DON MARINKO MLAKIĆ: Dobri Pastir
4. vazmena nedjelja u Crkvi se po tradiciji slavi kao Nedjelja Dobrog Pastira. Parabola o pastiru i stadu koji predstavljaju Boga i Božji narod Izrael jedna je od najkorištenijih u Svetom pismu. Razumljivo je da ju je Isus upotrijebio kako bi upravo sebe objavio kao istinskog pastira te uzora za pastirsku službu u svojoj Crkvi. Valja, naravno, uočiti kako u njegovoj metaforici simbol pastira po svom sadržaju i značenju daleko nadilazi svoju stvarnost.
Bog čovjeka neizmjerno ljubi i želi ga privesti k punini života. Zato nam šalje svoga Sina Isusa. Čovjek istinsku ljubav i svoje autentično dostojanstvo može doživjeti jedino u ozračju Božje ljubavi. Ljubav traži odnos slobode i povjerenja. Zato smo pozvani da se prema Božjoj ljubavi vjerom otvorimo. To je srž Isusove poruke. On je objavljuje ne samo svojim riječima nego i svojim životom. On potpuno utjelovljuje Božju ljubav prema nama. Simbolom dobrog pastira koji život svoj polaže za svoje ovce predočava nam to na najupečatljiviji način.
Pastir dobri, o kojem Isus govori, poznaje svoje ovce po imenu, a one njega po glasu koji slušaju i slijede. On u ovčinjak ulazi kroz vrata i skrbi se da njegove ovce imaju sigurnu zaštitu i bogatu ispašu. Kada ih izvodi, ide pred njima a one za njim. Ovdje jasno prepoznajemo Isusovo mesijansko poslanje koje ima od Oca nebeskog. To je novi Izlazak Božjeg naroda, nova Pasha po kojoj nas Bog oslobađa iz ropstva grijeha i smrti, ali i od svih lažnih zemaljskih pastira i svih ropskih ovčinjaka, te nas vodi do vječnosti u kojoj ćemo uživati život u izobilju.
Odnos koji Isus traži od nas je odnos povjerenja. Njegova riječ nosi Božji odgovor na najdublju potrebu čovjeka za puninom života, koju svaka osoba u sebi nosi. To je snaga Isusove poruke. On nam tu svoju riječ ne želi silom nametati. Njegova poruka je poruka ljubavi i slobode. Ona se samo po slobodnom opredjeljenju može istinski živjeti.
Nasuprot dobrom pastiru su lažni pastiri. Oni žele gospodariti narodom. Zato se koriste silom i strahom. Njih Isus naziva kradljivcima i razbojnicima koji dolaze da ukradu, zakolju i pogube. Ovdje on smjera na svoje sugovornike (narodne starješine, svećenike, pismoznance, farizeje i saduceje…) kao i na sve one koji su u prošlosti imali pastirsku službu u Izabranom narodu te su se istoj sasvim iznevjerili. Bili su sebični i pohlepni. Beskrupulozno su iskorištavali Božji narod i tovarili mu na pleća nesnošljivi jaram ropstva.
U Isusovim kradljivcima i razbojnicima mi danas možemo lako prepoznati sve beskrupulozne svjetske vođe, političare i ekonomiste, kao i sve neodgovorne vjerske poglavare i službenike kojima nije stalo do čovjeka i naroda već samo do osobnih probitaka, do novca, vlastitog komfora, moći, ugleda… U tu svrhu se služe silom, nasiljem, lažima, prijevarama, razbojstvima, krađom i mnogim drugim bezakonjima.
Za razliku od kradljivaca i razbojnika, Isus je došao među nas da nam omogući život u izobilju. On je pastir i čuvar naših duša, kako ga predstavlja apostol Petar u svojoj poslanici (drugo čitanje), koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da mi umrijevši grijesima pravednosti živimo. Njegovim se modricama izliječismo.
Slično isti apostol Petar na dan Pedesetnice (prvo čitanje) ustaje ispred jedanaestorice te Židovima i svima što su tada boravili u Jeruzalemu naviješta kako je Isus svojom žrtvom na križu omogućio svima nama da imamo život vječni u imenu njegovu. U tom smislu poslušnost njegovu glasu predstavlja svakome od nas poziv na obraćenje i krštenje radi oproštenja grijeha kako bismo bili kadri primiti dar Duha Svetoga.
***
Ove nedjelje po tradiciji u Crkvi posebno molimo za duhovna zvanja, odnosno za pastirsku službu u Crkvi. Iako je svaki kršćanski život po sebi duhovno zvanje – krštenjem naime zadobivamo život iz vode i duha te postajemo duhovni, nebesnici, članovi Božjeg kraljevskog svećenstva – mi smo ipak uvriježili svećeništvo i redovništvo nazivati duhovnim zvanjima zbog svećeničke posvećujuće službe i redovničkog života po evanđeoskim zavjetima. Svećenička služba bitna je za Crkvu. Danas se mi u razvijenom svijetu sve više suočavamo s nedostatkom svećenika i redovnika. Potrebno je da budemo svjesni kako smo svi za to odgovorni. Ne samo da treba moliti, već treba da u svojim zajednicama, obiteljima i župama, gradimo poštovanje i dostojanstvo prema ovim zvanjima. Svećenici i redovnici rađaju se u obiteljima.
Trebamo zato obitelji koje će ih najprije roditi, odgojiti, naučiti moliti i voljeti Krista i Crkvu, a onda podržavati u nakani da se posvete Bogu. Je li sve manji broj svećenika znak da smo popustili u duhovnosti, u molitvi, posebno onoj obiteljskoj? Je li to znak da u gledanju na život sve manje vidimo njegovu nadnaravnu vrijednost koju svećenici i redovnici izravno svjedoče? Jesmo li prestali odgajati djecu za odricanje i požrtvovnost? Bez žrtve nema ne samo istinskog duhovnog života već nema života uopće! Kakav je to život kada ga ne prožima zdrava duhovnost, kada je sveden samo u okvire vremenitog i propadljivog?
Molitva je naše najjače sredstvo u borbi protiv svih nevolja ovoga svijeta. Očito toga nismo dovoljno svjesni. Svi smo pozvani moliti da nam Bog iz naših obitelji i župa podigne pastire po uzoru na onog najboljeg – Dobrog Pastira.
Don Marinko Mlakić
