Marko Ljubić: Dok iza sarajevske deklaracije reže Dubajići i Mladići, u Hrvatskoj se traži novi Bakarić

Foto: narod.hr

Sarajevska deklaracija o zajedničkom jeziku neodoljivo me podsjeća na zasjedanje AVNOJ-a. Teško je ne vizualizirati sliku da oprostite Dragana Markovine, Drage i još Pilsela, Rade itekako Šerbedžije, kako se u dubokoj noći s različitih strana Hrvatske, negdje kako bi Dežulović rekao u gluho doba kad normalan svijet spava, podižu, u mraku navlače gaće, cipele, opanke, šešire i kape, tu i tamo potraže kakav samokres ili nožinu, pa put pod noge. Komesari su odavno zadali koordinate, jataci spremni čekaju s rakijom i rasplamsanim drvima u pećima, kupus i slanina krčkaju, štogod se šifrirano prozbori, pa za Sarajevo.

Smije li se ovako zamišljati i predstavljati nositelje i zloćudnost ove deklaracije?
Smije točno koliko i AVNOJ ako ćemo o posljedicama, jer im je ista namjera i cilj.
Izgledaju smiješno, necivilizirano, zapušteno, pojavnošću izazivaju sažaljenje, ali nose – smrt.

Posljedice i danas zbrajamo prebrajajući stotine tisuća pobijenih, umno osakaćenih pri čemu ne mislim na Dragana da oprostite Markovinu, jer on nije mogao postati umno osakaćen; zalutalih, ubijenih u pojam, izvaranih do te mjere, da sve više izloženi ljudi od poniženja i osjeta prevarenosti bježe – proglašavajući poniženje i osjećaj prevarenosti normalnim stanjem i vrlinom. U tom slučaju, koliko god slika bila degutantna, iskričava, smiješna pa i tragikomična, aveti prošlosti itekako jašu ovom zemljom, nudeći prikriveno smrt kao spas.

Rade itekako Šerbedžija, Drago i još k tome Pilsel, te da oprostite Dragan Markovina nisu smiješni. Iako izdvojeni iz konteksta jesu do bola, ali, njihovi postupci su od smiješnih, tragikomičnih, priprostih i ridikuloznih od nazad dvadeset, pa petnaest, pa deset, pa pet, pa godinu dana, postajali sve ozbiljniji. Nešto kao svrab. Isprva djeluje banalno dok se ne proširi, a nakon toga je sve moguće. Pa i teška sepsa.
Kako se dakle Hrvatska trebala postaviti prema ovim tipovima i njihovim mozgalicama?
Evo prvo, što oni hoće: „Mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti; izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima; slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe;
i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika“.

Kako reagirati na ovo?

Jer ti ljudi neskriveno zahtijevaju punu legalizaciju srpskoga jezike u hrvatskom državnom i institucionalnom poretku. Naime, to nosi zahtjev za izbjegavanjem – prevođenja u pravosudnim institucijama.

Matični velikosrpski interes podvaljuju uz bošnjački ili crnogorski, hineći tako neojugoslavenstva, što je mamac za naivčine i platforma legalizacije golih velikosrpskih osvajačkih ciljeva, jer su jugoslavenstvo nasuprot ustavu uspjeli legalizirati već odavno u suvremenoj Hrvatskoj.

Inače, svako jugoslavenstvo u Hrvatskoj danas je funkcionalno – čisto velikosrpstvo i ništa drugo.

Bilo bi iluzorno očekivati nakon dvadeset godina pripremanja ovoga jezičnoga i duboko političkoga „avnoja“ svijest kod hrvatskih novinara i mainstream medija o tome da je jedini efikasan pristup ovakvima – sanitarna karantena. Trebalo bi upravo to očekivati od kreatora javnosti i javnoga mišljenja u zemlji, u kojoj se samo iza ćoška, koliko jučer, upravo na krilima gore navedenih i na ideji koju zastupaju gore navedeni u ovome ili onome obliku, može dodirnuti lokve krvi, nakupine zla kakvoga Europa vidjela nije od Drugoga svjetskoga rata. Upravo su isti politički programi, platforme i ideje omogućile ekspanziju toga zla, smrti i krvi na hrvatskom državnom i nacionalnom teritoriju. To bi morao biti razlog, jer se nisu sjećanja i uspomene osušile, za izuzetan oprez i rigorozan odnos prema ovakvim – avnojevcima.

Ali, nije.

Pogledajmo fenomenologiju tih tipova i nevjerojatnu patološku dimenziju njihove javne simbolike i pojavnosti.

Ako pažljivije pogledamo, a nije odavno nikakvo iznenađenje, tu ćemo, među tim ljudima pronaći doslovno svašta. Primjerice, naći ćemo ljude čije je obiteljske sudbine tragično odredila ideja koju danas zastupaju kao Bodrožićko- Simićku, pa su im rodonačelnici i kreatori njihovih današnjih ideja ubili očeve, braću, rodbinu. Pa su kreirali nakaznu inačicu javnoga oprosta tako da žrtva oprašta konkretno i opipljivo zlo, ali apstraktnom i neimenovanim zločincu, koji sve manje, kako se ovakve ideje razvijaju na prostorima još neosušene krvi, postaje stvaran lik, a sve više postaje zamagljena fikcija do te mjere krivotvorena da poprima oblik i vizualni identitet – same žrtve. Jer, onaj tko oprašta zločin, zlo, a potiskuje zločinca iz memorije, ubrzo u tu prazninu umeće nametnutu i ponuđenu projekciju zločinca. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini to mjesto zločinca sve sustavnije zauzima – žrtva.

Točno tu individualno psihološku projekciju odnosa prema živim iskustvima i sjećanjima, te osobnim traumama, u društvenom diskursu poprima sarajevska deklaracija i njeni nositelji u hrvatskoj javnoj i nacionalnoj memoriji prema neposrednoj nacionalnoj prošlosti. Zbog toga se ova sarajevska deklaracija pojavljuje kao alternativa obilježavanju i reafirmaciji hrvatske deklaracije.

Tome svjedočimo doslovno svakodnevno, a nositelji preoblikovanja su upravo jezični avnojevci iz Sarajeva.

Ovo valja navesti, jer ljudi u Hrvatskoj nikako da shvate da se ovakav „avnoj“ ne događa zato što se eto, da oprostite Draganu Markovini nešto u snu dogodilo. Ili zato što je Drago i to još Pilsel domozgao nešto ingeniozno, čarobno, onako „ekumenistički i teološki“.

Ne.

Nisu oni taj potencijal.

A, nisu za podcjenjivanje upravo zato što im ne smeta ni obraz ni pamet, dakle – potencijal.

Jer, pogledajte što oni traže, a što namjerno zaboravljaju ili skrivaju njihovi stvarni mozgovi koji ne stanuju ispod njihovih bujnih frizura.

U situaciji kad je jedina realna i stvarna agresija, koju pamte ljudi kojima je Sarajevo simbol državnosti i nacionalne slobode, te oni kojima je Zagreb simbol državnosti i nacionalne slobode, bila ona iz Beograda, oni zagovaraju pravo – sve svima. Nikada nitko s hrvatske ili muslimanske odnosno bošnjačke strane nije ni pomislio prekrštavati srpski jezik u Srbiji, niti eventualno tenkovima dokazati ili argumentirati „braći“ Srbima nebitnost njihovoga jezika u Srbiji, a jest više od stoljeća Srbija na sve načine, pogotovo koristeći intelektualne protuhe, socijalne zombije i društvene klonove, suptilno, nasilno i brutalno, ovisno o mogućnostima ili potrebi, nastojala prekrstiti ili uzdrmati i identitet, i kulturu, i slobodu, pa i prava na život, i Hrvata i Muslimana – Bošnjaka.

Prvo dakle stavimo u realan, razuman i povijesni kontekst, komu je i zbog čega u zadnjih stotinjak godina služila ideja „jednoga jezika“ i dezidentifikacije naroda?

Odgovor je – samo Srbiji.

U takvim okolnostima tražiti pravo sve – svima, je podvala na koju treba žestoko uzvratiti i staviti njene nositelje na mjesto koje im pripada. Mjesto intelektualnoga svraba.

Jer mogu usprkos banalnosti postati jako opasni.

I jesu.

Njihov zahtjev je samo logičan nastavak sveobuhvatne agresije na hrvatski identitet, hrvatsku državnost, hrvatsku slobodu i u konačnici na hrvatsko pravo. Golemi je hrvatski problem što su svi, baš svi duboko institucionalizirani u hrvatskom državnom i društvenom poretku, godinama se ovo što rade financira milijardama kuna, gospodare medijima preko svojih jataka, pa ovo što rade nosi sobom snažan biljeg državne legalnosti i državne politike.

A o tome nisam ni jedne jedine riječi čuo ni u medijima, a pogotovo od državnih dužnosnika.

Svi se trude omalovažiti deklaraciju, iznijeti znanstvene argumente protiv, kao da imaju posla s ljudima kojima argumenti nešto znače.

Kakva pogreška!

Nedostatak ozbiljnih stavova, riječi, poruka i ocjena naročito se ističe odmahivanjem rukom o neozbiljnosti svega, pozivajući se na to da je hrvatski jezik – ustavna kategorija.

Pa, kad jest, valjda je dužnost države braniti svoje ustavne vrijednosti!

Ili, možda državni vrh, državna politika u cjelini misli da je ustav neko čudno oružje, koje se samo brani, a jedino je eto potrebno nešto uvrstiti u taj ustav?

Ustav je kategorija koja se nigdje u svijetu ne štiti nagovaranjem, niti dogovaranjem, niti pogađanjem, niti financiranjem njegovih antiteza, pogotovo ne suprotnosti. Sve države štite ustav monopolom prisile.

Figurativno- batinom.

Znači li to da bi hrvatska država trebala sad istući Dragana da oprostite Markovinu, Snježanu Kordić, Dragu i još k tome Pilsela, te Radu itekako Šerbedžiju?
Bože sačuvaj.

Treba im, i mora im, omogućiti potpunu slobodu.

Od institucija, državnoga poretka, jasala, financija, a čak ako bude nužno, s obzirom na avnojevske napore i socijalnu tradiciju države- nabaviti im i rezervne opanke, pardon, cipele.

Njihov zahtjev da se izbjegne nepotrebno „prevođenje“, da se legalizira i oslobodi pravo na korištenje jezika po slobodnoj volji u javnim institucijama, medijima, u legalnom i institucionalnom poretku – duboko je politička diverzija, koja s lingvistikom nema blage veze.

A još manje sa slobodom.

Niti je pitanje jezika u ovom slučaju lingvističko pitanje, nego duboko političko.
Što je dakle trebalo uraditi kad je ova „deklaracija“ u pitanju?

Svakako ne slati protagoniste takve „jezičnosti“ u Leipzig kao predstavnike hrvatske kulture. Jer to nisu, pa se postavlja ponovno u kratkom razdoblju pitanje, imamo li naivnu ministricu kulture, ili racionalnog promotora antihrvatske kulture.
Ne valja ni jedno ni drugo.

Televizijski novinari su umjesto da guraju mikrofone Plenkoviću pod nos, koristeći Plenkovićevu političku i državnu poziciju tako kao vrhunski medij i sredstvo legalizacije ove opskurne ideje i opasnoga političkoga pokušaja u javnosti, trebali dovesti u relevantne emisije ljude koji bi stvari nazvale pravim imenom.

Pa HRT ima stotine masno plaćenih komentatora, čiji bi posao valjda morao biti znati i ovo prokomentirati. Zbog toga postoje – komentatori.
Ne zovu se zaboga svi Šikaljić ili Novokmet!

Ali, nisu to učinili, jer, prvo, ne znaju, nisu sposobni uočiti podvalu i krajnje nakane, niti su educirani na fakultetima koji ih fabriciraju, za takvo razmišljanje. Jer te fakultete drže da oprostite „Markovine“ ili itekako Šerbedžije.

Trebalo je zatim, kad su se već mikrofoni pojavili pred predsjednikom Vlade reći uz riječi da nitko normalan to neće podržati, što je Plenković ispravno izrekao, da je u Hrvatskoj a pogotovo u Bosni i Hercegovini ostalo, naslijeđeno i razmnoženo financijskom industrijom navodnoga civilnoga društva izvan bilo kakve kontrole – puno, opasno puno, nenormalnih. Ostalo je legalizirano – zlo. Onaj svrab s početka teksta.
Može biti banalno, može biti smiješno, ali i medij smrtonosne sepse.

Nisam siguran kako bih više protumačio Plenkovićevo argumentiranje određenih stanja i činjenica, pozivanjem na Europu. Čovjek postaje – kroničan. Naime, navodeći razloge zbog kojih je deklaracija iz Sarajeva neozbiljna, Plenković je naveo ustav, što ga državnički obavezuje na djelovanje, ali i činjenicu da je hrvatski jezik jedan od priznatih europskih jezika u EU, što doslovno ne znači ništa u ovome slučaju.

Da, priznat je i trenutna je činjenica.

Ali to nije temeljni razlog niti dobar argument za obranu hrvatskoga jezika i nacionalno-državnoga identiteta. Vrlo je pogrešan.

Jer, EU sankcionira činjenice s „terena“, pa, ako se izgubi utakmica za nacionalni identitet u Hrvatskoj, birokrati će bez ikakvih problema, baš kao što su i do devedesete godine u cijelome svijetu hrvatski jezik službeno označavali kao hrvatsko-srpski, to promijeniti.

A kad se spominje ustav, onda valja postaviti pitanje Plenkoviću, kao što je trebalo i svim prethodnim predsjednicima vlada, te pogotovo ministrima koji odobravaju novce za takve diverzije, zašto se ponašaju – neustavno?

Tako dolazimo do najvažnije pouke i poruke izazvane ovom deklaracijom.
Ne bi smio biti problem u Hrvatskoj baš nikome, a pogotovo državi da Dragan da oprostite Markovina, ili Rade itekako Šerbedžija govore kako hoće, čak i što hoće, ako bi to radili na svoj trošak.

I, izvan institucija.

U podrumima, na ulicama, kavanama, u parkovima, na boćanju, kupanju, u noćnim klubovima. Nek „teferiće“ rekao bi Suljo.

Ali, sve to plaća Republika Hrvatska, a to što rade postaje legalno, institucionalno, postaje sve službeniji pokret i sve legitimnija platforma u samome srcu hrvatskoga državnoga poretka. A to je smrtonosno opasno, jer je negacija samoga temelja državnosti.

To se mora odmah zaustaviti, jer je ovakva tolerancija i personalna institucionalizacija potpisnika deklaraciju učinila izrazom i hrvatske državne politike, koliko god odmahivali da to nije ozbiljno. Sve što je državno uvijek je – ozbiljno, makar to državno bilo i privid.

Autor: Marko Ljubić / narod.hr

1 comment

  1. Boba

    Dijagnoza odlično postavljena! Nadam se da će biti upotrebljena prava terapija (ukidanje financijskih sredstava)!

Odgovori

Skip to content