Vesna i četnici

Dušan Damnjanović je izjavio da je Nikolić boraveći u Antinu krajem 1991. godine, kao zamjenik zapovjednika postrojbe, ustao s večere i ušao u susjednu kuću. Svi su čuli rafale, a kada se vratio, bio je nagrađen pljeskom. Poslije su u toj kući pronađena tijela dvoje hrvatskih civila.

 

Posjet Vesne Pusić Srbiji

Nakon svakog rata dođe mir. Bilo bi dobro da dođe i pomirba. Ona je jamac da pomirene strane neće tako skoro ratovati. No kao što mir ne znači samo izostanak rata, tako ni pomirba ne mora značiti nekritičko podilaženje dojučerašnjem neprijatelju. Jednako kao što nije mudro ni nametati mu grižnju savjesti, budući da grižnja savjesti odgaja za griženje, kako reče netko tko je dobro poznavao ljudsku narav. Treba, dakle, naći mjeru.

Je li ju našla Vesna Pusić, naša ministrica vanjskih i europskih poslova, prilikom nedavnog službenog posjeta Beogradu? Nije. Jer naći mjeru za uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa, koji su bitno obilježeni nedavnim ratom, ne znači poravnavanje kazaljki na vagi krivice za izazivanje rata i počinjenih zločina.˝

A upravo je to bio pristup gospođe Vesne Pusić u razgovorima sa srbijanskim dužnosnicima i predstavnicima medija. Prema noj sadašnja vodstva nisu odgovorna za ratne zločine u nedavnom ratu, nego su „odgovorni neki drugi ljudi” koji su u ono vrijeme vodili Hrvatsku i Srbiju. Za to je odgovoran je Slobodan Milošević, a ne sadašnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, koji tijekom rata „nije bio na nekom odlučujućem mjestu”.

Gospođa ministrica vanjskih poslova očito ima osebujan stav prema diplomatskom govoru. Ona vjerojatno misli (ako misli) da je u podilaženju domaćinu u svrhu uspostavljanja dobrosusjedskih odnosa sve dopušteno. Pa i prepravljanje povijesti i duboko vrijeđanje pameti i osjećaja svoga naroda.

Ostavimo po strani osjećaje, koje gospođa Pusić očito ne dijeli sa svojim narodom, a recimo sada nešto o pameti. Svakom je pametnom jasno da je svaljivanje krivnje za rat i ratne zločine samo na Miloševića relativiziranje rata i zločina. To isto znači i amnestiranje Nikolića koji se dragovoljno stavio u službu zločinačke politike, iako „nije bio na nekom odlučujućem mjestu”. Prava, pa ako hoćemo i znanstvena istina, na koju se gospođa Vesna Pusić često poziva, jest da je Slobodan Milošević bio tek jeka velikosrpstva koja je nastavila odjekivati u Tomislavu Nikoliću sve do danas.

Ratna prošlost Tomislava Nikolića

Je li moguće da gospođa Pusić ne zna za izjavu Nikolićeva suborca Dušana Damnjanovića koju je dao pred Vladimirom Vukičevićem, srpskim tužiteljem za ratne zločine i Natašom Kandić, aktivisticom za ljudska prava, da je Nikolić boraveći u Antinu krajem 1991. godine, kao zamjenik zapovjednika postrojbe, „ustao s večere (…) ušao u susjednu kuću i da su svi čuli rafale, a kada se vratio, bio je nagrađen pljeskom i da su poslije u toj kući pronađena tijela dvoje hrvatskih civila”.

Zar ne zna ni za „duhovito” Nikolićevo dobacivanje protivnicima u Skupštini: „Ne čujem, ne čujem! Oglušio sam u ratu!” On se, dakle, sam poziva na svoju ratnu prošlost, dok mu je oporba ne spočitava ni prilikom najžešćih sukoba. Iako ne dobiva pljesak, kao ono u Antinu, nije li ova „gromoglasna tišina” zapravo jeka velikosrpstva?

Kad se otkrilo da je Austrijanac Kurt Waldheim, glavni tajnik UN-a, u Drugom svjetskom ratu kao mladić bio u službi Wehrmachta, cijeli svijet se digao na noge. A naša ministrica vanjskih poslova komplimentira četničkog vojvodu! Ona možda pritom misli da po pragmatičnosti, doduše s obrnutim predznakom, oponaša Tita koji je znao za ovaj podatak o Waldheimu i prije njegovog izbora (ovaj je ratovao i na prostoru bivše Jugoslavije zbog čega je navodno dobio Pavelićevo odlikovanje) dosljedno šutio očekujući od Waldheima pogodovanje za svoj pokret nesvrstanosti.

Ali daleko je gospođa Pusić od Titove diplomacije koja je od Vladimira Velebita do Budimira Lončara izvrsno poznavala struku u kojoj je jedno od pravila: ne iznositi u službenom posjetu stranoj zemlji domaće stvari. A ona je u Beogradu „opanjkavala” ne samo oporbu, nego i cijelo vodstvo iz početka devedesetih.

Uostalom, zašto je potpredsjednica hrvatske Vlade i ministrica vanjskih poslova uopće išla u Beograd? Da preuzme neke zrakoplovne snimke koje je svojevremeno napravila JNA! Ta nije li to uloga nekog kurira u njezinom ministarstvu? I nisu li te snimke učinjene od svojevremeno jedne zajedničke institucije pa su prema tome i zajedničko dobro? Čemu onda ovaj poklonstveni posjet da bi se dobilo nešto što je ionako naše?

Autor: Ljubomir Antić
Vijenac/hkv.hr

Odgovori

Skip to content