Vjeroučiteljsko svjetlo riječi
Jedan od sadržaja ovogodišnje Katehetske ljetne škole Koncilske teme u nastavi vjeronauka bio je Vjeronauk u izgradnji vjerske slobode, a čime se u širem kontekstu željelo oživotvoriti duh i zasade Drugoga vatikanskoga koncila. Krajnji je cilj da katolici svoje kršćanske vrijednosti žive i aktivno promiču u suvremenom svijetu sukladno izazovima i potrebama pojedinaca i današnjega društva u cjelini.
Svakako da je tema vjerske slobode veoma aktualna u zapadnom rastućem netrpeljivom agnostičko-ateističkom ambijentu, koji svoj pandan aktualno nalazi u islamskom nepojmljivom ekstremizmu što veoma bešćutno i bolno proživljavaju kršćani na Bliskom istoku.
Katolici su kroz svoju povijest upadali u opasnost fokusirati se, od cjelokupnoga sadržaja svoje vjere, samo na eshatološke teme smrti, Posljednjega suda i vječne sudbine za što su pripravu vidjeli u odviše suženoj pobožnosti namjere i sentimentalnosti. Tako okljaštreno življenje Isusovoga naloga o propovijedanju Radosne vijesti i ostvarenja kraljevstva Božjega na Zemlji dovelo je katolike u situaciju da od svijeta traže sol i svjetlo umjesto da ih oni njemu nude.
Zato se dogodilo da je sekularni svijet proglasio pravo na vjersku slobodu svakoga pojedinca i skupine u Općoj deklaraciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i slobodama 1948. godine, a da Katolička Crkva o toj temi službeno progovori tek 17 godina kasnije. Drugi je vatikanski sabor zbilja od epohalne važnosti ukoliko ga se razumije kao mogućnost da se Isusova riječ o otresanju prašine s obuće (usp. Mt 10,14;Lk 10,10-11) prereče kao pravo na vjersku slobodu u 20. stoljeću, ako već nije prilikom progona Boga iz Pariza 1793. godine, koju je Hans Kueng nazvao godinom strave.
Koliko koncilske teme mogu biti predmet refleksije pučkoškolaca ostaje otvoreno, ali su one sigurno dobrodošle njihovim vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima. Osobito u smislu neophodno potrebne spoznaje da su upravo oni dužni aktivno braniti vjerske slobode općenito, a posebice kroz prizmu svoga vjeroučiteljskoga poziva i dostojanstva. Ono je u tri godine Jovanovićeve ideološke samovolje obečašćeno do nepodnošljivosti. Svesrdno su se u taj odred napadača na vjeronauk i vjeroučitelje svrstali isključivi ljevičarski pojedinci i mediji. Velika većina tih napada bila je zlonamjerna, isključiva i nekompetentna, ali unatoč tome izostali su argumentirani glasovi obrane iz MZOS-a, Katehetskih ureda, AZOO-a, pa čak i samih vjeroučitelja.
Krajem prošle godine oglasila se vjeroučiteljica mr. sc. Snježana Majdandžić Gladić člankom Konačno mi je drago! na portalu http://www.vjeraidjela.com/, koji svojom snagom predstavlja Ispovijesti vjeroučiteljice u hrvatskim školama. Snježanino pismo zrači iskrenošću i emotivnošću, te zorno oslikava unutarnje raspoloženje vjeroučitelja u situaciji progona. Dočaravaju to njene riječi: „Dosta mi je takvog podcjenjivanja! Ja sam samo jedna u mnoštvu onih vjeroučitelja koji više nego predano rade svoj posao i žele samo jedno: Pustite me na miru da radim!” I još: „To me je, dakle, izjedalo punih 16 godina i zbog toga sam često razmišljala o napuštanju toga posla.“
Više je uzroka vjeroučiteljske neasertivnosti, i objektivnih i subjektivnih, ali je krajnje nevjerojatno da se ne pojavi evolucijski uvjetovana obrambena reakcija u situaciji egzistencijalne ugroženosti. Takva je ugroza višekratno došla od dužnosnika iz miljea vladajuće kukuriku koalicije, a pred kraj protekle nastavne godine, i medijskoga pamfleta u kojem se vjeroučitelje proglasilo parazitima hrvatskoga školstva i otvoreno tražilo progon iz školskoga sustava. Jedina razumna reakcija na takve mučke optužbe i otvoreno neprijateljstvo napadača bila je pisani odgovor svih vjeroučitelja javnosti putem medija. Budući da je većina, osobito dominantnih, medija nesklona vjeroučiteljima, pa pismo ne bi imalo potrebiti učinak, put je bio prosvjedna elektronička pošta ministru i drugim nadležnim tijelima zbog širenja mržnje i netrpeljivosti prema vjeroučiteljima. I to svakoga vjeroučitelja pojedinačno. 3001 e-mail poruka možda bi bila dotaknula Jovanovićev totalitaristički autizam i ideološko sljepilo. No, umjesto toga, čak su neki pojedinačni pokušaji obrane vjeroučitelja i vjeronauka, bili onemogućavani u strukturama obrazovno-odgojnih institucija.
Ovakve i slične situacije najbolje govore o nužnosti formiranja javnoga prostora vjeroučitelja. Osobito u digitalnom svijetu. Portal Hrvatske udruge Benedikt u opisanom je slučaju ponudio svoje stranice vjeroučiteljskim člancima i bila bi šteta ne iskoristiti tu priliku. Ne samo za potrebe reakcije na protuvjerska obrušavanja, nego dapače za pokretanje projekata i davanje sadržaja što će oplemeniti medijski prostor. Vjeroučiteljica Majdandžić Gladić već je u tom smislu poslala poruku: Ma dajte, teolozi, pokrenite se već jednom! Određeni će krugovi takvu djelatnost vjeroučitelja ignorirati. Time će pokazati da znaju što je najjače oružje u medijskoj borbi. Vjeroučiteljima će biti velika korist to naučiti od njih.
Često je razina obrušavanja na vjeronauk blizu infantilnosti ili čak infantilna. U toj dimenziji napadači i nisu vrijedni svakoga pojedinoga reagiranja, ali će svojim stalnim ponavljanjima uspjeti u namjerama. Njihove su namjere stigmatizirati vjeronauk kao dežurnoga krivca za sve, kako je u svojim Ispovijestima vjeroučiteljice lijepo primijetila autorica. Njihova manipulacija odvija se u trokoraku: difamirati, kriminalizirati, sotonizirati. Nakon trećega trokoraka traži se žrtveni jarac. Zato je nužno nakon određenoga vremena prokazati njihovu narav i zloćudnost. Dođe trenutak kada je potrebno, i jedino ispravno, lupiti šakom o stol i reći: Dosta. I zato: Nemojmo to propustiti!
Ogledan je primjer njihove infantilnosti prišivanje vjeronauku krivnje za djecu s rupom u rasporedu. Naravno da vjeronauk nije kriv. Krivnja je na Ministarstvu koje nije uvelo predmet etiku u osnovnu školu, a što je dužno učiniti. Naime, Nacionalni okvirni kurikul, kao najobuhvatniji i temeljni školski dokument, daje normativne upute kako organizirati hrvatski odgojno-obrazovni sustav. Na svojoj 22. stranici NOK nalaže sljedeće: Zbog usklađivanja obrazovnoga standarda za sve učenike osnovne škole, potrebno je ujednačiti i opterećenje učenika. Stoga se predviđa uvođenje alternativnoga izbornog predmeta koji omogućuje stjecanje temeljnih etičko-moralnih kompetencija i osnovnoga znanja o religiji za one učenike koji ne upisuju konfesionalni Vjeronauk. Navedeni tekst kaže da učenici nisu jednako opterećeni u općem obveznom obrazovanju, a trebali bi biti. To znači da su neki od njih diskriminirani. Dalje se iščitava da neki učenici nemaju mogućnost razvoja svoje osobne etičke dimenzije u hrvatskim školama. Nisu li i takvi učenici diskriminirani? A nebulozne napade na vjeronauk, Djeca iz rupe u rasporedu, prenose s predrasudama čak i kolege na portalu Nastavnici. Potvrda Einsteinu da je imao pravo stiže iz internetske rasprave o vjeronauku, koja se skandalizira kako vjeronauk ima status izjednačen s redovnom nastavom. Potvrda je to Einsteinove teze da je beskrajna ljudska glupost, a ne svemir.
Da bi se vodila vjerodostojna rasprava o vjeronauku neophodno je poznavanje materije, moralni integritet i dobronamjernost, a sve to vjeroučitelje konstruira da bi uopće dobili vjeroučiteljsku misiju. Mi smo vjeroučitelji prvi dužni braniti vjeronauk u školi. Vjeronauk je kao izborni predmet redovita nastava, jer spada u diferencirani dio kurikula kojim se uređuje da su izborni predmeti izjednačeni sa zajedničkim predmetima iz jezgrovnoga kurikula, te da zajednički i izborni predmeti ulaze u obrazovni učenički standard, obvezatni su i redoviti, a samo ocjene iz njih tvore opći prosjek uspjeha učenika. Sve to sažeto i jasno piše u Nacionalnom okvirnom kurikulu, ali oni koji su ga dužni operacionalizirati to ne čine. Netko mora ukazati na opstruiranje i sabotiranje hrvatskoga školstva izigravanjem osnovnih naputaka NOK-a. Eskiviranje je ušlo čak i u Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, a širi se kroz Pravilnik o tjednim radnim obvezama učitelja u osnovnoj školi.
Upravo su vjeroučitelji pozvani hrvatskoj javnosti i nadležnom ministarstvu pojasniti semantiku sintagme izborni predmet. Izbornost predmeta ne znači neobvezatnost, neredovitost i nevažnost, jednom riječju fakultativnost. Dapače, izbornost upućuje na odlučujuću važnost za pojedinca pri čemu on mora imati mogućnost izbora sukladno svom svjetonazorskom i vjerskom uvjerenju. U predmetnoj se izbornosti u školi zrcali pluralnost i različitost suvremenoga demokratskoga društva. Huškačima protiv vjeronauka prirođeno je jednoumlje ove ili one provenijencije. Njima je strana izbornost i demokratičnost, pluralnost i različitost. Dobronamjernici će u 17 konfesionalnih vjeronauka u hrvatskim školama, strpljivo iščekujući etiku, vidjeti poštivanje vjerske slobode u Hrvatskoj, pluralnost svjetonazora i različitost stremljenja ka istini, slobodi i dobru.
Oni s rupama u glavi neće pomoći u zatvaranju rupa u rasporedu. Vjeroučitelji moraju biti senzibilizirani na ugrožavanje vjerske slobode u zapadnoj civilizaciji i osposobljeni za njenu obranu. Vjerska je sloboda ugrožena na Zapadu kao i na Bliskom istoku. Ukoliko se predano ne zauzmemo za njeno promoviranje, umjesto božićne, uskoro ćemo imati zimsku priredbu. Kao što se to već događa po nekim njemačkim školama. U takvoj mogućoj situaciji morat ćemo dati svoj zimski obol za razliku od mnogih naših kolega, koji nikada nisu ponudili točku za božićnu priredbu s božićnim sadržajem. Zašto bi vjeroučitelji iznevjerili dobrobit vjerske slobode i odustali od promoviranja vrijednosti utemeljenih na vjeri što jamči Opća deklaracija o temeljnim pravima i slobodama? A zar to, bar djelomično, nisu bili napravili pod pritiskom jovanovićevske harange seksualne permisivnosti i nastranosti, te rodne ideologije. Otišlo je toliko daleko da se ne niječe samo moralna, nego i fizička razina. Šutnja na takve devijacije rezultirat će sutra prisilom da se ispovijeda što se ne vjeruje. Promovira što se ne prakticira. Ulog je prevelik. Radi se o dostojanstvu i slobodi čovjeka.
Antun Budimir
