Suđenje u Münchenu razotkrit će specijalnu Udbinu mrežu i vrh Partije
Brza odluka Vlade da osnuje povjerenstvo koje treba spriječiti uvid u Arhiv CK SKH zrcali strah od razotkrivanja uloge ne samo Perkovića i Mustača, već i mnogih drugih “udbaša” koji su se infiltrirali u nove hrvatske vlasti, obavještajne službe i pravosuđe, a koji su sudjelovali u kreiranju odluka o likvidaciji hrvatskih emigranata
Još pretprošloga ponedjeljka, 20. listopada, na sudu u Münchenu pred kojim se vodi postupak protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača za ubojstvo Stjepana Đurekovića rečeno je da je Republika Hrvatska poslala dokumentaciju Službe za zaštitu ustavnoga poretka, ali je objavljeno da će sud, kao i sve strane u postupku – tužiteljstvo, pravni zastupnici Đurekovićeve udovice te obrane Perkovića i Mustača – dobiti na uvid građu iz fonda nekadašnjeg CK SKH koju je SDP poslao u Državni arhiv 1995. godine. SDP se s time složio na očitu “zapovijed” samog premijera Milanovića jer bi sve drugo izazvalo skandal i zemlju zaplitalo u mrežu daljnjih laži čineći je još jednom nakon “lex Perkovića” nevjerodostojnom članicom EU-a koja ne poštuje vladavinu prava i visoki stupanj povjerenja između pravosuđa i politika zemalja članica.
Nakon što su odvjetnici Gizele Đureković zatražili uvid u tu građu nastala je cijela zavrzlama kojom se očito pokušao spriječiti uvid u Arhiv CK SKH, što samo po sebi govori da je ta građa važan dokaz za kazneni postupak protiv bivših udbaša. Ponajprije je zanimljivo da je Vlada RH samo dva dana nakon podnošenja zahtjeva – i to izvan svoje nadležnosti – osnovala Povjerenstvo za sređivanje arhivskog gradiva od posebnog nacionalnog interesa i postupanje po zahtjevima za uvid. Očito je da se time pokušao otežati pristup dokumentaciji iz bivše države, uključujući i dokumentima “nastalim djelovanjem tijela izvršne i zakonodavne vlasti Socijalističke Republike Hrvatske koji se čuvaju u Državnom arhivu, a koji sadrže podatke vezane uz obranu, međunarodne odnose i poslove nacionalne sigurnosti te gospodarske interese države za koje nije utvrđen stupanj tajnosti, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes RH” (iz točke 1 Odluke).
Povjerenstvo za nezakonito postupanje
Po ovoj akrobatskoj konstrukciji je i više nego vidljivo da je Odluka donesena kako bi se spriječio uvid u dokumentaciju čiji sadržaj – od obrane, međunarodnih odnosa, nacionalne sigurnosti, gospodarstva – više nema, odnosno ne bi smio imati nikakve veze sa samostalnom Hrvatskom koja je činom osamostaljenja prekinula sve državne i pravne veze s Jugoslavijom. Ta bi građa u normalnim okolnostima rastuće demokracije trebala biti izložena na uvid javnosti, dostupna povjesničarima i, dakako, tužiteljstvima i sudovima. Brza odluka Vlade zrcali strah od razotkrivanja uloge ne samo Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, već i mnogih drugih “udbaša” koji su se infiltrirali u nove hrvatske vlasti, obavještajne službe i pravosuđe, bilo osobno bilo putem svoje djece, a koji su sudjelovali u kreiranju bilo izravno ili neizravno konačnih odluka o likvidaciji hrvatskih emigranata koje su se parafirale u Beogradu.
To je cijena koju svi mi plaćamo već više od dva desetljeća, a čega mnogi Hrvati nisu svjesni. Zato je taj arhiv, i objelodanjenje njegova sadržaja, baš kao i cijeli postupak koji se vodi pred sudom u Münchenu, važan čin našeg otrježnjenja. Osnivanje tog povjerenstva, kao i tekst Odluke uz to, u potpunoj je suprotnosti sa stavkom Zakona o tajnosti podataka na koji se vodstvo Arhiva poziva, ali koji, uz ostalo, kaže: “Klasificiranim podatkom ne može se proglasiti podatak radi prikrivanja kaznenog djela, prekoračenja ili zloporabe ovlasti te drugih oblika nezakonitog postupanja u državnim tijelima”. Što se arhiva partije bivše SR Hrvatske tiče, Zakon o zaštiti arhivske građe propisuje da je arhiva bivših društveno političkih organizacija državno vlasništvo i smatra se javnim arhivskim materijalom. Stoga dopuštenje jedne političke stranke, tj. SDP-a, uopće nije bilo potrebno. Političke stranke su pravne osobe privatnog prava, a ne javnog, pa ne mogu biti nadležne za javnu arhivsku građu. Povjerenstvo koje je na brzinu osnovala Vlada kao država, tj. vlasnik, svoju Odluku također može okvačiti mačku o rep. Osim sa Zakonom o tajnosti podataka, akrobatski tekst Odluke o osnivanju i nadležnosti rada Povjerenstva je u suprotnosti i s Kaznenim zakonom, čiji čl. 87 propisuje: “Ne smatra se tajnim podatkom podatak čiji je sadržaj suprotan ustavnom poretku RH ili podatak koji je označen tajnim radi prikrivanja kaznenog djela…”.
To znači, iz svega navedenog, da je zahtjev pravnih zastupnika Đurekovićeve udovice namjerno zadržavan u Arhivu oko četiri mjeseca pod krinkom tobožnjeg postupka deklasifikacije, koji, kako vidimo, nije bio potreban.
Zbog čega je važna dokumentacija CK SKH? Prije svega da poveže sustav i način djelovanja SKJ s republičkim “podružnicama” i tijela jugoslavenskih vlasti. Sud je, osim tih dokumenata, zatražio i zakone te sve podzakonske akte i pravilnike iz tog vremena. Jedan od njih u svjetlu ovoga postupka za Đurekovićevo ubojstvo je iznimno važan. Riječ je o pravilniku, naoko samo pravilniku, ali aktu u kojem piše da su prijedlozi o “eliminaciji neprijatelja naroda i socijalizma” kreirani i donošeni u političkim vodstvima republičkih Saveza komunista, kao najvažnijih političkih tijela. Ti prijedlozi su prosljeđivani u Beograd, gdje su potvrđivani konačnom političkom odlukom.
Odluke o ubojstvima donosio Tito, a zatim “spuštane” Udbi
Prema presudi Krunoslavu Pratesu, suradniku Udbe i vlasniku tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković, a koji je zbog tog ubojstva osuđen na kaznu doživotnog zatvora, odluke o likvidacijama hrvatske emigracije donosio je osobno Tito, a nakon njegove smrti Politbiro CK SKJ. Politička odluka se potom “spuštala” u operativu, točnije u Službu državne sigurnosti, tj. Udbu. U presudi Pratesu stoji da je tu političku odluku zaprimio Mustač, šef SDS-a SR Hrvatske koji je zatim Perkoviću naredio da organizira ubojstvo u Njemačkoj. Uostalom, optužnice protiv Perkovića i Mustača su proizašle iz suđenja Krunoslavu Pratesu i dokaza koji su izvedeni u tom postupku i vrednovani su pravomoćnom presudom. Tko je izdao i “parafirao” tu konačnu odluku u Beogradu, trebalo bi utvrditi ovo suđenje Perkoviću i Mustaču. Arhiv bivše Jugoslavije u Beogradu je uglavnom deklasificiran, osim Arhiva Službe državne bezbednosti. To što Hrvatska taj dio, s cijelim dijelom arhivske građe koja se na nju odnosi od ujedinjenja 1918. do raspada bivše države nije tražila po međunarodnom sporazumu o sukcesiji, je posebna priča, ali na sve zahtjeve odvjetnika gđe Đureković je Ministarstvo obrane Srbije odgovorilo da je Arhiv izgorio tijekom “NATO bombardovanja” (opet jedna srpska mitska formulacija, nije to bilo nikakvo “bombardovanje” već ograničena intervencija koju im je omogućio ljubljeni Milošević, op.a). Teško je povjerovati da srpske službe koje su imale informaciju da se intervencija sprema i prije nego je postala javna – zadnjim upozorenjem Miloševiću kojeg je izrekao general Wesley Clark – nisu arhivu jugoslavenske tajne policije pospremile na sigurno. Tako da se može očekivati, a to smatra i odvjetnički tim gđe Gizele Đureković, da se na zahtjev njemačkog suda – taj dio arhiva iznenada pojavi u Münchenu.
Mika Špiljak tražio od Jure Bilića da se Đurekovića likvidira
Vučić će udovoljiti Nijemcima u svemu što traže, to je izvan svake sumnje. Povezati arhivske zapise iz Zagreba i Beograda u slučaju Đureković je važno zbog činjenica koje su utvrđene presudom Pratesu. U to vrijeme u “Ini” su se obrtale velike svote deviza zbog kupnje sirovine. Stjepan Đureković je bio direktor komercijale i raspolagao je spoznajama da Vanja Špiljak, sin Mike Špiljka – u to vrijeme člana CK SKJ, kao i Vojko Santrić, direktor “Inine” tvrtke kćeri (danas bi to tako nazvali, u ono vrijeme je to bila prikrivena ekspozitura) u Milanu, na svoje privatne račune u inozemstvu trpaju enormne provizije državnih deviza. To je bilo u vrijeme nakon Titove smrti kad je opstanak u Partiji bio sve teži i u borbi raznih frakcija za vlast i premoć, pa se poziciju moglo ugroziti jednim nesmotrenim potezom. Devizni inspektorat Saveznog sekretarijata za financije je uočio da se s novcem nešto događa i otvorio je predistragu o poslovanju “Ine”.
Mika Špiljak tu istragu nije mogao obustaviti jer bi to iskoristili njegovi protivnici unutar Partije pa je, kako bi zaštitio svoga sina Vanju, otišao u Zagreb i cijelu stvar ispričao visokom funkcioneru SK SRH Juri Biliću. Tražio je od Bilića da se Đurekovića likvidira. Jure Bilić, piše u presudi Pratesu, je Špiljku kazao da Đurekovića nije moguće ubiti u Jugoslaviji već samo izvan zemlje, a da u Jugoslaviji može samo odgovarati pred sudom ako je prekršio zakon. Činjenica koja je utvrđena presudom Pratesu govori da je Đureković bio ključni svjedok o krađi deviza u “Ini”. Ubrzo je deviznom inspektoratu naloženo da obustavi predistragu u “Ini”, a Stjepan Đureković je sustavno zastrašivan na razne načine, koji uključuju i “prijateljska upozorenja”, kako bi pobjegao u Njemačku, a nakon toga bio potpuno diskreditiran kao “izdajnik, ustaša i loš drug” i na kraju ubijen.
Tko u Beogradu je potvrdio odluku o likvidaciji?
Vanja Špiljak i Vojko Santrić su u trenutku izricanja presude Pratesu 2008. bili vlasnici kompanija za trgovinu naftom, jedan u Švicarskoj, a drugi u Velikoj Britaniji. Upozorenja koja je on osobno uputio Đurekoviću, a o kojima je Perković u intervjuima Večernjem listu govorio misleći da neće bit predan Njemačkoj, nisu bila neka upozorenja u dobroj vjeri, kako je to Perković prikazao, već su očito bila dio plana zastrašivanja Stjepana Đurekovića kako bi on otišao iz Jugoslavije. Dokumentacija CK SKH koju je Vlada, odnosno udbaške strukture koje na Vladu imaju utjecaj, pokušala neuspješno zaštititi, bi mogla biti jedan od glavnih elemenata u mozaiku traženja odgovora na pitanje – je li prijedlog da se Đurekovića ubije iz Zagreba poslan u Beograd i, ako je tako, tko ga je u Beogradu potvrdio kao političku odluku, te tko je u jednom trenutku, očito kad je odluka o ubojstvu Đurekovića donesena, zaustavio predistragu Saveznog državnog inspektorata u “Ini”. Također, ovo bi suđenje, rekonstrukcijom dokumentacije iz Zagreba i Beograda, trebalo dati i opis najveće nepoznanice – zapovjednog lanca, načina na koji su se i putem kojeg su se političke odluke transferirale u službu koja je likvidaciju trebala organizirati. Presuda Pratesu, osim što će i kroz ovaj postupak otvoriti pitanje novca iz “Ine” i gdje je završio, pokazuje i da je postojala “služba unutar službe”. Nije riječ o nikakvom paralelnom sustavu o kojem već blebeće Nobilo, već o specijalnoj Udbinoj mreži zaduženoj za “tajne operacije”, koja za sobom nije ostavljala nikakav trag, koja je bila izravno u nadležnosti najužeg partijskog vodstva, a koja je poslije, kako je sud utvrdio u postupku protiv Krunoslava Pratesa, premrežila i novu neovisnu Hrvatsku!
Autor: Nikica Gović/dnevno.hr
