Ivo Josipović kroatofob i srebroljubac
Kad se zbroji imovina obiteljske akumulacije te sravne računi i podvuče crta iza dosadašnje Josipovićeve poslovno-političke karijere, kad se iz mnoštva političkih prognoza, lista popularnosti, značajnih pobjeda i još značajnih poraza izmjeri politička istisnina, kad se pregledaju ne tako davni video zapisi i pročitaju intervjui, a tek kad se shvate njegovi posljedni potezi: žicanje šest predsjedničkih plaća nakon odlaska s funkcije predsjednika i masovna podjela državnih odlikovanja kao da se radi o cirkuskoj bižuteriji, pa kad se još pročitaju političke najave i ambicije bivšeg predsjednika – nameće se samo jedan zaključak – Ivo Josipović je običan blento i neobično uspješan srebroljubac.
Tom zaključku ne pomažu ni sva britanska nastojanja da preko Josipovića nametne svoju viziju političkog uređenja u „Regionu“. Čak ni posjet britanskoj kraljici u svibnju 2013., pred sam ulazak RH u EU, ne čini ga državnikom ili makar vrhunskim prevarantom, ali sve podsjeća na precjenjenog blentu, sitnog vazala nedoraslog zahtjevima vremena.
Ivo Josipović je cijelo vrijeme predsjedničkog mandata daleko najpopularnija osoba i u medijima nije postojala ni najmanja sumnja u njegovu novu predsjedničku pobjedu. No to su ipak bili nabildani Brozovi postoci; ustvari prazna puška u ćorava snajperista. Podmukao čovjek bez svojstava okružen spretnim okolnostima i snažnom medijskom podrškom mislio je da vodi igru. Uljuljkan u moć Partije te uvjeren u autoritet svog oca u nomenklaturi hrvatskih vlastodržaca, Josipović računa na odanost i pokornost svakoga s kim je došao u kontakt.
Nakon poraza na predsjedničkim izborima, njegova je politička karijera svršena. Bez potpore Partije ili barem svog najužeg kabineta od 150 (dobro plaćenih) ljudi, Josipović ne može organizirati predizbornu kampanju ni za mjesni odbor. Njegova moć nije nikad proizlazila iz njegove osobe, nego iz stolice, funkcije. Stoga nije čudno da je još prije više od godine dana tražio potporu HDZ-a kako bi (uvijek uz tuđu pomoć) od Milanovića preuzeo Partiju. Svjestan je svoje nemoći, koliko on sam od sebe ništa ne vrijedi, zato je tražio vanjsku pomoć tj. pomoć hdz-ovih „spavača“ ugrađenih u Partiji. Josipović jest blento, ali je na vrijeme uočio da sljedeće parlamentarne izbore SDPartija gubi, pa je na svaki način želio navrijeme sebi osigurati čelnu poziciju u svojoj matičnoj stranci. Bez Partije Josipović je politički mrtav (i beo) i nikakav mu treći put i zelena darkerica ne mogu pomoći da se vrati na političku scenu. Sve su to računi bez krčmara, jer uskoro mu otac ide u München suočiti se s prošlošću; uručen mu je poziv, a i karta mu je odavno v žepe. Još će toliko toga na Josipovićevu licu ublijedjeti i pretvoriti se u masku vječita straha.
To je njegovo beskrvno lice u šatoru ispred Savske 66 koje se tek ima pretvoriti u obrazinu šoka i nevjerice. Dok invalidi u kolicima i veterani pjevaju Lijepu našu, predsjednik Ivo Jospipović je u stanju šoka. Prestrašen i pun nijemog prijezira prema ljudima koji ga okružuju i njihovoj pjesmi; on u nevjerici zuri ispred sebe i ne trepće, ne diše i ne guta. On možda utonuo u san, međutim nije posve siguran hoće li se ikad probuditi iz košmara pa ukočenog pogleda istrajava na šutnji. Taj snimak riječito govori kakav je kroatofob pet godina bio na čelu hrvatske države i što on o hrvatskoj državi misli. Blento se u pol bijelog dana uz desetak novinara i dvije tv kamere najozbiljnije prestrašio za svoj život i zanijemio. Dočepala ga se ustaška pjesma, maše se ustaškim zastavama, sad će iz potaje sjevnuti ustaški nož… baš je sve kako mu je otac oduvijek govorio.
Tražio je lijek protiv tjeskobe i straha, na koncu se lijek stopio sa zlom. Ivo Josipović još treba utvrditi da nije podnio udarce sudbine koje je zaslužio i imao pravo očekivati; ipak, ostalo je za sve dovoljno vremena. I u tome nije sam, Milanović i Josipović jedan su drugoga zaslužili i u tom dvoboju hrvatsko gledateljstvo je neprestano na dobitku; oni su pravi obrok jedan drugome i nitko im ne smije pomoći na njihovom putu u poniženje i propast.
Izvor: hrsvijet.net
