KRVAVI KOŠMAR NA BLISKOM ISTOKU TEK SE ZAPLIĆE: Izvjesno je da su Amerika i Rusija podijelile Siriju, ali što se onda događa?!
Foto: Reuters
Ako je suditi po ruskim internacionalnim medijima, u Moskvi još traje stanje šoka nakon što je Donald Trump iz svog resorta na Floridi zapovijedio napad na zračnu bazu Šajrat. Već danima svi redom osuđuju intervenciju bez mandata Vijeća sigurnosti UN-a i američkog Kongresa razrađujući razne varijante uzroka i posljedica ispaljivanja salve projektila iz uobičajenog američkog arsenala prvog udara kojim su započinjali sve svoje novije vojne intervencije.
Udar po zajedničkoj sirijsko-ruskoj bazi u totalnoj je suprotnosti s onim što je ruska diplomacija očekivala od novog predsjednika Amerike. Do izbora i nakon izbora Trump je bio čovjek dogovora s Rusijom, slavili ga nisu samo u Rusiji nego i u Srbiji, da bi samo dva i pol mjeseca nakon inauguracije došlo do preokreta. Ali, čak i u takvoj situaciji ruska strana pokušava opravdati Trumpov potez pritiskom iznutra, od strane takozvane deep state, duboke države i jastrebova oličenih u senatoru Johnu McCainu, koji je, eto, prije koji dan stigao i do Hrvatske, te se sastao s predsjednicom Grabar-Kitarović i premijerom Plenkovićem. Na koju točno temu ne zna se, ali poznajući lik i djelo, svakako se razgovaralo o stavu prema ruskom pogledavanju na Balkan.
Obavijest rusima
Trumpov šamar Putinovu bliskoistočnom obrazu i časti, kad se sagleda kao vojna operacija, zapravo je farsa. Nekoliko dana prije nego što će iz silosa razarača Porter i Ross izletjeti tomahavci usmjereni na pustinjsku bazu, izraelski je tisak objavio kako ruski i američki generali pregovaraju o uvjetima američkog napada na Siriju.
Izbjegavanje ruskih efektiva bio je prvi cilj koji je očito ispunjen. Za takvo što ruski je stožer jasno morao biti na vrijeme obaviješten kako bi svoje vojnike i helikoptere iz baze Šajrat na vrijeme evakuirali. I tako su se dok fertutma nije prošla iz baze povukli Rusi, a s njima i sirijske snage, dok je u bazi ostalo nešto starih MiG-ova 23 nesposobnih za uzlijetanje.
Snimke udara jasno pokazuju da je većina glava na tomahavcima bila napunjena streljivom koje neće napraviti veliku štetu na pisti i hangarima. Samo na jednom hangaru uočljiva je rupa na čvrstom betonskom krovu koja se može pripisati pogotku bunker buster glave, dok su pistu zapravo pogodile bombice. Zašto je poginulo šest-sedam sirijskih vojnika? Vjerojatno nisu bili obaviješteni o napadu. Njihova žrtva obol je vjerodostojnosti. Nije, naime, prvi put da se dio ljudstva ostavi na poznatom cilju kako bi se poslije moglo halabučiti. Dogodilo se to, na primjer, 1999. u Beogradu kad vlast nije obavijestila novinare i tehničare da će zgrada Radio-televizije Srbije biti raketirana, pa je glavom platilo nekoliko ljudi.
No, već sutradan je Šajrat proradio. Jesu li se dosad Rusi vratili tamo, nije poznato. Za utjehu Moskvi je ostalo da prigovara, što su uredno i radili. Samo 23 od 59 tomahawka stigla su do cilja, zaključio je glavni za odnose s javnošću – general Konašenkov. Što je bilo s ostalih 36, ne zna se. Jesu li pali nosom u more, ili eksplodirali u nekoj nedođiji? Između redaka – je li ih oborila sirijska ili možda čak ruska protuzračna obrana? Očitovali su se čak i neki srpski generali: To je zastarjelo i sporo oružje, mi smo ih masovno obarali nad Srbijom, poručio je neki general Jevtović. Pojavile su se čak i noćne snimke obaranja, navodno nad Sirijom, a portal Veteranstoday, nastrojen izrazito antitrumpovski i antiizraelski, snimku je naslovio s “Trump ponižen u Siriji, sirijska PZO oborila 36 tomahavka”.
Tomahawk je prilično star i spor i sposobna protuzračna obrana može oboriti dio raketa. Može ih se neutralizirati i vrhunskim radioelektronskim oružjima, ali ono što je pogodilo Šajrat pokazalo je da stari Tomahawk gađa vrlo precizno. Nije jednostavno s nekoliko stotina kilometara pogoditi avionski hangar, i to točno tamo gdje treba. Pokazalo se također da salva raketa uvijek probija bilo koju raketnu obranu.
Trumpovo dokazivanje
Kad se iz snimke izbace šumovi, čini se doista da je američki napad na sirijsku bazu poslužio najviše Trumpovu dokazivanju čvrstoće i odlučnosti pred moćnim vojnoindustrijskim kompleksom i ratobornim generalima nego što je bio prava vojna operacija. Tom je odlučnošću da pokaže Rusima čvrstu ruku oduševio, uz Johna McCaina, i džihadiste koji su se odmah, u napad na ključnu bazu za operacije protiv njih, požurili u ofenzivu.
Motiv? Famozno kemijsko oružje još je 2013. godine nakon kemijskog napada u istočnoj Guti za dlaku dovelo do američke vojne intervencije u Siriji. Obama se, što će Trump nedavno nazvati mlakošću, kolebao, a uskočili su Rusi s prijedlogom da se sirijska vojska riješi svog kemijskog oružja, što je uz fanfare i napravljeno.
Po istoj špranci pojavio se novi povod – nedavni napad u Kan Šejkunu, emitirane su potresne slike pobijene djece, Zapad je organizirano skočio na noge, a Istok, to jest Moskva, počinje razuvjeravati da je riječ o zlodjelu vojnika Sirijske arapske vojske. Logično je pretpostaviti da se Trump našao pod velikim pritiskom da pokaže mišiće i spriječi “krvoloka” Asada u masakriranju svog naroda. Dakako, prisnažili su i svi zapadni saveznici poslovično zgroženi zločinima jedne strane u sukobu, i to one koju zastupa Asad.
Trump je nekoliko dana prije raketiranja izrekao epohalnu procjenu kako svrgavanje sirijskog predsjednika više nije američki cilj, kad ono – kemijski napad. Sve se preokrenulo u samo nekoliko sati. Buuum! Gdje Obama stade, Trump nastavi, ali pažljivo, na prstima.
Nema nikakve dvojbe da se tomahavk-diplomacija može smatrati agresijom na suverenu zemlju, članicu Ujedinjenih naroda, jer nema nikakvog međunarodnog zakonskog pokrića. Kako su u Siriji i jedna i druga strana povremeno koristile kemijsko oružje, u dva-tri dana nakon trovanja nije se mogao izvući niti jedan dokaz da su krivi generali Bašara al Asada. Po logici qui bono nisu imali ni razloga trovati djecu sarinom, ili nekim drugim plinom zloglasnim još od Prvog svjetskog rata, dok im je na fronti išlo jako dobro. Pobunjenici, džihadisti, teroristi ionako gube sirijski rat. Upravo iz njihovih redova dva-tri dana prije trovanja došla je Twitter najava da će se dogoditi napad kemijskim oružjem koji će promijeniti igru. I igra je doista promijenjena.
Jačanje PZO-a
Vladimir Putin osobno je zapovjedio prekid vojne komunikacije s Washingtonom s danom 8. travnja. Što to znači, tek će se vidjeti, no Rusi usput najavljuju jačanje sirijske protuzračne obrane novim suvremenijim oružjima, sposobnim obarati i američke rakete. Štoviše, zajedno s Irancima, proiranskim milicijama i libanonskim Hezbolahom u nedjelju objavljuju formiranje zajedničkog stožera i prijete prstom. “Odsad ćemo uzvratiti silom na svaki napad, tko god ga izveo, a Amerikanci dobro znaju naše mogućnosti!” Objavili su to brojni mediji, ali je Moskva na koncu demantirala.
Ipak, nije vjerojatan sukob američkih i ruskih snaga, barem zasad. Nitko normalan neće tek tako krenuti u tu vojnu avanturu.
U međuvremenu se nazire podjela interesnih sfera u Siriji. Američke snage koje vode kurdske i arapske jedinice prema prijestolnici Islamskog kalifata Raki stigle su do grada Tabke s važnom zračnom bazom. Po izraelskim izvorima, upravo ondje Trumpovi generali namjeravaju instalirati novu zračnu bazu. Nije riječ tek o ratnom uzletištu, nego se čak navodi da će Amerikanci kompletne snage iz dosadašnje najvažnije bliskoistočne baze Indžirlik kraj Adane postupno prebaciti u Tabku, zajedno sa saveznicima Nijemcima, čiji zrakoplovi obavljaju izviđačke misije. Tabka bi trebala biti jedna od najmanje pet zračnih baza na istoku Sirije. Američki stratezi žele čizmom na tlu, na položaju koji je najbliži Iranu, tako ograničiti utjecaj Teherana u Siriji.
Podjela utjecaja
Kakvi će biti odnosi s Rusijom? Hoće se Rusima i njihovim sirijskim saveznicima dogovorno ostaviti ono što kontroliraju u Siriji, a to su razvijeno priobalje i veliki gradovi? Vjerojatno će biti podjele sfera utjecaja.
Da je Trump želio izmasakrirati Siriju, tomahavci bi nastavili letjeti i nakon prve salve. Odgledao je predstavu baš u vrijeme prvog sastanka s kineskim predsjednikom Xijem na Floridi, a čim je kineski vođa okrenuo leđa, zapovjedio je slanje borbene grupe na čelu s nosačem “Carl Vinson” prema Koreji. Stotine tisuća tona željeza dimi na istok dok generali prstom prijete vođi Sjeverne Koreje Kim Jong Unu, poznatom po sklonosti čestom ispaljivanju raketa u akvatorij koji dijeli s Južnom Korejom. Američka diplomacija pokušava ostaviti dojam da se kineski vođa složio s Trumpom o Sjevernoj Koreji, iako je to malo vjerojatno, jer bi američki napad na Pjong Jang Kinu vrlo lako mogao uvući u rat sa SAD-om. Ne samo Kinu nego i Rusiju kao oružara po scenariju viđenom još pedesetih godina.
Susret Trump – Xi postavio je više zadaća pred rusku špijunažu. O čemu su zapravo razgovarali, što je dogovoreno i, najvažnije, pokušava li Trump okrenuti Peking protiv Moskve? To je pak najcrnji scenarij za Vladimira Putina. Zato i nije čudno što ruski geostratezi dumaju o pravim namjerama Donalda Trumpa s Kinom. Ako ima razloga sumnjati u proširenu taktiku okruživanja Rusije, to nipošto neće biti brz i jednostavan proces.
Na Bliskom istoku kao prvi cilj američke politike polako se nazire Iran i neutralizacija Teherana svim mogućim sredstvima. Izrael, najbliži saveznik Amerikanaca, predstavu bi najradije pratio iz prvoga reda, a ako treba, i uskočio u ring.
U međuvremenu je nastradao Egipat, još jedan važan saveznik Moskve na Bliskom istoku. U seriji krvavih terorističkih napada na Kopte, baš na blagdan Cvjetnice. Što to znači za sigurnost zemlje koja kontrolira Sueski kanal, najvažniji morski prolaz Euroazije? Krvavi košmar na Bliskom istoku još je u fazi zapleta.
Izvor: jutarnji.hr
