Hrvatska izumire!

U Hrvatskoj je već desetljećima na djelu depopulacija: mnogo više stanovnika umire nego što se rađa, a usto više iseljava nego useljava. Hrvatska godišnje gubi preko 10.000 ljudi. Što se tu može uraditi – i može li išta?

Do 2050. Hrvatska će, najvjerojatnije, imati svega između 3 i 3,7 milijuna stanovnika. A do 2100. ćemo, uz sadašnju stopu fertiliteta, praktički izumrijeti: do tada će broj stanovnika Hrvatske spasti, prema projekcijama demografa Jakova Gela, na nešto malo više od milijun i tristo tisuća – manje nego u srednjem vijeku, i nedovoljno za održavanje infrastrukture ili bilo kakve državne organizacije na ovom teritoriju. I to nisu crne prognoze, već realne: prema studiji “Projekcije stanovništva Republike Hrvatske 2004. – 2051.” državnog zavoda za statistiku, iz 2010. u najpovoljnijoj varijanti Hrvatska je 2011. trebala imati 4,407 milijuna stanovnika, odnosno 35 tisuća manje nego 2004. godine. U najlošijoj varijanti Hrvatska je trebala imati 4,324 miljuna stanovnika, čak 118 tisuća manje nego 2004. A ono što se stvarno dogodilo je crnje od najcrnje varijante: popis stanovništva 2011. je pokazao da je tada u Hrvatskoj živjelo svega 4.284.889 stanovnika.

Taj broj se od onda dodatno smanjio, a depopulacija se ubrzava: nedavno objavljeni podaci zavoda za statistiku pokazuju da je broj rođenih lani u Hrvatskoj za 10.447 manji od broja umrlih. U medijima je pogrešno naveden podatak da smo posljednji put imali prirodan prirasat stanovništva 1997. – no to je pogrešno. Posljednji put se to dogodilo ratne 1991: 1998 je došlo do promjene načina računanja, a do tada su se ubrajala i djeca rođena u inozemstvu ako im je majka imala prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj. Na taj način dobivali smo nerealne podatke jer se mnoga takva djeca nikad nisu vratila u Hrvatsku.

Brojke su neumoljive: nepovratno izumiremo

Svake godine rađa se 20% manje Hrvata nego što ih umire. Stanovništvo cijele Europe ubrzano stari, a populacijska piramida Hrvatske naročito loše izgleda: ima li uopće nade za demografsku obnovu? Neka područja Hrvatske su, izgleda, nepovratno izgubljena, ili bar za vrlo dugi rok. Hrvatska je ne samo najiseljeničkija država nakon Irske, nego je bila i prva europska zemlja u kojoj je još davne 1968. stopa fertiliteta pala ispod 2,1, brojke koja jamči dugoročni opstanak nacije, i nikada se više nije vratila iznad te brojke.

U posljednjih četrdesetak godina (1971.-2013.) broj živorođene djece u Hrvatskoj smanjen je s 61.673 na 39.939 ili za 35,2%. U tom je razdoblju najviše djece rođeno 1979. (65.111), a najmanje 2003. godine (39.668). Međutim još je gori podatak da je 2012. godine u Hrvatskoj prosječna dob žena pri prvom porodu prvi puta prešla 28 godina. To je dob u koju će uskoro ući žene rođene krajem osamdestih, kad je došlo do naglog pada broja rođene djece: dakle, jednostavno nema više tko rađati. Ako se ništa ne promijeni, još lošija situacija desiti će se za par godina kada će u tu dob ući žene rođene nakon 1992. godine kada broj živorođenih po prvi puta pada ispod 50.000 i nikad se više nije vratio iznad te brojke.

2012. pozitivan prirodni prirast imali su samo Grad Zagreb, Splitsko-dalmatinska županija i Međimurska županija. Pomalo je začuđujuće da Zagrebačka županija s mlađom dobnom strukturom ima prirodni pad, a Grad Zagreb prirodni prirast. Moguće je da ovdje važnu ulogu imaju poticajne mjere populacijske politike koje Grad Zagreb provodi od 2005. godine. Još uvijek pozitivan prirodni prirast kod tradicionalno vitalnije Splitsko-dalmatinske županije može se tumačiti privlačnošću te županije za mlađe stanovništvo iz neposrednog zaleđa u Bosni i Hercegovini, ali i fiktivnim prijavljivanjem prebivališta žena iz BIH koje na taj način nakon poroda u Hrvatskoj, ostvaruju porodiljnu naknadu kao i još neka statusna prava. Kod Međimurske županije prirodni prirast je još uvijek pozitivan samo zbog brojnih Roma. Najviši prirodni prirast u Međimurskoj županiji imaju upravo općine gdje Romi čine najveći udio stanovništva; Mala Subotica, Nedelišće, Orehovec i Pribislavec.

Prema tim trendovima i podacima, Hrvatska će do 2050. vjerojatno ostati bez 1,3 milijuna stanovnika, odnosno bez trećine svojeg stanovništva i spast će na oko tri milijuna stanovnika. Manje nego što je imala 1900., na početku pretprošlog stoljeća! Da bi se zaustavila demografska katastrofa i došlo do ukupnog fertiliteta od 2,15 djeteta po ženi, Hrvatice u dobi za rađanje bi morale rađati ne dvoje, nego u prosjeku po troje djece – zbog “obrnute” populacijske piramide, odnosno vrlo velikog broja starog stanovništva izvan dobi za rađanje. A to nije realno za očekivati: danas je fertilitet u Hrvatskoj oko 1,5 djece po ženi, među najmanjima na svijetu. Da bi pak došlo do demografskog oporavka, prosječna Hrvatica u dobi za rađanje bi trebala imati oko 4 djeteta. To nije realno za očekivati, a u današnjim urbanim uvjetima života niti moguće.

Koji su uzroci toga?

“Hrvatska do 1996. godine nije imala nikakav strateški dokument koji bi se odnosio na demografski razvoj i populacijsku politiku premda su hrvatski demografi još 1970-ih godina počeli upozoravati što nas čeka”, kaže nam sugovornik iz instituta Ivo Pilar, Nenad Pokos. “Prvom strategijom smatra se Nacionalni program demografskog razvitka iz 1996. godine, a nakon toga je 2003. godine donesena Nacionalna obiteljska politika te 2006. godine Nacionalna populacijska politika. Međutim, niti jedna od tih strategija nije provedena jer je svaka politička opcija odgađala provedbu mjera opravdavajući to nedostatkom financijskih sredstava”, kaže on. “Osim toga nije postojala niti politička volja pa bi barem u tom pogledu trebalo očekivati neke promjene što bi naposljetku rezultiralo dugoročnom demografskom politikom.” No, ima li političke volje nakon objave ovakvih katastrofalnih rezultata? Naši političari su ipak mnogo više zainteresirani za ulupavanje novca u beskorisne stvari koje nose glasove sad – a ne za više 20 godina, kad danas rođena djeca odrastu i počnu privređivati.

No pad broja stanovnika nije problem samo u Hrvatskoj, već u cijeloj Europi, kao i starenje. Od visoko razvijenih zemalja, tek Amerika nema izražen problem starenja. Projekcije MMF-a iz 2006 pokazuju da će se odnos zaposlenih i umirovljenika u EU udvostručiti do 2050 – od četiri zaposlena po umirovljeniku na dva. Kod nas već sad dolazi jedan umirovljenik na zaposlenog – a u dogledno vrijeme će biti dva umirovljenika po zaposlenom! William H. Frey, analitičar, kaže da će prosječna dob stanovnika u Europi porasti s 37.7 godina starosti u 2003. na čak 52.3 do 2050., dok će prosječna starost Amerikanaca biti tek 35.4 godine! To će svakako strahovito utjecati na pad Europe spram Amerike u idućim desetljećima: Europa će od drugorazredne sile postati jedna velika ubožnica. S druge strane, pojavit će se nove jake ekonomije tamo gdje ima mnogo mladih – u Africi i na bliskom istoku. Ipak, najveći problem ima Japan, gdje je situacija još gora od Hrvatske što se tiče fertiliteta – 1,27 djeteta po ženi – a čak 24% stanovništva je već sad starije od 65 godina!

“Među brojnim odrednicama smanjivanja nataliteta, kako u Hrvatskoj, tako i u većini drugih europskih zemalja, posebno treba istaknuti dva: kontrolu fertiliteta kroz primjenu kontracepcijskih sredstava i samoregulaciju rađanja, i obrazovanje i zapošljavanje žena, tj. porast ekonomske aktivnosti ženskog dijela populacije”, kaže nam gospodin Pokos. “Uz to, Hrvatska je posljednjih dvadesetak godina suočena i s padom životnog standarda odnosno visokom stopom nezaposlenosti mladih, niskim primanjima te s time povezanom nemogućnošću rješavanja stambenog pitanja.”

Do sličnih zaključaka su došli Japanci u svojim studijama. Kao čimbenike smanjenja broja stanovnika navode visoko obrazovanje, posvećenost zdravlju djece, kasne brakove, povećan udio žena u radnoj snazi, male životne prostore, politiku osvješćivanja o prenapučenosti iz sedamdesetih, te visoke troškove podizanja i školovanja djece, do duboko u dvadesete.

“Parazitski samci” i “Muškarci biljojedi”

Oni su zapazili da sve više djevojaka ostaje neudano, što vide kao pobunu mlađih generacija protiv “tradicionalne uloge žene kao supruge i majke” u patrijarhalnom japanskom društvu. 2004., 54% Japanki u dvadesetima su bile neudane spram samo 30% dvadeset godina ranije. Slično je u Hrvatskoj: u tridestak godina udvostručio se broj neudanih žena mlađih od 30. Odgovor na pitanje zašto mnogi mladi ne stupaju u brak je zapravo jednostavan: jer mogu. Imaju dovoljno novca da si to mogu priuštiti, a društvo na njih ne vrši pritisak. Prije su mladi gledali stupiti u brak kako bi krenuli u vlastiti život, postali samostalni, oslobodili se podređene uloge u roditeljskoj kući i zasnovali svoje domaćinstvo. Danas mogu sami unajmiti stan, ili ostati s roditeljima do duboko u tridesete.

Studije u Japanu ukazuju da mlade žene svoj život fokusiraju na prijatelje, posao, i potrošnju raspoloživog dohotka. U pravilu žive s roditeljima, i tako štede na troškovima stanovanja, te im ostaje više novca za potrošnju na sebe i zabavu. Imati djecu i zasnovati obitelj je nekad bio ekonomski imperativ, danas se pak u razvijenim društvima često više isplati – nemati djecu. Sociolog Masahiro Yamada je takvim mladim ženama dao ime “samci paraziti”.

Drugi fenomen kojem je dao ime su “muškarci biljojedi”; taj socijalni fenomen označava mlade muškarce koji nisu zainteresirani ni za brak niti za stalnu djevojku. Seks je danas dostupan i bez stalne veze: seksualna revolucija je tu odigrala veliku ulogu. Japanska vlada to vidi kao glavni razlog opadanja populacije, te se razmišlja o visokim porezima za neženje.

Ipak, Amerika, gdje su kontracepcija, pobačaj i ekonomska samostalnost žena već odavno pravilo, i u kojoj ima više visokoobrazovanih i zaposlenih žena, nema taj problem. A tamo čak nema niti plaćenog porodiljnog duljeg od 6 tjedana. To se može pripisati drugačijoj kulturi života: u Americi većina stanovništva živi izvan velikih gradova, gdje nedostatak životnog prostora bitno utječe na fertilitet. Usto, tamo se posao nalazi lakše nego igdje drugdje, pa žene često prekinu i kasnije nastave karijeru, a nositi malu djecu na posao nije neuobičajeno. Dugi porodiljni dopusti u EU su kontraproduktivni: žena mora birati između djece, i karijere koja je neće čekati ako tri puta ode na po godinu dana porodiljnog. Također, u Americi su kuće pristupačnije u odnosu na primanja nego igdje u razvijenom dijelu svijeta, i većina živi u vlastitoj kući. Kao i u drugim područjima života, preseljenje američkih recepata koji tamo dobro funkcioniraju u druge kulture dalo je katastrofalne rezultate.
No, primjer Njemačke, u kojoj su nekretnine također dostupne i jeftine, i Francuske, u kojoj su prilično skupe, dokazuje da tu nema nekih fiksnih pravila: Nijemci imaju ogroman problem sa starenjem i izumiranjem stanovništva, iako su vrlo bogata država s velikim socijalnim pravima. Francuzi ne toliko, iako Arapi imaju znatan udio u tome. Kultura života je isto dosta bitan čimbenik: čitav postkomunistički istok Europe ima strahovit demografski problem, i to bez iznimke osim donekle Rusije. Demografska situacija u bivšim komunističkim državama je katastrofalna: komunizam iza sebe nije ostavio samo ekonomsku pustoš, već, važnije od toga, moralnu. Jedino je gora situacija od postkomunističkih država u rijetkim zemljama koje su još uvijek komunističke, poput Kube.

Čeka nas katastrofa – što god uradili

Koje će to posljedice izazvati? Hrvatska već sad ima problem ne samo s nepodnošljivim i dugoročno neodrživim odnosom umirovljenika i zaposlenih, nego i s infrastrukturom. Jednostavno, premali broj stanovnika održava previše cesta, nekretnina, javnih dobara, pruga, svega. Uz to, povećanja za socijalnu skrb i liječenje će se dramatično povećavati sa starenjem, a baza koja to sve plaća će biti sve manja.

Za Hrvatsku bi, da bi bila ekonomski razvijena, prema nekim procjenama minimum bio desetak milijuna stanovnika. To se ne može postići drukčije nego masovnim useljavanjem imigranata: a mi smo, pored Irske, zemlja koja je u posljednjih sto godina dala najviše emigranata! Tijekom prošlog stoljeća 2,678.814 Hrvata je napustilo zemlju! Čak trećina svih stanovnika. Najviše se iseljavalo sedamdestih godina. U prošlom destljeću imali smo uglavnom pozitivnu bilancu – unatoč čestim senzacionalističkim naslovima poput “ove godine je Hrvatsku napustilo 9.000 mladih”, do krize je useljavalo više ljudi nego što je iseljavalo, za koju tisuću – dvije. No suprotno uvriježenom mišljenju, detaljan pogled na podatke pokazuje: Hrvati nakon zadnjeg rata nisu išli na zapad u bolji život, nego su iseljavali uglavnom – u Bosnu i Srbiju, a odande je bilo i najviše doseljavanja. Migracije su uglavnom uvjetovane nacionalnošću, manje ekonomijom koja je trula u sve tri države.
Koje bi bilo rješenje? Zapravo, nema ga. Hrvatska nije naročito zanimljiva kao useljenička zemlja: možda to postane dođe li do daljnjeg drastičnog pada cijena nekretnina. Usto, članica smo EU: prema Africi i Aziji, odakle bi eventualno mogao doći znatniji broj useljenika smo zatvoreni, a eventualni useljenici u EU će ionako radije birati Njemačku ili Švedsku.

Rješenje bi, prema Pokosu, bilo u subvencioniranju kupnje prve nekretnine, poreznim olakšicama na djecu, povećanju porodiljnih naknada, stimuliranju otvaranja novih radnih mjesta za mlade, subvencioniranju cijena vrtića, izgradnji infrastrukture (vrtića i jaslica), smanjenju rada na određeno vrijeme i sličnim mjerama. No, osiromašena država za to nema novca, a i sve te mjere bi možda i rezultirale blagim porastom nataliteta – ali svakako ne dovoljnim za održavanjem broja stanovnika, i u konačnici sprječavanjem nestanka Hrvatske s karte svijeta. Znači li to da će se Hrvatska pretvoriti u nenaseljenu pustinju? Ne nužno, ali u ovom trenutku demografska budućnost Hrvatske ne izgleda nimalo sjajno: bude li tko tu i živio u većem broju za stotinjak godina, to gotovo sigurno neće biti Hrvati…

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content