BANAC: Brexit i korida s bikovima nepotkresanih rogova

Jeste li primijetili kako uvijek možete računati na tobožnje zagovornike raznovrsnosti da će u trenutku iskušenja biti na strani homogenizacije? Od silnog bratstva davno je prije 1990. puklo jugoslavensko jedinstvo. Nešto slično, kako nas već desetljećima uvjerava Jože Mencinger, sad se događa s EU.

Da ne bude zabune, uopće ne sumnjam da je Brexit loša vijest za Hrvatsku i Europu, možda i za Britance, premda su se u većini odlučili za izlaz. No, od Brexita je gora samo orgija protudemokratskih raspoloženja i prijedloga nove centralizacije što su zahvatili ucviljene euroelite. Neprimjereno je osvetničko raspoloženje prema Britancima kod dijela eurokrata, posebno u krugu Jean-Claudea Junckera koji je iz više razloga zreo za ostavku. Sve ovo ukazuje da EU nije nešto poput NATO-a ili Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA), dakle klub država članica zasnovan na ugovornom odnosu. Riječ je o nadvladi kojom upravlja zajednička birokracija odgovorna zajedničkom sudbenom sustavu i koja nakon Brexita želi proširiti eurozonu na sve članice. Kad je Boris Johnson u svibnju primijetio kako je kroz proteklih dvije tisuće godina povijesti bilo više pokušaja europskog ujedinjenja pod jednom vladom (Napoleon, Hitler), što je uvijek svršilo tragedijom, s tim što EU teži istom cilju drukčijim metodama (The Telegraph, 15. svibnja), uslijedile su brojne osude. No, ako Britaniji preko La Manchea ne prijeti hegemonska sila, kontinentalna blokada ili invazija, zašto bi se ona podčinila europskoj nadvlasti? Pravila koja vrijede za manje sretne zemlje, ne moraju vrijediti za Ujedinjeno Kraljevstvo (UK).

Noel Malcolm ukazao je na niz europropusta koji proizlaze iz nemogućnosti jednoglasnog stava 28 članica s često različitim interesima. Europa je oklijevala za bosanskog rata, sve dok se Clinton nije odlučio za intervenciju. Danas, u kosovskom slučaju, EU pokušava arbitrirati premda uopće i ne može održavati konzistentnu politiku, jer 23 članice drže da se radi o neovisnoj državi, a pet da je riječ o srbijanskoj pokrajini. Niti je točno, tvrdi Malcolm, da bi Putinu odgovaralo da Britanija bude izvan EU. Zar mu ne bi još više odgovaralo da UK tavori unutar sve neutralnije Unije, u kojoj Cipar (ovisan o moskovskom novcu) ili Grčka (pod strastveno proruskom vladom) uvijek mogu staviti veto na bilo koju odluku protivnu ruskim interesima? Može li se dilema riješiti većinskim odlučivanjem, odnosno nadglasavanjem? Da, ali da bi nadnacionalna vlast bila moćnija, morate joj dati još veće ovlasti. Je li to cilj? Zar to već nije slučaj s odlukama Vijeća EU? Upravo iz tog razloga Malcolm je zaključio da je demokratska samouprava ono što se žrtvuje za razne povlastice – gospodarske ili geostrateške, koje proizlaze iz članstva u EU. To u prvom redu znači da zakonodavci nisu birani od naroda niti ih narod (politička zajednica) može opozvati (The Spectator, 28. svibnja).

Demokratski deficit očit je u euroignoriranju prigovora vezanih uz dobru upravu. Europska nadvlada u rukama je neizabrane Europske komisije koja je tek posredno odgovorna Europskom parlamentu. Zastupnici u nacionalnim parlamentima djeluju unutar briselskih parametara, što znači da im je umanjena odgovornost prema vlastitim biračima i njihovim potrebama. Na taj se način širi nevjerica u mogućnost promjena putem izbornog procesa (izuzetno masovna pojava u Hrvatskoj), što vodi u apatiju. Naravno, mnoge odluke nisu izravno u rukama EU, ali zato jesu baš sve što su vezane za trgovinsku politiku, poljoprivredne i ribarske propise, a dobrim dijelom i za energiju, zaštitu okoliša, transport i telekomunikacije. Umjesto da se birače neprestano optužuje za nazadnjaštvo, nacionalizam, rasizam, itd., nije li bolje tražiti uzroke njihovu otuđenju i razočaranju u degradaciji demokratske kulture i pomanjkanju demokratske odgovornosti?

Za eurokrate je insistiranje na britanskoj jedinstvenosti još izazovnije od insistiranja na sve očitijem demokratskom deficitu. Jedna je američka novinarka primijetila kako se u Ujedinjenom Kraljevstvu pored britanskih ne viju eurozastave, kako se putnike u zračnim lukama usmjerava prema kontrolama s natpisom “Britanske i EU putovnice”, kao da ono prvo nije suvišno (The New York Times, 2. lipnja). Još provokativniji je britanski odgovor na njemačku odluku za kazneni progon komičara koji je pjesmom rugalicom grubo izvrijeđao turskog predsjednika Erdoğana. Britanski pisac i komentator Douglas Murray odgovorio je natječajem za najuvredljiviju pjesmu na račun Erdoğana. Za teško prevodljiv i izuzetno uvredljiv limerik, koji počinje stihovima: “There was a young fellow from Ankara/Who was a terrific wankerer”, nagrađen je upravo Boris Johnson (The Spectator, 18. svibnja). Ne samo za Murraya, natječaj je bio dokaz da su Britanci ipak slobodni ljudi. Takav duh, koji je Juan Manuel del Prado prepoznao u Brexitu, govori u prilog činjenici da je autentična demokracija poput koride, ali s bikom kod kojega rogovi nisu potkresani pa toreadora doista može okrvaviti (Rorate caeli, 27. lipnja). Ne bude li bolje usklađen, europrojekt će u demokratskoj areni i unaprijed biti okrvavljen u borbi s (nacionalnim) bikovima nepotkresanih rogova.

Povika na demokraciju, ugodno zujanje raznih “wankerera” koji su sigurni da su pametniji od većine britanskih birača (Britanci izgubili pravo da Amerikance drže glupljima, Andy Borowitz, The New Yorker, 24. lipnja), neće pomoći osporenom europskom projektu. Najgore što se može učiniti jest ne obazirati se na poruku britanskih birača. Potrebna je nova obazrivost. Henry Kissinger u tom smislu poziva EU da s Britancima pregovara na način koji će obnoviti perspektive jedinstva, a Britance da predlože koncept njima prihvatljive autonomije na način koji ne odbacuje suradnju. Ujedno predlaže da se EU ozbiljno pozabavi unapređivanjem svoje obrambene uloge, jer “meka snaga” ima svoja ograničenja (The Wall Street Journal, 29. lipnja). EU može napredovati samo kao labava konfederacija nacionalnih država koje povezuje zajednička vizija i kulturni projekt.

Za Hrvatsku i druge tranzicijske zemlje Brexit nije još jedna generacijska cezura, nego poziv na promišljanje vlastite budućnosti. Europski problem nije u nedostatku poveznica, već u njihovu usmjeravanju na sporedne kolosijeke. Ako je Europa samo briselska birokracija, ako se europska ideja svodi na vrstu multikulturalnog, postnacionalnog kantovskog republikanizma, ostaje otvoreno pitanje na čemu su ova rješenja zasnovana, ali i ništa manje važno pitanje naravi kulturnih formacija koje im daju smisao. Tocqueville je držao da nikakva većina ne može biti svemoćna, jer je samo Božja mudrost i pravda jednaka Njegovoj moći. To su znali i utemeljitelji Europske zajednice.

Njihova Europa nije bila proizvod demokratskog dogovora, nego zajednička duhovna i kulturna baština. Zato je i bilo prirodno za europske nacije da zajedno oblikuju zajednicu u skladu s vlastitim karakterom i organizacijskim načelima u odnosu na ostatak svijeta. No, ako je Europa tek “tolerancija” baš svakog stava, ako ona više ne vjeruje u svoju posebnost, ako su njezini korijeni proizvoljni, po čemu bi Europa bila zajednica i zašto bi je uopće bilo vrijedno braniti?

Autor: Ivo Banac/jutarnji.hr

Odgovori

Skip to content