), a bio je i predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine i član Hrvatskog društva književnika (DHK).

”Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna”

(Slovo o zemlji)

Tu pored rijeke Bregave, starih mostova i mlinica prilazeći Vidoškom polju Mak Dizdar nalazi nadahnuće za svoju prvu zbirku poezije Vidovopoljska noć (1936.) koju piše s nepunih devetnaest godina. Stolac je gradić u kojemu je rođen i kojemu se stalno vraća u potrazi za tajnom iliriskog grada Daorsona na nekropolama stećaka. Ostaci su to nekad najjačeg grada heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50 g. pr. Kr. u širem području doline Neretve. Srednjovjekovni megalitski nadgrobni spomenici stećci i krajolici rodnog zavičaja stalna su pjesnikova preokupacija. Najljepši i najpoznatiji stećci nalaze se u mjestu Radimlja kraj Stoca. Ima ih i u Hrvatskoj, a najbogatiji je lokalitet kod Crkve sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine. Zbirka Vidovopoljska noć pisana je ekspresionističkim stilom pod utjecajem Antuna Branka Šimića i Tina Ujevića, a zbog svoje socrealističke tematike odmah se našla na meti kritike. Sličnim temama pjesnik će se vratiti u poemi Plivačica (1954). Zbirku Koljena za Madonu piše pod utjecajem istočnjačkoga panteističkog misticizma, dok u zbirkama Okrutnosti kruga (1960), Povratak (1958), Minijature (1965) i Ostrva (1966) prevladava dualistička slika svijeta. Dizdar je bio inspiracija mnogim drugim pjesnicima, glazbenicima (sarajevskoj grupi Indexi), slikarima (Mersad Berber) i drugim umjetnicima.

Kameni spavač

”Rastvorio sam se

I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sad sam tu

Sad sam tu

Bez tebe

Gorak

Kako svom izvoru

Da se vratim?”

(Zapis o izvoru)

Dizdarova krunska zbirka i vrhunac njegova pjesničkog stvaralaštva svakako je zbirka Kameni spavač (1966), u kojoj se pjesnik poput epskog junaka vraća srednjovjekovnoj bosansko-humskoj baštini i narodnoj tradiciji. Iste godine kada je objavljena ova zbirka objavljen je i kultni roman Meše Selimovića Derviš i smrt. Vrijeme je to kada su mnogi književnici, kako u Hrvatskoj tako i u BIH, bili sustavno progonjeni i praćeni od jugoslavenskog komunističkog režima, a njihova djela prolazila kroz sitnozore režimskih cenzora i kritičara. Tako je bilo i s Makom. Njegov je cijeli život obilježen znakom križa, nepravdama, klevetama i osporavanjima. Majka i sestra su mu završile u Jasenovcu, njegovoj ženi su prijetili da će je poslati na Goli otok, a njega je do kraja života pratila UDBA. Njegov sin Majo u svojim memoarima svjedoči da je svaki korak njegovog oca pratila ogromna političko-obavještajna mašinerija, a svaka zbirka pjesama dočekana s kritikom i zahtjevom za cenzuru. To je bilo vrijeme kada je bilo opasno postaviti pitanje ”čiji je jezik?” Komunističke vlasti su u cijeloj državi nametnule Novosadski dogovor (1954.) prema kojemu je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik. U eseju Marginalije jezika i oko njega Mak se zalagao za priznavanje treće, tzv. bosanske varijante hrvatskosprskog jezika, a 1968. godine objavljuje knjigu Stari bosanski tekstovi u kojoj elaborira bosansku državnost, njenu bogatu tisućljetnu tradiciju, jezik i kulturu. Piše o postojanju Humačkih ploča pronađenih kraj Ljubuškog, zatim povelje, darovnice i pisama koja datiraju krajem X. i početka XI. stoljeća prevedenih sa glagoljice na “bosančicu” – pismo Bosne dokazujući da Povelja Kulina Bana nije jedini spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku. Istim temama bavi se u književnom časopisu Život u serijalu pod naslovom Pečatom zlatnim pečaćeno. Zbog svojih stajališta prima sve češće i otvorenije prijetnje u svaka doba dana i noći, uostalom kao i mnogi hrvatski intelektualci koji su se protivili novosadskom pravopisu. Osporavanje bosanskog (ili bošnjačkog) jezika od strane velikosrpskih lingvista Mak je nazvao ”diktaturom manjine nad većinom”. Njegov sin Majo u svojim memoarima svjedoči da se jedan ”drug” tako unio njegovom ocu u lice da mu je zaprijetio: “Šta je, mi ti Srbi ukrali slovo ”h’‘. Puškama ćemo mi ovo raspraviti.”

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Kao reakcija na Novosadski dogovor (i nametnuti novosadski pravopis iz 1953. godine) nastala je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je objavljena 17. ožujka 1967. godine u tjedniku Telegram. Dokument je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Deklaraciju je, između ostalih, potpisao i Miroslav Krleža koji je također inzistirao na tome da svaki narod ima pravo svoj jezik nazvati nacionalnim imenom. Potpisnici ove Deklaracije su bili kažnjavani, a Maka su snašle nove nevolje.

Tajanstvena smrt Maka Dizdara

Kad se najmanje nadao dodijeljen mu je veći stan u Sarajevu. Vrlo brzo obiteljsku radost Dizdarevih prekinut će službeni dopis s rješenjem o deložaciji. Nakon što je pročitao sadržaj tog pisma u kojemu ga se optužuje zbog bespravnog zaposjedanja državne imovine, Mak je uspio samo reći da ga strašno boli u prsima. Nekoliko sekundi kasnije glava mu je klonula na pisaću mašinu. Njegov sin Majo kaže:

”Moj otac je ubijan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodama “specijalnog rata” psihološkim i “književno-estetskim” presingom i torturom, a konačno umoren, dokrajčen užasno ponižavajućim falsifikovanim optužbama, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka. Završni udarac mu je zadat pismom. Ono ga je dotuklo.”

Zanimljivo je da je desetak dana prije smrti Maka Dizdara poginula u prometnoj nesreći Gun Grut Bergman, bivša žena velikog redatelja Ingmara Bergmana. Gun Grut je bila novinarka, prevoditeljica i prijateljica Ive Andrića. Na švedski jezik je prevela nekoliko romana Ive Andrića, Miroslava Krleže, a trebala je zajedno s Makom urediti i prevesti jugoslavensku antologiju pjesništva. Tim povodom, Mak i Gun su se trebali naći u Dubrovniku te prijelomne 1971. godine. Do tog susreta nije došlo jer je koji dan ranije Gun poginula u prometnoj nesreći nadomak Čilipa, a Mak je umro desetak dana kasnije.

Makova filozofija jezika

Njemački filozof Martin Heidegger definirao je jezik kao “kuću bivstvovanja” želeći time naglasiti transcendentalnu ulogu jezika kojom dohvaćamo ono što je nedohvatljivo, ontološko. Pjesnik smisao egzistencije pronalazi u onom neizrecivom ”sutra”, neizrecivom ”danas” i neizrecivom ”jučer”. To se neizrecivo ”pokazuje kao Mistično.“ kaže austrijski filozof Ludwig Wittgenstein u svom djelu Tractatus logico-philosophicus. Mak je pjesnik koji zna govoriti šutnjom. ”U tom moru raznoslovlja/bit će nešto pravoslovlja/ Sačuvaj me molim ti se/pričuvaj me mutne vode praznoslovlja”(Slovoslovlje). Njegova filozofija jezika bliska je Wittgensteinu kad kaže da se ”o onome o čemu se ne može govoriti, o tome se treba šutjeti“ (TLP 7). U pjesmi Slovo o slovu Mak kaže: ”Ima slovo tajno o sebi što šuti”, a u pjesmi O jeziku: ”Jedina je riječ koja se još čeka/ Ona što valja da stigne iz iskoni iz daleka”.

Što se tiče jezika i stila Dizdareva pjesnička forma je lapidarna i epigrafski kratka. Jezik mu je metafizičan i gnomičan, arhaičan i moderan istodobno, bez interpunkcije uglavnom. On vodi rečenicu u kružnu naraciju. Kod njega ćemo naći tužbalice, bugaršćice, brojalice i pitalice, narodne legende i biblijske motive. Njegova riječ ječi nad ponorom sudbine rastvarajući tajnu koja živi ispod zemlje od iskona. Ona poput mostova spaja ljude i kulture prkoseći čuvarima granica i jezika. Mak se poput kamenog spavača stoički smirio pred ratovima i olujama u jednoj struji vremena bez vremena. Kod njega kamenje govori i pokazuje znakove na putu, a zemlja pjeva o prošlosti, suzama i muci. Ta humska zemlja čudesnih epitafa, biljega i putova koji vode u nedohode, njegova je stalna inspiracija. To je i razumljivo, jer je pjesnik za života uvijek isticao samobitnost bosanskog kulturno-povijesnog nasljeđa i državnosti, osobito u tekstovima o bosanskoj medijevali. Jedan od onih velikana koji je Makovu nostalgiju za prošlim vremenima i legendama, njegovo traganje za kulturnom baštinom i identitetom vrlo dobro razumio je Miroslav Krleža.

U Tekstovima o stećku Krleža kaže: “Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj”.

Riječ stećak dolazi od riječi stojećak, to je kamen koji stoji. Dizdarevi kameni spavači su svjedoci prošlosti koja se ne da spužvom izbrisati i poništiti. Jahači apokalipse dolaze i prolaze, a zemlja ostaje čuvajući tajnu. Za humskog Homera smrt nije kraj. ”Zemlja je smrtnim sjemenom posijana/ Al smrt nije kraj jer smrti zapravo i nema” (Smrt) On ostaje do kraja vjeran svojim idealima ne gubeći nadu i vjeru u konačnu pravdu.

”Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni

Iz zatoka tvari iz te tvarne muke

U ona daleka sunčana počivališta

Pruža ruke”

(Sunčani Hristos)

Silvana Dragun / HUB

Komentiraj