Dr. Robin Harris: Beograd o Stepincu širi lažnu propagandu

Naradu “Andrija Buvina” dr. Robinu Harrisu u Splitu je uručio akademski slikar Josip Botteri Dini / Snimio Paun Paunović_Hanza media

Nema puno ljudi zaljubljenih u Hrvatsku toliko da napuste svoju domovinu i presele se ovdje, boreći se za istinu o Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Upravo to je napravio britanski povjesničar, publicist i novinar dr. Robin Harris (65).

U hrvatskim prilikama najpoznatiji je po doprinosu afirmaciji uloge blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, o čijem je životu napisao knjigu “Stepinac – njegov život i vrijeme”. Knjiga je plod njegove ljubavi i zalaganja za istinu, ali i dugotrajnog dokumentarističkog rada u proučavanju Stepinčeva života i vremena. Njezin je značaj puno veći, ona je iznimno važna za hrvatsku nacionalnu i vjersku povijest općenito. Harris često ističe da o Stepinčevu životu i radu ne postoji nedostatak informacija, nego samo trajni nedostatak želje da ih se iščita.

U bogatoj biografiji, dr. Harris se može pohvaliti kako je nakon studija povijesti i doktorata na Oxfordu radio u javnim službama, a bio je i savjetnik britanske Vlade. Pisao je govore premijerki Margaret Thatcher. U svom djelovanju uvijek je razmišljao o tome kako pomoći onima koji su ugroženi, a za čija prava ne mari službena politika. Svoje novinarsko djelovanje započeo je 1993. godine upravo člankom o ratu u Hrvatskoj i BiH, i to s ciljem da pridonese borbi za hrvatsku samostalnost i zaštiti hrvatske države i nacionalnog identiteta.

Na temelju svog zalaganja za Hrvatsku dobio je i hrvatsko državljanstvo, a od prije nekoliko godina potpuno se preselio u Hrvatsku. Živi u Zagrebu gdje se pridružio akademskoj zajednici na Hrvatskom katoličkom sveučilištu kao predavač povijesti. Za zasluge u promicanju istine o Hrvatskoj i Domovinskom ratu, Republika Hrvatska odlikovala ga je i Visokim odličjem – Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Oni koji ga bolje poznaju kažu kako nikada nije odustajao od borbe za istinu o Hrvatskoj. Za njega Hrvatska nije samo područje njegova znanstvenog ili novinarskog interesa već sastavni dio njegova života. Sugovornik kakvog samo možete poželjeti, dr. Harris dobitnik je ovogodišnje nagrade za izniman doprinos kršćanskoj kulturi “Andrija Buvina” koju mu je na završetku 13. dana kršćanske kulture u Splitu uručio akademski slikar Josip Botteri Dini.

Imate zanimljivu prošlost

Što za vas znači “Nagrada Buvina”?
– “Nagrada Andrija Buvina” daje se svake godine za izniman doprinos kršćanskoj kulturi. Da bismo uvidjeli zašto se u nazivu nagrade nalazi riječ “izniman”, dovoljno je samo pogledati djelo Andrije Buvine – njegovih 28 reljefnih prikaza Kristova života na portalu splitske katedrale. Nažalost, malo je ljudi koji mogu dati takav doprinos. Ja sam tijekom godina nastojao pridonijeti kršćanskoj kulturi na razne manje zadivljujuće načine kroz novinarstvo i pisanje knjiga, na poseban način svojom knjigom o Dubrovniku (hrvatskomu katoličkom gradu, nekad nezavisnoj Republici), te u najnovije vrijeme radom o blaženom (uskoro, nadam se, i kanoniziranom heroju Katoličke crkve u Hrvata) Alojziju Stepincu. Veliko mi je zadovoljstvo, donekle i iznenađenje, ali nadasve iznimna čast što je taj moj rad zaslužio priznanje u obliku ove nagrade.

Za nas Hrvate neobično je da se jedan Britanac preseli u Hrvatsku. Što vas je potaknulo na dolazak u Zagreb?
– Ta odluka nije neobična samo Hrvatima, već i Britancima! No tu mi odluku doista nije bilo teško donijeti. U mojemu životu u Velikoj Britaniji došlo je do prekretnice i jednostavno sam se usmjerio prema Hrvatskoj. Nakon trideset dvije godine političkog i novinarskog angažmana u Londonu na raznim funkcijama, 2012. godine preselio sam se u više od 500 km udaljen grad u kojemu sam i rođen – u Falmouth u Cornwallu – i nakon vrlo intenzivnog političkog i intelektualnog angažmana posvetio se brizi za svojega onemoćalog oca. Kao sinu jedincu to je bila moja dužnost.

Moj je otac preminuo 2013., iste godine kao i Margaret Thatcher, čiju sam biografiju potom objavio. Ti su događaji značili da su do kraja godine prestale sve moje obveze, kako osobne tako i profesionalne, koje su me vezivale uz Veliku Britaniju. Hrvatsku sam redovito posjećivao još od početka devedesetih godina. Imao sam hrvatsko državljanstvo, imao sam prijatelje u Hrvatskoj. Bio sam premlad za umirovljenje – ma što to za mene značilo. U Hrvatskoj je bila povijest koju sam htio početi istraživati, knjige koje sam htio napisati. Nisam imao ni najmanju želju vratiti se u London gdje je na vlast došla nova generacija političara koji su željeli priliku da čine vlastite pogreške, a da im ljudi poput mene ne nameću svoje savjete. I tako sam došao u Hrvatsku. Bila je to dobra odluka.

Kako ste se odlučili na istraživanje života i uloge kardinala Stepinca i uz to naučili hrvatski jezik?
– Morao sam početi učiti hrvatski za svoju knjigu o povijesti Dubrovnika. Tu sam knjigu pisao sedam godina i dobar dio toga vremena posvetio sam upravo jeziku. Nisam imao nikakvu pozadinu za učenje hrvatskoga – ne poznajem ni jedan drugi jezik iz slavenske skupine, nemam slavenske krvi u obitelji niti slavenskih prijatelja, nikakvo korisno predznanje. Ali uživam učiti jezike i to je za mene bio uistinu dobar intelektualni poticaj premda, moram priznati, ponekad i vrlo težak.

Odluka da napišem knjigu o Dubrovniku, kao i kasnija odluka da pišem o Stepincu, proizišla je iz moje potpore Hrvatskoj u njezinu ratu za nezavisnost kao i iz želje da za taj cilj upotrijebim svoje znanje i sposobnosti koje sam stekao kao povjesničar i novinar – jer drugih talenata i znanja doista nemam. U knjizi o Dubrovniku detaljno sam pokazao kako je taj grad koji su razarale postrojbe JNA sastavni dio zapadne (katoličke) civilizacije.

Za Stepinca sam prvi put čuo u lažnoj propagandi koja se ranih devedesetih širila iz Beograda. S obzirom na to da imam istančan osjećaj za te stvari, naslutio sam još jednu veliku laž u golemoj mreži laži i to je potaknulo moju znatiželju. Ali tek sam mnogo godina poslije konačno odlučio da je potrebno napisati tu knjigu kao i to da sam ja uistinu jedina osoba koje je u položaju da je napiše – zato što dolazim izvana i ujedno zato što imam potrebno znanje o Hrvatskoj kao i političkoj i vjerskoj problematici toga vremenskog razdoblja. Moji prijatelji iz Hrvatske poticali su me u toj odluci i na koncu sam napisao tu knjigu koja je prošle godine objavljena prvo na engleskom jeziku, a potom i na hrvatskom.

Kolateralna žrtva

U knjizi o Stepincu razotkrivate brojne laži o kardinalu. Jeste li imali problema tijekom istraživanja? Jesu li vam arhivi u Hrvatskoj bili dostupni?
– Stepinac je vjerojatno osoba oko koje se isprelo najviše laži u povijesti čovječanstva. Neke su od tih laži glupe i lako ih je pobiti, ali neke druge su lukave i za mnoge vrlo uvjerljive. Komunistička partija, kako u Jugoslaviji tako i izvan nje, bila je pravi stručnjak u kreiranju crnih legendi o svojim neprijateljima – a za komunizam nije bilo gorega neprijatelja od Katoličke crkve. S posebnim su se žarom posvetili ocrnjivanju ugleda pape Pija XII. i u toj je kampanji kardinal Stepinac bio međunarodna kolateralna žrtva. No, treba reći da je partija u Jugoslaviji s posebnom mržnjom gledala na kardinala zato što su znali da, kad je vjera u pitanju, on nikada neće sklapati kompromise.

U istraživanju ovoga predmeta nisam naišao na veće teškoće. Svi u Hrvatskoj, a na osobit način postulator kauze te nekolicina vrhunskih povjesničara veoma su mi pomogli svojim savjetima i ukazivanjem na izvore. Ti su izvori sada većim dijelom tiskani i dostupni široj javnosti, dakako pod uvjetom da poznajete jezik i da imate dublje razumijevanje tematike pročitanoga – pritom mislim na razumijevanje koje nudi povjesničarska naobrazba. Dakako, mnoštvo izvora još uvijek nije dostupno – neprihvatljiva i sramotna činjenica koja vrlo zorno prikazuje trajan i još uvijek aktualan komunistički utjecaj u Hrvatskoj! – zato što je pristup dokumentima UDBA-e i Komunističke partije pod strogim restrikcijama. No postojeći dokumenti UDBA-e koji se tiču Stepinca osobno – četiri kutije dokumenata – dostupni su i predstavljaju vrlo zanimljivo i uznemiravajuće štivo.

Što ste otkrili o kardinalu u britanskim i američkim izvorima?
– Američke je izvore potrebno sveobuhvatnije istražiti, ne toliko kad je riječ o samom Stepincu, nego općenito o stavu SAD-a prema represiji koju je Tito provodio. Za potrebe svoje knjige posebnu sam pažnju posvetio izvješćima veleposlanika SAD-a u Zagrebu T. J. Hohenthala i izvješćima njegova zamjenika Petera Constana. Hohenthal je dobro poznavao Stepinca i susreo se s njim 1946. nedugo prije Stepinčeva uhićenja, i podnio izvješće o Stepinčevu stajalištu. Constan, koji je svakodnevno svjedočio zasjedanjima toga montiranog procesa, donosi vrlo dobar i odmjeren prikaz onoga što se doista događalo, i taj njegov prikaz uvelike ide u prilog Stepincu.

I britanski su izvori zanimljivi. Britanci su svim silama nastojali dokazati da se Tito dobro odnosi prema Crkvi, čak i onda kada je bilo savršeno jasno da je istina upravo suprotna. Tako je primjerice britanski ministar vanjskih poslova (ujedno budući predsjednik vlade) Anthony Eden 1952. godine radio na tome da Rim pozove Stepinca da dođe primiti kardinalski šešir – to imenovanje dovelo je do potpunog prekida diplomatskih odnosa Vatikana i Beograda – i da ga ondje zadrže. No Rim nije pristao na igrice Velike Britanije i Stepinac je ostao u Krašiću.

Vašu knjigu o Stepincu ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier darovao je papi Franji što znači da i Sveti Otac ima priliku dodatno se informirati o hrvatskom blaženiku prije proglašenja svetim, to više što je Papa osnovao mješovitu Komisiju koja propituje njegovu ulogu. Koji je uopće smisao te Komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve?
– Davor Stier u cijelosti razumije i poznaje istinu o Stepincu kao i važnost ovoga problema, i veoma mi je drago što je odnio moju knjigu u Rim. Papina odluka o osnivanju zajedničke komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve za sve je bila veliko iznenađenje, no optužbe Srpske pravoslavne crkve zacijelo nisu, jer ih uvijek iznova ponavljaju kadgod neki papa kaže nešto pozitivno o blaženiku. Treba razumjeti da je ova kampanja Srpske pravoslavne crkve bitno političke naravi i da ona jednostavno predstavlja jedan dio opće kampanje iz Beograda.

Ta se kampanja, što je vrlo neobično, sastoji u preuveličavanju i ponavljanju laži koje su prvi smislili komunisti, a Srpska crkva doista ne bi trebala simpatizirati komunizam. Jasno je da se Sveti Otac nada da će ova komisija pridonijeti poboljšanju odnosa Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve. Osobno nisam optimističan u tom pogledu, i to iz više razloga. Ipak, ta će odluka možda dugoročno imati dobre plodove u smislu da će pomoći razjasniti neke povijesne nesporazume koje njeguju kritičari kardinala Stepinca i Katoličke crkve, i omogućiti da se ovom problemu pristupi otvorena uma.

Osuđivao nacizam i ustaštvo

SPC optužuje kardinala Stepinca za suradnju s NDH, a srpski političari ga nazivaju “ustaškim vikarom”?
– Baš kao i Srpska pravoslavna crkva u Srbiji, Katolička je crkva u Hrvatskoj morala u nekoj mjeri imati posla s okupatorom kako bi se mogla nastaviti brinuti za dobro duša svojih vjernika. Zapravo, izjave pravoslavnih episkopa bile su mnogo pozitivnije nastrojene prema Nijemcima od ijedne zajedničke izjave katoličkih biskupa. Stepinac je pozitivno primio proglašenje NDH zato što je želio da Hrvati imaju svoju državu i nikada se nije zbog toga ispričavao.

Ipak, bio je iznimno sumnjičav prema Nijemcima, odlučno se opirao nacizmu i osuđivao je ustaška zvjerstva. Pitanje vojnog vikarijata, koje se obrađivalo na montiranom procesu 1946., u daljnjem je postupku bilo napušteno da bi ga kasnije ponovno počeli isticati neki sirovi zagovornici srpskih interesa. Prvo i najvažnije, Stepinac je bio imenovan vojnim vikarom sine titulo (zato što nije bilo konkordata s Rimom) 1940. godine. Tu mu je službu dao Papa u vrijeme prve Jugoslavije, prije rata, kako bi se pobrinuo za to da katolički vojnici primaju duhovnu potporu. To je imenovanje bilo obnovljeno, opet od Pape i iz istoga razloga, 1942. godine, dakle za vrijeme NDH. Ta služba nije imala nikakvo političko značenje. Druge podređene vojne vikare postavio je Pavelić. Oni su uglavnom primali naredbe od države. No, dok je s jedne strane istina da je bilo loših katoličkih svećenika – baš kao što je bilo i loših pravoslavnih svećenika – nije istina da vojni kapelani kao takvi zaslužuju napade koji su se na njih obrušili.

Optužuju ga i da nije dovoljno učinio na sprječavanju zločina u NDH, a svjedoci kažu da je spašavao koga god je mogao?
– Niti šest tjedana nakon proglasa o uspostavi NDH, Stepinac je odlučno intervenirao kod Pavelića snažnim riječima osuđujući pokolj 260 Srba što su ga ustaše počinili u Glini. Nastavio se i dalje zauzimati – za Židove, Srbe, komuniste, taoce, žene i na poseban način za djecu za čiju je sudbinu osjećao posebnu odgovornost. Mnogo je tisuća djece spasio svojim zauzimanjem. Osiguravao je utočišta za Židove i pribavljao im papire da mogu otići. Imao je vrlo blizak odnos s glavnim rabinom. U svojim je propovijedima odvažno govorio protiv antisemitizma. Gestapo ga je upravo mrzio. Ove su optužbe, dakle, neutemeljene i pakosne.

Hrvatska je danas samostalna država, a kardinalu Stepincu se i dalje zamjera što je htio da Hrvati imaju svoju državu. Kako to objašnjavate?
– Istina je da se retorika koja se koristi protiv Stepinca često ni najmanje ne obazire na činjenicu da od pada komunizma – dakle i od pada Jugoslavije – živimo u svijetu koji ponovno objeručke prihvaća nacionalno samoodređenje. Stepinac je smatrao da u Jugoslaviji kojom dominiraju Srbi nema budućnosti za Hrvate i za Katoličku crkvu, a 1991. godine još se jednom pokazalo da je bio potpuno u pravu. Ponavljam, Stepinac je srdačno dočekao stvaranje nezavisne Hrvatske, ali nije srdačno dočekao činjenicu da su je uveli nacisti čiju je ideologiju prezirao, ili ustaše čije je postupke osuđivao.

Zašto Papa odugovlači s procesom proglašenja svetim kardinala Stepinca? Jeste li vi u svojim istraživanjima pronašli išta što bi bacilo sjenu na kardinala?
– U svojim istraživanjima nisam našao ništa što bi diskreditiralo blaženoga Alojzija Stepinca, i to jednostavno zato što takvog materijala ne može biti. Možemo se ne slagati s nekim njegovim prosudbama, ali njegovi su motivi bili čisti, a namjere časne. Vjerujem da će rasprave u ovoj zajedničkoj komisiji uvjeriti Papu da nema nikakvih prepreka da se nastavi s njegovim proglašenjem svetim. No to je, dakako, na koncu samo Papina odluka.

Kada ste zadnji put bili u katedrali na grobu kardinala Stepinca? Imate li običaj otići tamo i pomoliti se?
– Molim se Stepincu, i svakoga se dana molim za njegovo proglašenje svetim. Odlazim na njegov grob kad god dođem na Kaptol i uhvatim koji trenutak vremena. A moliti se možemo bilo gdje, dakako, ne samo u crkvama!

Bili ste savjetnik Margaret Thatcher. Je li premijerka uvažavala vaše savjete? Što ste od nje naučili?
– Margaret Thatcher imala je snažnu volju i nepokolebljiva mišljenja, no općenito govoreći dobro smo se slagali. Bio sam joj više politički savjetnik negoli tehnički, a posebno blisku suradnju s njom ostvario sam pišući joj govore. Bila je iznimna osoba i veliki vođa. Imala je snažna uvjerenja kao i hrabrost da se za njih zauzme, rječitost da ih protumači (tu sam joj i ja malo pomogao) i da, u konačnici, bude u pravu u onome što je važno – i u tome je bila tajna njezina uspjeha.

Bilo joj je potpuno jasno da je slobodno tržište jedini put do blagostanja i napretka. Znala je da se država ne može obogatiti kontrolom nego samo dajući slobodu pojedincima. Držala je da je nužno biti spreman braniti nacionalne interese i silom ako se to u krajnjem slučaju pokaže potrebnim, i da je nužno da potencijalni neprijatelji za tu spremnost znaju. Velika Britanija i danas napreduje na njezinoj ostavštini. No njezine se ideje mogu primijeniti i na drugim mjestima – pa tako i u Hrvatskoj.

Birokracija opasnija od Brexita

Je li izlazak Velike Britanije iz Europske unije početak njezinog kraja?
– Izlazak Velike Britanije iz EU-a neće bitno utjecati na budućnost EU-a. Velika Britanija, naime, nije bila u eurozoni, nije bila duboko integrirana u vanjsku politiku niti strukture sigurnosti. Europska unija ima neke svoje probleme koji proizlaze iz njezina centralizma u donošenju odluka kao i iz uniformiranog pristupa također kad je riječ o donošenju odluka. Previše je birokratizirana i u njoj nacionalni identiteti i različitosti država članica ne nailaze na odgovarajuće priznanje. Ako se to ne promijeni, građevina Unije će se srušiti, ali to neće biti zbog Velike Britanije.

Nekad sigurna Europa ubrzano se mijenja pod pritiskom migranata i terorista, a kršćanski korijeni nikad nisu ni ušli u europske dokumente. Kakva je budućnost Europe?
– Kao što sam već rekao, Europa ima mnogo problema. Prvi od njih je ekonomski zato što će se slabije ekonomije uvijek mučiti u eurozoni čija su monetarna politika i kamatne stope uređene tako da zadovolje njemačke potrebe. Euro u njegovom trenutnom obliku treba napustiti, a sumnjam da će Njemačka to dopustiti. Krize će se zato nastaviti. Drugi problem je imigracija. Države članice neće biti spremne prepustiti Berlinu i Bruxellesu da odlučuju o kontroli njihovih granica, posebno zato što će se valovi izbjeglica s Bliskoga istoka i iz Afrike nastaviti slijevati u Europu. Upravo je to bio glavni razlog zašto je Velika Britanija izglasala izlazak iz EU-a – zato da ima kontrolu nad svojim granicama. Ako se stvari ovako nastave, doživjet ćemo porast ekstremnog nacionalizma, a to predstavlja veliku opasnost miru i sigurnosti Europe.

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA/MISIJA

Odgovori

Skip to content