H. Hitrec: Infantilno prenemaganje retardiranih orjunaša u Lisinskom

Vrijeme više-manje stabilno, Hrvatska više-manje nestabilna. Štoviše, nikada nije bila nestabilnija u zadnjih dvadeset i pet godina. Može se slobodno reći da smo na rubu – demografskom slomu, dugu koji prijeti bankrotom (sto milijarda treba vratiti sljedeće godina, a otkud?), pridružila se u svibnju već poduže puzajuća komunistička kontrarevolucija koja još nije posve podredila svojim ciljevima samo – Hrvatsku vojsku, to jest Oružane snage Republike Hrvatske, i Ustavni sud. Potonji se upravo destabilizira kadrovskom kombinatorikom, a oko zapovijednja Hrvatskom vojskom plete se opasna priča sa zaključkom: ako vojskom ne zapovijeda predsjednica države kojoj to Ustav izričito nalaže, ako vojskom ne zapovijeda ministar obrane i Vlada RH koji su providnim manipulacijama Zakona o obrani dobili virtualne ovlasti ako, znači, nitko ne zapovijeda vojskom, onda vojska zapovijeda sama sebi i samo od sastava vojne vrhuške i mogućih ambicija zavisi hoće li se vojska toliko osamostaliti da ne sluša nikoga, što vodi prema situacijama poznatim iz povijesti.

Ako je vojna vrhuška sklona komunističkoj kontrarevoluciji, čemu se nadaju Milanović i Kotromanović, možemo očekivati vrlo zanimljiva vremena u kojima o izborima, a nekmoli prijevremenim izborima, ne će biti riječi, a narod će o novonastalom stanju obavješćivati Jelena Lovrić i Lazanski. Nadalje to može značiti da jugofili i srbofili u izvršnoj vlasti uz dosadašnju marljivu pomoć besmrtne Udbe sve više računaju na oživjelu strukturu KOS-a koji je također preživio svoje loše labradorske dane i uvukao se u sve pore „civilnim” putovima, pa se upravo sada i opet transformira u poluvojnu organizaciju pod nadzorom izvršne vlasti a ona, kao što je očito, želi preuzeti vojsku i blagosloviti je svojom totalitarnom, titoističkom doktrinom.

S Titom naprijed

Jedna od najznamenitijih fresaka u Hrvatskoj ona je majstora Vincenta iz Kastva, nazvana „Ples mrtvaca”. Kada sam gledao kadrove iz „Lisinskog” na proslavi Tita, Partije, komunizma i Jugoslavije, jednostavno sam se morao prisjetiti te freske, sablasne povorke mrtvaca koja je pljeskala smrti i zločinima nad hrvatskim narodom, usred Zagreba u kojemu i oko kojega su 1945. poubijali desetke tisuća ljudi, a na Bleiburgu i Križnim putovima stotine tisuća.

Elem, aktualna vlast u Hrvatskoj ne samo da slavi komunističke zločince nego i prijeti novim zločinima, otvoreno zaziva građanski rat, kratkovidna u svojoj zanesenosti jer u njemu – ne dao Bog da se tako nešto dogodi – nema ni najmanje šanse. Zato bih, ne relativizirajući opasnost, ples mrtvaca iz „Lisinskog” ipak stavio u realne okvire – riječ je o infantilnom prenemaganju retardiranih orjunaša koji su se predstavom u „Lisinskom” zauvijek pokopali, mrtvacima koji plješću mrtvacu, zombijima koji ne shvaćaju da su mrtvi već dvadeset i pet godina pa samo plaše djecu.

Zaključak: na televizijskim snimkama fašističkog, jugoslavenskog, velikosrpskog skupa u „Lisinskom” trebalo je staviti tekst: ne preporuča se mlađima od dvanaest godina. Usput: da je javna, nacionalna televizija doista nacionalna, uz te snimke trebalo je pustiti tekst drugoga memoranduma SANU, da gledatelji dobiju potpunu sliku i stave fumiće u pravi kontekst.

Na koga računaju Milanović, Mesić, Lončar, Fumić i ostala bratija? Na koga mogu računati? Na Nikolića koji i dalje sanja Knin, Vukovar i ostale „srpske gradove”? Na Putina koji maše crvenim zastavama, možda na ruske separatiste u Ukraijini, koji su u Donjecku slavili Staljina i zastavu sa srpom i čekićem.

Hrastov

Da hrvatsko sudstvo dobiva izravne naloge iz Beograda dokaz je slučaj branitelja Hrastova kojemu se sudi dvadeset i tri godine, a sada je (opet) proglašen krivim. Upravo u vrijeme kada srbijanski političari i mediji (po prvi put) uz „hrvatske zločine” kao što su Oluja i Bljesak, stavljaju izrijekom i Koranski most.

Kriminaliziranje

Problem izvršne vlasti su branitelji koji pokazuju začuđujuću vitalnost, pa i stotpostotni invalidi iz Domovinskoga rata. I oporba koja pokazuje začuđujuće rezultate u svim izborima. Da bi doskočila jednima i drugima, labradorska ćelija u izvršnoj vlasti odlučila se krenuti na istaknute, Klemma i Brkića, pa zapovijedila svojima u DORH-u i nezavisnom sudstvu da nešto pronađu, bilo što. Tako su Klemma pokušali rušiti sudjelovanjem u zajedničkom zločinu zaštitarskih kuća (dogovorile se o cijenama svojih usluga, navodno, što je užasan zločin), pa kada to nije uspjelo konstruirali uvjerljivu priču da je Klemm izvlačio novac – iz svojega poduzeća. Milijanu Brkiću podmeću priču o putovnicama, a glavni „istražitelj” je mutni samozvanac Domagoj Margetić koji očito djeluje regionalno. Činjenica jest da će Brkić potpisati samo jednu putovnicu i uručiti je aktualnoj Vladi – pa nek ona putuje kamo želi, što dalje.

Jednostatni Dnevnik HTV-a

Premda su mnogi s velikim oprezom dočekali jednosatni Dnevnik HTV-a, pokazalo se da je potez opravdan. Naime, liječnici preporučaju što više kretanja, a jednosatni je Dnevnik upravo to omogućio ljudima i treba ga podržati. Ja sam, eto, ustanovio da za vrijeme Dnevnika mogu skočiti po cigarete, pokositi dvadesetak četvornih metara livade, obaviti pet telefonskih razgovora, otuširati se, napisati dvije stranice lakšega teksta, oprati auto i malo odspavati. Središnji Dnevnik stimulira natezanje, protezanje i slične aktivnosti, a samo meteorološko izvješće (obično netočno) traje koliko i stari Dnevnik. Još bi se moglo na tome poraditi – recimo uvesti prognozu za svaki grad i svaku općinu, čime bi bio popunjen stražnji dio Dnevnika i svi bi bili sretni.

Kad sam pri HTV-u: nedjelja, 10. svibnja, noć. Na prvom programu daje se mediokritetska svinjarija zvana „Igre prijestolja” (što uopće znači – igre prijestolja? Prijestolje se igra ili što?) a remek-djelo ruske kinematografije baca se na 3. program i to kasno u noć, kada radni narod spava jer je sutradan ponedjeljak. Tako narod ne može vidjeti što je (filmska) umjetnost, neka šuti, spava i bude sretan što ima radno mjesto. Što je na prvom programu poslije igara s prijestoljima? Elizabeta Gojan i neprobavljiv „Damin gambit”. A navodno je dobila otkaz (protiv kojega sam i ja bio). Je li prije otkaza snimila toliko gambita da se mogu emitirati do svršetka godine?

Kada sam pri HTV- još o – prijevodima. U najmanju su ruku neobični, sve manje hrvatski. Zabilježio sam baš iz rečene svinjarije riječi „umoljavati”, „kasapiti” itd. („Gospodar Vas umoljava da dođete”). Mi Hrvati nemamo kasape ni Kasapoviće, ali se uvijek nađu oni koji kasape naš, hrvatski jezik.

Vranyczany-Dobrinović

Umro je pribrani, pametni i simpatični aristokrat Janko Vranyczany-Dobrinović čije su europske veze i te kako koristile Hrvatskoj u najtežim vremenima. U mučnom početku 1991. bili smo „par” – naime, nakon radnoga vremena netko je morao dežurati u zgradi Vlade (tada u dijelu zgrade Sabora) pa je napravljen raspored: ministri su se izmjenjivali, po dvojica u jednoj šihti. Mene je zapao Janko Vranyczany i koliko god su vremena bila opaka, koliko god se svakoga trenutka mogla očekivati eskalacija jugoarmijskoga nasilja, našli smo vremena i za razgovore o privatno-javnim stvarima, o povijesti (njegove) obitelji i okolnostima u kojima se pridružio Tuđmanu.

Vranicani (tako ih pišu „Znameniti Hrvati” a stranu transkripciju stavljaju u zagrade) su u doba Napoleona izbjegli s Hvara pa se nastanili što u Zagrebu, što u Karlovcu, što u Rijeci. Trgovali su drvom, obogatili se, a najagilniji među njima, Ambroz, postao pristašom iliraca pa i kum djetetu Ljudevita Gaja. Karlovac je tada bio – zahvaljujući logistici bogatih trgovaca – središte rodoljubnoga pokreta, a Ambroz potom zastupnik hrvatskoga narodnog sabora koji je izabrao Jelačića za bana. U vrijeme Jelačićeva banovanja postao je samostalni upravitelj hrvatskih financija, predsjednik Matice ilirske, nakon Jelačićeve smrti pozvan u carevinsko vijeće (jedini uz Strossmayera) i branio pravo Hrvatske na Dalmaciju i Vojnu krajinu.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Odgovori

Skip to content