H. Hitrec: Obruč se steže
Crkva je na blagdan Svih svetih konačno nastupila baš onako kako od nje očekuje hrvatski narod i definirala ovu nehrvatsku vlast ne više samo kao nenarodnu nego i kao nositeljicu zločinačke ideologije, što je posve točan izraz
{jathumbnail off}U vrijeme jugokomunizma, Svi sveti i Dušni dan bili su spojeni u jedan državni praznik koji se zvao Dan mrtvih. U Hrvatskoj valjda Dan mrtvih Hrvata u doba kada se nastojalo i sve žive Hrvate pretvoriti u mrtve, što je u nekim razdobljima i uspijevalo jer su morali šutjeti kao grob, a kada bi živi mrtvaci malo odignuli mramornu ploču i vrisnuli, gurnuli bi ih natrag u privatnost mizernih stanova, nevažnih poslova, kabineta ili sakristije, a posebno drske buntovnike privremeno ili trajno umrtvili u komunističkim kazamatima. Nasljednici tih nasilnika nad mrtvim i živim Hrvatima danas su opet na vlasti u Hrvatskoj i naša je dužnost prema živima i mrtvima da ih skinemo s vlasti kako bismo se opet osjećali živima i donekle utješili mrtve.
Na tom prvorazrednom hrvatskom interesu, znači rušenju ove vlasti i izazivanju prijevremenih izbora, angažirali su se svi slojevi hrvatskoga društva što prosvjedima i štrajkovima koji samo naoko imaju dimenziju zaštite struke ili minimalnoga dostojanstva profesije i očuvanja gole egzistencije.
Obruč oko vladajućih steže se u obliku obrane etičkih vrijednosti hrvatskoga društva i naroda (referendum koji će se održati početkom prosinca), u obliku očuvanja nacionalnih vrjednota (referendum koji će organizirati hrvatski branitelji potaknuti nasiljem prema hrvatskom Vukovaru), u obliku stalnoga otpora hrvatskih domoljubnih intelektualaca i (ne na kraju) u sada posve razgovijetnom i odlučnom govoru Crkve u Hrvata koja je na blagdan Svih svetih istupila kako od nje očekuje kršćanski, katolički hrvatski narod i riječima pomoćnoga zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića definirala ovu nehrvatsku vlast ne više samo kao nenarodnu nego i kao nositeljicu zločinačke ideologije, što je posve točan izraz.
Podsjetio me Pozaić, ne samo govorom nego i likom, na Alojzija Stepinca iz vremena kada se nadbiskup zagrebački neustrašivo uspravio usred drugoga jednog totalitarizma u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Svim navedenim otporašima treba svakako pridodati i one nepotkupljive hrvatske pravnike koji štite Ustav i građane od bujice beščašća, nezakonitosti, donošenja poplave novih zakona koji nemaju temelja ni razboritosti, a plod su prilagođavanja ideološkoj matrici aktualne vladajuće klateži. Suci Ustavnoga suda pokazali su u zadnje vrijeme kako se anakronoj partijskoj državi i praksi silovanja zakona suprotstavlja ledenim i svrhovitim pravorijekom, te gotovo da i nema tužbe koja nije povoljno riješena u korist tužitelja, a protiv režima. Štoviše, ustavni sud i njegova predsjednica Jasna Omejec više ni ne čekaju tužbe, nego djeluju već i interventno, doista in capite et in membris.
Mali veliki zločin
O jeziku uvijek, bez zamora jer se ni protivnici ne zamaraju. S posebnošću hrvatskoga jezika stvar je jednostavna: oni koji tu posebnost negiraju, negiraju i hrvatski narod, a narod to zna i kada se ne snalazi najbolje u svim jezikoslovnim prijeporima. Otrovne magle navodno zajedničkoga jezika s istočnjacima još se vuku nad poljanama protuhrvatskoga kukolja, ali i nad nepokošenim livadama neupućenosti naivnoga puka. Sve manje, hvala Bogu.
S engleskim je drukčija priča. Uvlači se preko stranih kompanija koje ne razumiju i ne žele razumjeti primitivni hrvatski pa angliziraju svoje hrvatske zaposlenike. Njih se može donekle razumjeti, ali im država mora dati do znanja gdje žive i posluju, pa ih spustiti na zemlju. Država to ne radi. Nema čak ni zakona po kojemu bi to radila. No pokazuje li država svojim primjerom kako se to radi ili kako bi se trebalo raditi?
Novo otvoreno pismo Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu reagiralo je na državnu svinjariju institucije koja se zove Hrvatska zaklada za znanost. Ta je zaklada objavila natječaje za znanstvene projekte i u propozicijama navela da se projekti moraju prijaviti na engleskom jeziku. Humanističkom području milostivo je dopušteno da piše hrvatski, ali da zahtjev obrazloži na hrvatskom i engleskom.
Otvoreno pismo je vrlo odrješito i točno, pa ga ne ću komentirati ni prepričavati, nego prenijeti bitne rečenice:” Odsjek za kroatistiku smatra da briga o hrvatskome jeziku i jezičnoj kulturi ima biti na duši svakom izvornom govorniku, a da Država mora činiti sve da obrazovnim sustavom i dobrim običajima u izvornih govornika potakne spontan, neusiljen i neprisiljen afirmativni stav o svojemu jeziku i kulturi. Svojeglavo i tvrdoglavo nametanje engleštine gdje joj jest i gdje joj nije mjesto, kordoni specijalne policije za čuvanje natpisa, ministarske narudžbe normativnih priručnika kao i u najželjeznijim vremenima – sve su to postaje na stranputici slobodne hrvatske jezične zajednice i filologije.”
Elem, svim onim otporašima navedenim u uvodnom dijelu ove rubrike, priključujem s isprikom i hrvatske znanstvenike, poglavito jezikoslovce kojima je očito puknuo film. A tu je i novi posao za Ustavni sud koji je ionako zatrpan jovanovićevskim protuhrvatskim nebulozama, pa kud druge tužbe tud i ova koja je u Otvorenom pismu već temeljito obrazložena. Ne će to biti ni prva tužba ove godine, jer je Ustavni sud već prije ljeta poništio Jovanovićev Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja.
Poništio, da, ali Jovanović i Zelenika uvijek prokopaju novu rupu kao krtice na mojem travnjaku, o čemu se u Pismu i kaže:” Odluka Ustavnoga suda adiministrativno je poništila novi Pravilnik ali nije poništila – niti to može, za to će trebati mnogo truda druge vrste – skandalozan stav prema humanističkim znanostima, hrvatskom jeziku i nacionalnoj filologiji.” Slažem se. A glede “truda druge vrste” – pridružite se dragi filolozi još angažiranije općehrvatskom pokretu za rušenje ove anakrone vlasti koja se pojavila iz bunara željeznih vremena, to jest olovnih, pa da opet stavimo stvari na svoje mjesto.
Što govore junaci
Subota, Dušni dan, u emisiju HTV-a “Veterani mira” pozvani general Tomislav Medved i njegov suborac Ilija Vučemilović Šimunović. O tigrovskoj povijesti Prve gardijske razložno govori Medved, u najtežim iskušenjima zapovjednik Tigrova koji su imali više poginulih nego što je dana u godini, a trostruko više ranjenih, spominje prve uspješne ofenzivne akcije Hrvatske vojske koja je oslobodila velik dio zapadne Slavonije 1991. što je bila dobra odskočna daska za Bljesak 1995., spominje krvave bitke na najtežem, južnom bojištu, govori o udruzi koja je osnovana nakon rata, o teškim sudbinama mnogih, o umrlima od karcinoma koji desetkuje branitelje, o projektu spomen-doma u Rakitju gdje će oboljeli i članovi njihovih obitelji boraviti kada dođu na preglede u Zagreb.
Vrlo pribran kao što je bio i u ratu, jedan od velikih junaka Domovinskoga rata, Medved sjajno kontrolira emocije i ne zalazi previše u zbilju ovih dana, premda je u toj zbilji do grla kao dio ekipe koja inzistira da su ploče u Vukovaru nezakonito postavljene i da im ondje nije mjesto, ali i kao onaj koji je sve snage upregnuo da sjedini braniteljske udruge. Njegov sudrug u studiju, Ilija, nema tu Medvedovu razornu cetingradsku mirnoću nego u tijeku emisije stalno navodi na zbilju, na aktualni hrvatski trenutak, dalmatinski temperamentan.
“Oni koji su ubijali i palili po Hrvatskoj, sada su u hrvatskim institucijama”, žesti se i nastavlja:” Mi smo Hrvatsku 1995. predali političarima slobodnu, a političke elite su ju upropastile.” Mirna i dobroćudna voditeljica koju Ilija stalno i familijarno naziva “gospođom Marijom” vrlo se nelagodno osjeća i stalno vuče prema povijesti, ali se Ilija ne da. Gospođu Mariju treba razumjeti, ta zna da radi na režimskoj televiziji. Ilija ju u stvari spašava s formulom “političke elite”, koja ne obuhvaća samo ovu.
Istra
Istarski političari donijeli Deklaraciju o regionalnom razvoju i jedinstvenosti Istre. Ne će s Rijekom i Kvarnerom u istu regiju, a još manje s Likom. Ne traže izravno autonomiju za Istru kao što se to u bližoj povijesti činili, nego oprezno govore općenito o “očuvanju autonomije jedinica regionalne samouprave”, tek da se i riječ autonomija ipak spomene. I ne zaboravi. Protive se statusu “subregije” u koju bi se Istra navodno pretvorila ako bude provedeno što trenutno vladajući namjeravaju.
U dvojbi sam: protivim se uspostavi umjetnih “regija”, zastupam sadašnju podjelu na županije, gradove i općine, koja se nije pokazala lošom. Razumijem naravo i da je intencija Deklaracije ne samo političke, autonomaške prirode, nego i izraz težnje nove istarske oligarhije da zadrži nadzor nad dobrim priljevom novca i njegovim ostankom u Istri jer bi se pripajanjem siromašne Like taj “istarski” novac disperzirao. Razumijem i bojazan da bi jedna vrlo uspješna županija postala subregijom jedne relativno siromašne regije.
Isto tako mislim da bi bogatstvo jednih i siromaštvo drugih u dobro uređenoj državi moglo biti nivelirano i na druge načine, a ne nametanjem nepoznatoga regionalnog ustroja. No ono što me zaista smeta jest opetovano isticanje “istarskog identiteta” kao nečega različitog i izdvojenog iz hrvatskoga identiteta, jer je ipak riječ samo o “subidentitetu” koji posjeduju i druga hrvatska područja.
Hajde da ih zbrinemo
Dok se narod zabavlja stavljanjem i skidanjem ploča, u čemu ni ja nisam iznimka, hrvatska država u ovom sadašnjem sastavu koji bi mogao biti i mongolski samo ne hrvatski, donosi Uredbu o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskog prava i članova obitelji. Elem, aboliranima smo sagradili kuće i uredili okućnice ne pitajući jesu li oni možda rušili i palili hrvatske kuće, a onda su došli na red i stanovi u stambenim zgradama, u gradovima koje su možda granatirali sa sigurne daljine, ali loše gađali pa su ostale uglavnom cijele.
Ili je dio njih, da ne griješimo dušu, pobjegao glavom bez obzira u Srbiju jer ne će valjda da žive u ustaškoj državi. Sada im Uredba daje pravo da kao bivši nositelji stanarskog prava dobiju stanove u Hrvatskoj, pa naravno i u Vukovaru. I članovima obitelji.
Komu nije jasno?
Stotinu sam puta pročitao u tiskovinama i na portalima muke oko provedbe odluke “Sejdić-Finci” u Bosni i Hercegovini, bez (opetovanoga) podsjećanja što ta odluka koja nikako da se provede – znači. Pokušao sam pitati neke moje hrvatske sugrađane u Hrvatskoj, ali pojma nemaju. Finci su im još nekako razumljivi, ali ne znaju što Finci rade u Bosni. Razjašnjavam im da u BiH postoje tri jednakopravna naroda – Hrvati, Bošnjaci i Srbi, ali ima tu i manjina. E pa dva lika iz tih manjina zovu se Sejdić i Finci.
No kada se po tisućiti put sjedne za stol oko provedbe koja bi značila da i manjine imaju biti birane, sve stane na pitanju koje nema veze s manjinama, a zove se hrvatsko pitanje. Odnosno sablazan da Hrvatima drugi narodi biraju predstavnike. Pa se tako odluka Sejdić-Finci zapravo treba zvati Sejdić-Finci-Hrvoje.
Besramna igra
Ovu nehrvatsku vlast ne zadovoljavaju dvojezične i dvopismene ploče u Vukovaru, nego besramno želi uvesti ćirilicu i na putokaze koji vozačima signaliziraju gdje da siđu s glavne ceste ili autoceste prema nekom gradu ili naselju gdje navodno Srba ima ko u Šumadiji. Pozivaju se na putokaze koje nalazimo u Istri, na latinici ali s talijanskim nazivljem. Talijanaši bi se trebali prvi usprotiviti ćiriličnosrpskim pločama, jer će na kraju završiti tako da ni ćiriličnih ni talijanskolatiničnih na hrvatskim cestama ne će biti. To se zove kolaterala.
Monografija: Jakov Sedlar
U foayeru HNK predstavljena monografija “Sedlar”, govorili Mladen Pavković kao producent i pisac predgovora, Georgij Paro i Jakov Sedlar. U uvodnom dijelu monografije koja je velikim dijelom ispunjena novinskim tekstovima i fotografijama, nalaze se autorski tekstovi Julije Timošenko (pisano u ukrajinskom zatvoru), Adolfa Kožula, Martina Sheena, Armanda Assantea, Hrvoja Hitreca, Antona Kikaša, fra Mirka Marića, Nina Škrabea, Stephena A. Ollendorfa, Samuela Schlesingera i rabina Jacka Bemporada iz New Yorka.
Slijede novinski isječci i fotosi iz prvoga dijela Sedlarova životopisa, kada je bio vrsni, reprezentativni vaterpolski vratar, ali je karijeru stavio na kocku odbijanjem da iz Zagreba (inače je rodom Splićanin) prijeđe u Beograd. Kada mu je zapriječena športska karijera nalazio se pred diplomom Filozofskog fakulteta, ali upisuje još i smjer režije na Akademiji za kazališnu umjetnost. U sljedećim godinama bavi se više filmom nego kazalištem, pozornost svraća dugometražnim dokumentarnim filmom “Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumiere”, poslije će snimiti cjelovečernju “Lijepu našu” i “Sakralnu umjetnost u Hrvata”, a s jugoslavenskom svitom u Puli ratovati oko (ne)prikazivanja svoga igranog filma “U sredini mojih dana” (Međugorje).
Režira i u kazalištima, a po uspostavi samostalne hrvatske države postaje direktor Drame HNK, u vrijeme intendature Georgija Para. Postavlja dramu Ivana Pavla II “Brat našega Boga”, susreće se i s Papom, postavlja Budakovo “Ognjište”, vodi Dramu HNK na gostovanje preko oceana, snima briljantni dokumentarac o Tuđmanu, priča se da će postati ravnateljem HRT-a, ali se glasine ne ostvaruju. Tuđman umire, dolaze Račan i njegovi komunisti, a Sedlar je u HNK “sveden” na položaj drugoga blagajnika.
Kako i ne bi kada se drznuo snimiti film “Četverored” po scenariju Ivana Aralice, o Bleiburgu i Križnim putevima. Neki idiot ga čak tuži za poticanje nacionalne mržnje… Sedlaru su zatvorena vrata natječaja, ne dobiva ni kune za svoje projekte, film “Sjećanje na Georgiju” izaziva skandal jer je imenovao jugokomunističku klatež u hrvatskom medijskom prostoru. Okreće se Izraelu, snima dokumentarne filmove o istaknutim ljudima, na kraju dobiva u Veneciji i nagradu za kulturu političkog dijaloga, što njegove neprijatelje u Hrvatskoj baca u očaj.
Snima i film “Hrvatska, ljubavi moja”, te potom čudesnu brojku od oko sedamdeset dokumentaraca, ako se ne varam. No da, propustio sam spomenuti film “Gospa”, s Martinom Sheenom, koja mu je također donijela neprilike u Hrvatskoj i pohvale u inozemstvu. I propustio sam izdvojiti veličanstveni dokumentarni film o kardinalu Franji Kuhariću, meni najdraži.
Monografija završava tekstom Ivana Aralice “Čovjek od riči”.
Artur Rafaelovič Bahdasarov
Poručuje Artur Bagdasarov da će mi poslati svoj Hrvatsko-ruski rječnik, na čemu mu unaprijed zahvaljujem. Znam kako to ide, a i iz njegove poruke naslućujem kolika mu je gnjavaža trčati svaki čas na poštu jer bi mnogi htjeli imati u rukama to dragocjeno djelo ruskoga kroatista. Istoga dana kupujem “Vijenac” na kiosku (skriven ispod Zlataričina “Zareza” koji nitko živ ne kupuje) i nalazim razgovor s Bagdasarovom pod naslovom “Pravopis bez sloge ne rješava ništa”, više nego točno.
Armenac rodom, ruski znanstvenik i profesor na mnogim fakultetima, prema hrvatskome jeziku i hrvatskoj kulturi ima silne simpatije. Otkriva da posebnost hrvatskoga jezika mnogo bolje prolazi u Rusiji nego u Europskoj uniji u kojoj se (u nekim zemljama) predaje nepostojeći BHS jezik, dotično srpskohrvatski. Jedva čekam i najavljenu njegovu knjigu “Pogled iz Rusije” koja će dijelom biti posvećena kroatistici, a dijelom Armeniji i hrvatsko-armenskim odnosima u povijesti.
H. Hitrec/hkv.hr
