IVAN MIKLENIĆ: Zašto Hrvatska ne može naprijed?
Svjetski gospodarski forum, kako prenose mediji, objavio je ovih dana svoju ljestvicu globalne konkurentnosti u kojoj se uz ostalo iznosi i podrobna analiza djelovanja institucija, osobito vlada pojedinih država. Prema tom izvješću Svjetskoga gospodarskoga foruma, sadašnja hrvatska Vlada je 6. na svijetu po neučinkovitosti, 16. po rastrošnosti, a Hrvatska je i 4. na svijetu po opterećenosti poslovanja vladinim regulativama, što je jedan od glavnih razloga što nema ni razvitka domaće proizvodnje ni ozbiljnih investicija u Hrvatsku. Ti podatci ne mogu ostaviti ravnodušnim nikoga u Hrvatskoj komu je imalo stalo do općega dobra svih ljudi u Hrvatskoj pa zaslužuju barem djelomičan osvrt.
Prema tom izvješću glede neučinkovitosti vlade lošije od Hrvatske samo je u pet država od 144 države cijeloga svijeta, od kojih je s afričkoga kontinenta samo Libija, koja je izgubila osnovnu unutarnju stabilnost, zatim s azijskoga kontinenta Libanon, koji je žrtva već trajnih nestabilnosti i sukobljavanja na Bliskom istoku, Argentina i Venezuela s južnoameričkoga kontinenta te, što je osobito iznenađenje, susjedna Italija. Nije tajna da se mnoge države, osobito na afričkom, azijskom i južnoameričkom kontinentu, bore s vrlo različitim oblicima unutarnjih nestabilnosti i nedaća, a ipak imaju učinkovitiju vladu od Hrvatske koja nema gotovo nikakvih unutarnjih nestabilnosti. Neučinkovitost sadašnje Vlade, koju su potvrdili stručnjaci Svjetskoga gospodarskoga foruma, koji nemaju ni jednoga razloga da baš prema Hrvatskoj budu neobjektivni, potvrđuju u Hrvatskoj često isticanu ocjenu o lošem, neprimjerenom i razarajućem upravljanju hrvatskom državom i njezinim resursima. Takvu ocjenu o sadašnjoj Vladi iznosi i dio opozicijskih stranaka, koje se zadovoljavaju verbaliziranjem te činjenice, a nisu spremne baš ništa poduzeti da Vladu natjeraju da bude efikasnija premda za to imaju na raspolaganju više demokratskih sredstava.
Jedan od najvećih paradoksa u Hrvatskoj su izjave, koje se ponekad mogu čuti iz usta vladajućih političara, kojima se za neučinkovitost krivnja prebacuje na tzv. birokraciju. Takve izjave zapravo su obmanjivanje javnosti jer svi državni službenici za svoj rad ili nerad odgovaraju ministrima u svojim resorima te ne bi moglo biti nerada, ni zadržavanja predmeta, čak ni toliko korupcije, kad bi ministrima stvarno bilo stalo do veće učinkovitosti državnih tijela. Ministri su također osobno odgovorni za postojeće pretjerano administriranje, bezbrojne dozvole, potvrde, izvatke, izvješća i slično koji se zahtijevaju po sadašnjim propisima, jer ne žele mijenjati te propise. I o pretjeranoj reguliranosti može se često čuti iz usta političara, ali oni, premda populistički javnosti govore o tome, ništa ne poduzimaju da bi to promijenili premda za to imaju sve ovlasti, jer im očito nisu u prvom planu ciljevi općega dobra. Poznajući interese koje imaju određene političke snage koje ne žele ne samo dobro Hrvatskoj, nego čak ni postojanje Hrvatske kao države, teško se oduprijeti dojmu da je i sadašnja Vlada sklonija ispunjavati zahtjeve tih političkih snaga negoli zahtjeve općega dobra, odnosno zahtjeve legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa.
Podatak da je Hrvatska 16. na svijetu po rastrošnosti svoje sadašnje Vlade potvrđuje da se proračunska sredstva unatoč svim dokumentima i javnim očitovanjima, osim za predviđene svrhe, troše nenamjenski, odnosno da se različito prikazuju pojedine stavke rashoda od stvarnoga trošenja tih sredstava. Oporbene političke stranke, koje imaju uvid u tu rastrošnost, o tome ili ne progovaraju ili govore vrlo rijetko, jer se takvom ponašanju raduju u nadi da će ga i one nastaviti kada dođu na vlast. Poznata je činjenica da se opaske državne revizije, koja je po svoj prilici često široke ruke, uglavnom ne uvažavaju. Više je nego porazna činjenica da gotovo ni jedno ministarstvo ne djeluje na korektan način da bi bilo pošteđeno kritičkih opaski revizije. Nije li upravo u činjenici rastrošnosti tolika žudnja za vlašću, a da se zanemaruju i podcjenjuju svi ostali ciljevi i zadaće koje bi vlada trebala ispunjavati?
Podatak pak da je Hrvatska 4. na svijetu po opterećenosti poslovanja otkriva da je sadašnjoj Vladi, a vrlo slično su radile i prošle, zapravo cilj onemogućiti gospodarski razvitak zemlje. Mnogo puta, osobito u svim predizbornim kampanjama, obećavane su promjene, ali promjena nema jer ih političari ne žele i jer je upravo takvo stanje određenim političkim snagama optimalno. Na tom pitanju, prevažnom za budućnost Hrvatske, svoje sustavno nečinjenje očitovale su sve vlade od 2000. godine pa se nameće zaključak da su ili vlade potpuno nesposobne ili tako moraju postupati jer su pod diktatom određenih moćnijih snaga.
Nije stoga ni iznenađenje što izvješće Svjetskoga gospodarskoga foruma Hrvatsku po povjerenju u političare stavlja na 124. mjesto, što znači da je još manje povjerenje u političare u samo još 20 država na svijetu. Doista je mnogo razloga što hrvatski građani ne mogu imati povjerenje u većinu političara bez obzira na njihovu stranačku ili ideološku pripadnost, odnosno jesu li na vlasti ili u opoziciji, jer oni u biti umjesto na dobro rade na zlo Hrvatskoj. Takvo procjenjivanje političara prošireno je u najšire krugove hrvatskoga društva i s njim se ne slaže samo onaj dio društva koji zahvaljujući takvom ponašanju većine političara uživa stanovite povlastice. Da je u Hrvatskoj prepoznato razarajuće djelovanje većine političara, zbog čega Hrvatska nikako ne može naprijed, pokazuju i aktualne građanske inicijative i potaknuti demokratski procesi koji, na sreću, ne će moći biti zaustavljeni i koji jedini mogu odškrinuti vrata boljega upravljanja Hrvatskom, a onda i bolje budućnosti.
Izvor: glas-koncila.hr
