SDS preuzeo sigurnosni sustav Hrvatske

Dr. Jurčeviću, pred nešto više od mjesec dana objavljena je Vaša nova knjiga „Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti”. S obzirom na to da je „slučaj Perković” – u pravosudnome pogledu – još uvijek na početcima, koji je bio Vaš neposredni motiv za objavu ove knjige? I zašto naslov „spašavanje zločinačke budućnosti”?

Tijekom višemjesečnog intenzivnog, ali strogo kontroliranog medijskog pisanja i govorenja o Lexu i slučaju Perković događao se paradoks: što se više pisalo i govorilo, to se više sužavao krug saznanja s kojima je izravno povezan slučaj Perković. Cijeli slučaj se pokušava svesti tek na problem je li Perković osobno jedan od sudionika pripreme i izvršenja ubojstva Stjepana Đurekovića.

Međutim, kontekst ubojstva Đurekovića i još više kontekst 43-godišnje obavještajne karijere Josipa Perkovića izravno nas vodi do pozadine svih ključnih događanja u Hrvatskoj i s Hrvatskom; od 1945. do sada. Stoga, motiv moje knjige je da se ukaže kako se u slučaju Perković ne radi prvenstveno o osobi Josipa Perkovića, nego o ledenom brdu sustava koji se predugo skriva ispod površine.

Budući dugo i sustavno istražujem suvremena događanja u Hrvatskoj, smatram kako bi bilo nehumano i asocijalno da u sadašnjoj situaciji nisam napisao ovu knjigu koja ukazuje na dubinu i širinu svih naših problema. Knjigu držim prilogom za suočavanje s teškom hrvatskom stvarnošću, a bez toga suočavanje ne može se oblikovati uspješna budućnost.

Ubojstvo Đurekovića je povezano s obračunima među najmoćnijim političkim i pljačkaškim klanovima u bivšoj Jugoslaviji i tadašnjoj Hrvatskoj. Najvažnije je što sve to izravno vodi i prema saznanjima o svim vrstama organiziranog veleizdajničkog političkog, gospodarskog i drugačijeg kriminala koji se na jednak način i od uglavnom istih struktura nastavio događati u Hrvatskoj od 1990. do danas.

O svemu tome najtemeljitije podatke ima Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske (SDS SRH), koja se sa svojih 750 djelatnika u cijelosti – kao struktura – preselila u samostalnu hrvatsku državu te je u njoj preuzela cjelokupni sigurnosni sustav. Pritom postoje dva velika načelna problema.

Jedan načelni problem je što je SDS pola stoljeća poput najvjernijeg psa služila jugoslavenskoj državi i komunističkom režimu ratujući na sve načine i najviše protiv samostalne hrvatske države i pluralne demokracije, pa je bila nemoguća misija da takva sigurnosna struktura može služiti hrvatskoj državi i demokraciji. Drugi načelni problem je u tome što je SDS u komunističkom razdoblju bila strogo podređena vladajućoj partiji i režimu, a 1990., raspadom komunističke partije i režima te oblikovanjem novoga institucijskog sustava, SDS je najedanput došla u neprirodan položaj, tj. postala je glavni gospodar i moderator ključnih događanja u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

SDS je u samostalnoj Hrvatskoj oblikovala institucijsku situaciju koristeći se uglavnom obavještajnom metodologijom, u kojoj je ucjena bila i ostala temeljno sredstvo vladanja ljudima. Tako na upravljačke položaje u cjelokupnoj državnoj i društvenoj upravljačkoj piramidi Republike Hrvatske dolaze uglavnom ucjenom zapakirane osobe, te je tako postupno nastala sveobuhvatna korupcijska hobotnica koja svojim smrtonosnim zagrljajima sve više davi svaki oblik slobode i poduzetništva u Republici Hrvatskoj.

Prema tome, zločinačku strukturu koja upravlja Hrvatskom uopće ne zanima životna sudbina Josipa Perkovića, nego nastoje svim sredstvima spriječiti Perkovića i cijeli njegov sigurnosni sustav da na neutralnom terenu progovore o svim vrstama organiziranih pljački, političkih ubojstava i drugih zločina nakon 1990. godine.

Uostalom, javno se zamagljuje da njemačko pravosuđe već sada ne potražuje samo Perkovića, nego nekolicinu udbaša među kojima je i Zdravko Mustač koji je veći kapitalac i od samog Perkovića. Stoga u naslovu knjige jasno stoji da se u slučaju Perković zapravo nastoji spasiti zločinačka budućnost koju su nam priredile struture koje upravljaju Hrvatskom.

Institucionalizirana kriminalna sprega

Iako bi se nekome moglo učiniti kako odgovor na pitanje tko spašava Perkovića treba primarno tražiti u političko-ideološkim interesima, Vi u knjizi tvrdite kako su ti razlozi sekundarni, i kako tu prije svega treba gledati materijalne interese. U knjizi se tako argumentirano pokazuje kako iza lopovluka i kriminala u Hrvatskoj dobrim dijelom stoji rukopis postjugoslavenskih odnosno postudbaških struktura koje i dalje u bitnome kontroliraju gospodarske i financijske tijekove. Možete li čitatelje Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća malo detaljnije upoznati s tom problematikom.

U drugoj polovici 1980-ih je u bivšoj Jugoslaviji i drugim europskim komunističkim državama postalo jasno da se iznutra urušava komunistički model vlasti. Znalo se da će se najveće promjene događati u vlasničkim odnosima, jer je moć komunističkih režima počivala na tzv. društvenom vlasništvu koje je nastalo sustavnom otimačinom i svekolikom kriminalizacijom privatnog vlasništva, koje je predstavljano kao najveće zlo.

Stoga je vlast posljednjega jugoslavenskog premijera – Ante Markovića – pažljivo pravno i operativno razradila model privatizacije i počela provoditi njegov proces. Taj proces se nastavio provoditi bez zastoja i bez bitnih izmjena i u samostalnoj Republici Hrvatskoj, usprkos raspadu Jugoslavije, usprkos srbijanskoj oružanoj agresiji i usprkos različitih drugih događanja. Svrha ovoga modela privatizacije je strukturirani prijenos (tranzicija) moći iz bivše Jugoslavije i komunizma u nove okolnosti.

Model privatizacije zapravo je organizirana pljačka zajedničkog vlasništva hrvatskih državljana koju već četvrt stoljeća veoma sustavno provode uglavnom strukture koje su imale moć u komunističkom razdoblju te njihovi biološki potomci i ideološki klonovi. Svi smo svakodnevni svjedoci kako se u Hrvatskoj pljačkaju doslovno sva zajednička dobra, vrijednosti i vlasništva: od prirodnih bogatstava, tvrtki, nekretnina, pokretne imovine i novca do civilizacijskih, kulturnih i drugih vrijednosti te najrazličitijih prava.

U knjizi je naveden veliki broj imena i golemih otuđenih novčanih iznosa koji se nalaze u toj pljačkaškoj mreži. Jasno se prepoznaje da se radi o institucionaliziranoj kriminalnoj sprezi ključnih osoba političkog, pravosudnog, gospodarskog, medijskog, kulturnog i drugih oblika društvenog života.

Relikti bivšega sustava ne kontroliraju, međutim, samo financijske tijekove, nego se njihovi pipci mogu pronaći u gotovo svim porama društva i države…

Preko tih pipaka može se spoznavati ishodište svih problema samostalne hrvatske države. Tranzicijska Hrvatska je već skoro četvrt stoljeća do nakaradnosti razapeta između formalne pluralne demokracije i stvarnog totalitarizma. Osnovna obilježja totalitarnih sustava vlasti jesu nesloboda i jednoumlje, koji se ostvaruju primjenom svih vrsta nasilja te uspostavljanjem potpune kontrole nad cjelokupnom institucijskom mrežom državnog i društvenog života.

Komunizam općenito, pa tako i onaj koji je otvoreno prakticiran u bivšoj Jugoslaviji je jedan od najradikalnijih oblika totalitarizma. Stoga je razumljivo da bivše komunističke strukture i u formalno demokratskim okolnostima mogu opstajati jedino izigravanjem demokracije i zadržavanjem stvarne kontrole nad državnim i društvenim institucijama. O tome najzornije svjedoči i sve što se već mjesecima događa sa slučajem i Lex Perković.

Veze dijelova njemačkih struktura s kriminalnim poslovima jugokomunističkog režima

Kao što je poznato, u Njemačkoj je pokrenut sudski postupak protiv Josipa Perkovića, koji će, kako svari sada stoje, biti izručen Njemačkoj. Međutim, u razdoblju od 1970. do 1989. na tlu Njemačke ubijena su 22 hrvatska politička emigranta, a to su također kaznena djela koja ne zastarijevaju po njemačkom pravu. Zašto Njemačka i u tim slučajevima nije provela istražne radnje i pokrenula sudski postupak? Ili, da budem posve konkretan, nema li i Njemačka u „slučaju Perković” neke svoje prikrivene interese?

Njemačka je institucijski jedna od najuređenijih država suvremenog svijeta. Stoga svaki potez pojedine njemačke institucije ima složene poveznice s cjelokupnim njemačkim institucijskim sustavom.

No, u vrijeme Hladnoga rata, kada su postojele dvije potpuno suprotstavljene njemačke države, i u zapadnoj Njemačkoj se događao niz veoma problematičnih stvari, s kojima se suvremeno njemačko društvo tek treba suočiti. Prema tome suočavanju izravno vode i brojna ubojstva hrvatskih iseljenika i druga nedjela koja je Udba izvršavala na teritoriju zapadne Njemačke.

Neki dokumenti i događaji jasno ukazuju da su, naročito od kraja 1960-ih godina, određeni dijelovi njemačkih političkih, sigurnosnih i policijskih institucija bili povezani s kriminalnim poslovima jugoslavenskoga komunističkog režima. To se, između ostalog, odnosi i na ubojstva hrvatskih iseljenika. O tome problemu dokumentirano govori i jedno poglavlje moje knjige „Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti”.

Nadajmo se da su sadašnje njemačke institucije dorasle suočavanju s tim tamnim stranama svoje prošlosti, jer bez toga neće biti moguće ni temeljito rješavanje slučaja Perković niti suočavanje s hrvatskom prošlošću i sadašnjošću.

Mustač veći udbaški kapitalac od Perkovića

Možemo kazati da je čitav „slučaj Perković” nakon 1. siječnja ušao u drugo poluvrijeme koje će biti još dramatičnije i zanimljivije. U istom predmetu dva su suda tako donijela dvije različite (nepravomoćne) odluke: odluku o izručenju Perkovića Njemačkoj i odluku o neizručenju Zdravka Mustača istoj državi. Krije li se prema Vašem mišljenju iza odluke o neizručenju Mustača Njemačkoj možda činjenica kako je riječ o bivšem šefu savezne UDBA-e ili su u pitanju drugi razlozi?

U knjizi i javnim istupima naglašavam da je Mustač veći udbaški kapitalac od Perkovića. To se na prvi pogled prepoznaje u činjenici što je Perković cijelu svoju karijeru – prije i nakon 1990. – proveo u sigurnosnoj strukturi na području Hrvatske, a Mustač je pet zadnjih godina postojanja Jugoslavije bio čelna osoba jugoslavenske Službe državne sigurnosti. Prije odlaska na jugoslavensku razinu Mustač je godinama u Hrvatskoj bio nadređen Perkoviću. Nakon 1990., Perković i Mustač su bili među nekoliko ključnih sigurnosnih osoba u samostalnoj Hrvatskoj.

Prema tome, Mustač i Perković su idealan par za rasvjetljavanje gotovo svih mračnih pozadina jugoslavenskoga i hrvatskoga komunističkog razdoblja, te razdoblja samostalne Hrvatske.

Paradoksalne i kontradiktorne odluke dvaju sudova su višestruko zanimljive i značajne. One prvenstveno svjedoče o dubinskoj tragediji hrvatskog institucijskog sustava, a sigurno su povezane i sa životopisima sudaca u jednom i drugom sudskom vijeću. Razvidno je da postoje suci koji su slobodni i neovisni, te da postoje suci s preteškim korupcijskim utezima.

No, za hrvatsku budućnost je najvažnije što će time najvjerojatnije započeti brže kvalitativno raslojavanje u pravosudnom sustavu Republike Hrvatske.

Sljedeći je na potezu Vrhovni sud RH. Kako će se prema Vašem mišljenju Vrhovni sud postaviti u ovom slučaju?

Bit će to veliki test za cijeli Vrhovni sud, a ne samo za vijeće koje će odlučivati o slučaju Perković i Mustač. Javno je već poznato da su gotovo svi suci Vrhovnog suda bili suci i u vrijeme komunističke Jugoslavije, te su i oni svjesni da opstaju ili padaju na ovom slučaju. EU posebno prati pravosudni sustav RH, koji je još u pregovaračkom procesu proglasila glavnim korpupcijskim problemom Hrvatske, a na slučaju Lex Perković je EU pokazala da ima učinkovite instrumente za uspostavljanje europskih pravnih i pravosudnih standarda.

Korumpirana izvršna i zakonodavna vlast je uz pomoć svojih medija u titoističkom stilu već protuzakonito javno zaprijetila Vrhovnom sudu napadajući zagrebačko sudsko vijeće na čelu sa sucem Turudićem. U pozadini se sigurno događa prava drama igara, pritisaka i svih vrsta ucjena, s kojima se grčevito nastoji očuvati moć cjelokupne zastarjele jednoumne strukture.

Lustracija – civilizacijska i povijesna nužnost

Ova je problematika nužno povezana s temom lustracije odnosno dekomunizacije. Među onima koji načelno podupiru lustraciju vrlo je često mišljenje kako je ona devedesetih bila neprovediva. Kao argument u prilog tome ističe se činjenica kako bi se lustracijom 1990. narušilo nacionalno jedinstvo čime bi se pokopali izgledi da se Hrvatska suprotstavi agresiji Srbije i JNA. Primjerice, dr. Nedjeljko Mihanović, bivši predsjednik Hrvatskog sabora, u svojoj knjizi „Tuđmanova baština” navodi kako je Ivan Fumić, današnji predsjednik tzv. Saveza antifašističkih boraca i antifašista, otvoreno Tuđmanu početkom devedesetih prijetio da će se SUBNOR povezati s JNA ako se takne u njihove pozicije. Ističe se također i uloga bivših kadrova u nabavkama oružja te izgradnji vojnog i obavještajno-sigurnosnog aparata. Koje je Vaše mišljenje: je li se lustracija devedesetih mogla provesti s obzirom na tadašnje povijesno-političke okolnosti ili nije? Ili se je možda trebala provesti nakon „Oluje”?

Od 1990., u Hrvatskoj javnu raspravu o lustraciji, kao i sve ostalo, strogo nadziru naslijeđene strukture moći, te su nastale tone promašenih teza i interpretacija. Tako se i neprovođenje lustracije nastoji opravdavati frazama o tzv. svehrvatskoj pomirbi koja je navodno obranila Hrvatsku od srbijanske oružane agresije itd.

No, najkraće rečeno, istina je sljedeća. Lustracija je civilizacijska i povijesna nužnost bez koje se Hrvatska nemože izvući iz tragičnosti jugoslavenskih i komunističkih ralja, niti hrvatsko društvo može biti slobodno i suvereno u političkom i identitetskom i bilo kojem drugom smislu. Što se vremenski odmičemo dalje od 1990. to u Hrvatskoj postaju sve slabiji učinci još nedočekane lustracije od kadrova i grijeha komunizma.

Danas su gotovo izumrli ili su izvan operativne uporabe odgovorni kadrovi iz komunističkog sustava. Sada su hrvatski problem njihovi biološki potomci i ideološki klonovi koji imaju gotovo svu institucijsku moć te nemilosrdno pustoše hrvatska materijalna i duhovna bogatstva. Stoga je danas nužna duhovna dekomunizacija javnog prostora u Hrvatskoj, te lustracija kadrova koji u Hrvatskoj provode organiziranu pljačku i druge vrste nacionalnih i socijalnih veleizdaja.

Tek u svrhu ovih budućih postupaka veoma je korisno sagledavati povijesno pitanje zbog čega u Hrvatskoj nije provedena lustracija tijekom 1990-ih. Naravno, tada je lustracija bila moguća i potrebna, a da je tada pokrenut lustracijski proces sigurno ne bismo sada bili u ovako katastrofalnoj situaciji.

No, lustraciji se nismo niti primakli – ni prije niti poslije „Oluje” – jer bez prekida, od 1945., državnu i društvenu institucijsku mrežu u Hrvatskoj čvrsto posjeduju protuhrvatske, tj. protusocijalne i protunacionalne strukture svih vrsta.

U svemu tome je najžalosnije što su pojedini čestiti, ali situaciji 1990-ih nedorasli Hrvati, obnašali neke istaknute državne položaje ne učinivši ništa na lustraciji, dekomunizaciji i dejugoslavizaciji. Zbog tih svojih promašaja oni sada imaju nagonsku potrebu opravdavati svoje nečinjenje te su glavni promicatelji netočne, nelogične i smiješne teze kako prije dvadesetak godina nije bilo moguće, ili nije bilo vrijeme za lustracijski proces, tj. za oslobađanje Hrvatske od svih grijeha prošlosti. Na sreću, hrvatski branitelji nisu bili tako skučenih obzora te su stvorili i obranili državu, a istovremeno na hrvatsku nesreću institucije vlasti popunjavali su hrvatski nebranitelji i agresori.

Umirovljeni general Hrvatske vojske Marko Lukić u jednom je razgovoru za portal „dnevno.hr” iznio podatak da je UDBA prije raspada Jugoslavije čak 9000 mikrofilmovanih dokumenata odnijela iz Zagreba u Beograd i da pomoću tih dokumenata srpske obavještajne službe ucjenjuju hrvatske političke strukture i utječu na hrvatsku politiku. Kao dokaz u prilog toga ističe se povlađivanje pobunjenim Srbima, obnove kuća pobunjenicima, najavljivanje odustanka od tužbe za genocid, ćirilica u Vukovaru itd. Kako komentirate tu Lukićevu tvrdnju?

Marko Lukić veoma dobro zna što govori, jer je bio duboko pozicioniran u bivšem jugoslavenskom sustavu i početkom 1990-ih je bio na najvišim položajima u samostalnoj Hrvatskoj. Međutim, kad su strukture prepoznale da Marko Lukić ne glumi, nego zaista namjerava izgrađivati kvalitetnu hrvatsku državu, tada je uslijedilo njegovo brzo rušenje na marginu i na rub egzistencije.

Moja istraživačka iskustva potvrđuju da su točne ne samo ove činjenice i zaključci koje navodi general Lukić, nego da je još širi i dublji krug ucjenjenosti i izdaja unutar ključnih institucija hrvatske države.

Korumpirano pravosuđe, predvođeno Mladenom Bajićem, glavni je problem svih hrvatskih problema

Kako u kontekstu svega o čemu smo prethodno raspravljali ocjenjujete ulogu Glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića? Mnogi kritičari ističu kako je on jedan od glavnih krivaca za nefunkcioniranje pravne države i pravosuđa u Hrvatskoj.

Pravosuđe je kičma stabilnosti svake države, a u pravosuđu – zbog niza važnih i širokih nadležnosti – ključno mjesto ima državno odvjetništvo. Najjednostavnije rečeno, državno odvjetništvo odlučuje hoće li, kada će i u kojem će obliku poduzimati raznovrsne radnje, koje su ključne za stabilnost države i društva.

Primjerice, državno odvjetništvo odlučuje hoće li, kada će i u kojem će obliku podizati iznimno važne optužnice po službenoj dužnosti i po prijavama različitih tijela, organizacija i građana. Na brojnim primjerima podignutih i još više nepodignutih optužnica u Republici Hrvatskoj to je više nego očigledno.

U tranzicijski neizgrađenim, partitokratskim i korupcijskim hrvatskim okolnostima iznimno je značajno mjesto Glavnoga državnog odvjetnika koji praktično apsolutistički upravlja s cijelim državnoodvjetničkim sustavom. O važnosti i osjetljivosti toga položaja svjedoči i činjenica da se u prvih dvanaest godina postojanja Republike Hrvatske na položaju Glavnog državnog odvjetnika izredalo čak devet osoba. To znači da prosječni Glavni državni odvjetnik RH nije uspio odraditi ni polovicu svojeg četverogodišnjeg mandata.

No, situacija na tom položaju se iznenada promijenila u proljeće 2002. g. kad je na njega zasjeo Mladen Bajić, koji uskoro dovršava čak treći svoj mandat. U tih njegovih dvanaest godina Hrvatska je postigla mnogobrojne unutarnje i vanjske katastrofalne rezultate, a gotovo svi međunarodni i unutarnji stručnjaci tvrde da je korumpirano pravosuđe glavni problem svih hrvatskih problema. A u središtu glavnog problema nalazi se osobno Mladen Bajić kao Glavni državni odvjetnik.

Najznakovitije je što je M. Bajić na taj moćni položaj instaliran zbog svojih zasluga u podizanju optužnice u slučaju Lora, koji je zasigurno i u svakom pogledu najsramotniji i najkatastrofalniji pravosudno-politički slučaj u Republici Hrvatskoj. Taj slučaj je paradigma korupcijske hobotnice u Hrvatskoj, te pokazuje da je M. Bajić kao Glavni državni odvjetnik ključna osoba nefunkcioniranja pravosuđa i pravne države u Hrvatskoj.

O tome slučaju sam 2011. napisao opsežni dokumentirani feljton u deset nastavaka. Feljton je objavljen u Hrvatskom listu i prenesen na nizu portala. Nakon čitanja feljtona, brojne ugledne osobe iz hrvatskog javnog života privatno su mi govorile da su zgrožene sa svim protupravnostima, prijevarama i lažima koje su se događale u slučaju Lora. No, i nadalje vlada potpuna šutnja u svim državnim institucijama i masmedijima o mnogobrojnim dokazima i dokumentima iznesenim u feljtonu o slučaju Lora.

Prema izvornim državnim dokumentima iz 1992., ako je bilo ratnih zločina u Lori, onda je Bajić među glavnim odgovornima. Upravo u ovoj činjenici mogli bi se pronalaziti pozadinski razlozi zbog kojih DORH i ovih dana protupravno i skandalozno zastupa Perkovića.

Poznato je da pripadate onoj skupini hrvatskih intelektualaca koja je zauzimala prilično kritičan stav u odnosu prema ulasku Hrvatske u Europsku uniju. No, na kraju bi se ulazak u EU mogao isplatiti barem u „slučaju Perković”. Pred nekoliko mjeseci i Mesić se spominjao u kontekstu afere „Patria” koja potresa finsko pravosuđe… Smatrate li da bi ulazak Hrvatske u EU mogao ljekovito djelovati na hrvatsko pravosuđe i svijest o važnosti poštivanja zakona ili u tom pogledu ne trebamo očekivati neke veće promjene?

Već više od petnaest godina na sveučilištu sustavno predajem i pišem znanstvene radove o procesu europskih integracija te o položaju i interesima Hrvatske u tome kontekstu. Na temelju tih znanja bio sam i ostao naglašeno kritičan prema sramotno ponižavajućem, nesuverenom i iznimno štetnom postupanju državnih institucija RH u pristupnim pregovorima i podrepaškom prihvaćanju direktiva.

Pravni i pravosudni standardi EU sigurno će uskoro zaživjeti i u Hrvatskoj – milom ili silom – jer EU raspolaže svim potrebitim i učinkovitim instrumentima i mehanizmima. U to su se vladajući iluzionisti u Hrvatskoj ponajbolje uvjerili na iskustvu s Lex Perković.

No, za hrvatsku budućnost nije dobro ako se hrvatski državljani ne osvijeste i sami ne urede svoje državne institucije koje skupo plaćaju. Ako red u Hrvatskoj budu uvodili vanjski čimbenici, onda je potpuno logično da oni i gospodare u Hrvatskoj.

Referendum o braku pokazao dubinu ponora između vladajućih i većine naroda

Referendum o braku bez ikakve je dvojbe bio najvažniji politički događaj godine, koji je snažno uzburkao duhove u Hrvatskoj. Kako gledate na čitavu predreferendumsku kampanju i uvrede koje su se mogle čuti na račun one skupine koja je na kraju pobijedila, a kako ocjenjujete važnost unošenja dosadašnje zakonske odredbe o braku u Ustav?

Referendum o braku je zorno pokazao svu dubinu duhovnog ponora koji postoji između malobrojne vladajuće strukture i goleme većine naroda. No, referendum je također pokazao da osim hijerarhijske strukture vjerskih zajednica na postoji ni jedna politička ili kulturna organizacija koja je u stanju zastupati temeljne vrijednosti i interese stanovnika Hrvatske. I to je ono što najviše zabrinjava, jer je očigledno kako u Hrvatskoj nema artikulirane društvene snage koja će referendumsku volju naroda uvesti u javni sustav, tj. provesti od Sabora do kulturnih, obrazovnih i drugih javnih institucija koje plaćamo. Vjerske zajednice to ne mogu odraditi niti bi to bilo primjereno njihovom poslanju.

Ovaj problem je postao bjelodan u prijedlogu zakona kojim su vladajući unaprijed poništili cjelokupni smisao i sadržaj narodne volje koja će zasigurno biti izglasana na referendumu, te su referendum učinili samo formalnom ceremonijom.

Neslomljivost vukovarskih vrijednosti

Kako komentirate „ćirilična događanja” u Vukovaru? Kako će se taj slučaj prema Vašem mišljenju na kraju rasplesti?

Vukovarska bitka pripada među svjetske vojne fenomene, ali je istovremeno i ključni vojni i politički događaj u proteklih devet stoljeća hrvatske povijesti. Stoga je Vukovar već 1991. godine spontano zadobio ključna nacionalna simbolička značenja. Odnosno Vukovar 91. je za većinu hrvatskih državljana postao općeprihvaćeni vrijednosni temelj suvremenog identiteta hrvatske nacije. To se potvrđuje sve većim brojem hodočasnika koji iz godine u godinu – 18. studenog – spontano pristižu na obilježavanje u Vukovar.

Neslomljivost vukovarskih vrijednosti očitovala se i nedavnim bijegom vladajućih iz dostojanstvene kolone sjećanja na Vukovar 91. Stoga vladajuće strukture – iz prošlog i sadašnjeg mandata – uzalud zlorabe ćirilicu u Vukovaru i krivotvoreno javno predstavljaju problem koji su proizveli.

Naime, ćirilica je svjetsko kulturno blago, koje nije nikakav srpski ekskluzivitet. Ćirilica je – između ostalog – i hrvatsko tradicijsko pismo. Međutim, srbijanska oružana agresija je godine 1991. u Vukovaru na najzločinačkiji način zlorabila ćirilicu kao sredstvo agresije. Na sličan način je nacionalsocijalistička Njemačka zlorabila i kompromitirala kukasti križ – svastiku – koju su kao ukras i simbol još od pradavnih vremena koristili brojni narodi u svijetu.

Stoga sadašnja obrana Vukovara od ćirilice predstavlja zapravo spriječavanje da se ćirilica kao kulturno blago iznova koristi u zločinačke svrhe. Možemo li zamisliti da će se pojaviti zločinački um koji bi nastojao Auschwitz „ukrasiti” kukastim križevima?

Za kraj razgovora zanima nas općenito Vaše mišljenje o društveno-političkoj situaciji u Hrvatskoj?

Na kraju ovog dugačkog razgovora o situaciji u Hrvatskoj, jedino je primjereno pozvati sve ljude dobre volje da što više pridonose žurnom uređenju hrvatskih institucija, jer samo se na taj način može ostvarivati uspješna i sretna budućnost.

Davor Dijanović/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save