VIŠNJA STAREŠINA: Brexitshow
Najprije su i na Kopnu (Europa) i na Otoku (Ujedinjeno Kraljevstvo) u političkim institucijama, na burzama i po kućama svi ostali u šoku rezultatima britanskog referenduma o brexitu, izlasku Velike Britanije iz EU-a. Potom je David (Cameron, premijer Velike Britanije) uzeo za ruku Samanthu (suprugu) i izišao pred novinare, najavivši da će, kao što je i obećao, podnijeti ostavku na premijersko mjesto nakon poraza svoje pro-EU orijentacije na referendumu, u koji je ušao navodno iz nehata. Ali to neće učiniti odmah, već tek na jesen, nakon što njegova Konzervativna stranka (kolokvijalno Torijevci) izabere novog šefa, podrazumijeva se valjda pobornika brexita, koji će kao premijer ostvariti volju naroda i izvesti UK iz EU-a.
Potom je dugogodišnji glavni zagovornik brexita, eurozastupnik Nigel Farage, napravio još jedan šou priznavši mrtav-hladan da je prilično lagao kada je najavljivao da će novac koji UK daje u fondove EU-a, nakon izlaska iz Unije ići praktički ravno na račune britanskih umirovljenika. Bio je to jedan od glavnih mamaca za glasove starije generacije „za“ brexit. Prva dama EU-a njemačka kancelarka Angela Merkel nakon prvog je šoka pomalo uvrijeđeno, ali vrlo ozbiljno poručila svojim britanskim prijateljima – da odu što prije, kada je narod već tako odlučio.
Ma čemu žurba
Ali Davidu Cameronu se uopće ne žuri službeno obavijestiti (iliti notificirati) EU da su Britanci na referendumu odlučili otići. A dok to ne učine, svi su se dužni praviti kao da uopće ne znaju za rezultate, kao da referenduma nije ni bilo. Propisanog roka za obavijest iliti notifikaciju – nema.
Uzalud se predsjednik EK Jean-Claude Juncker teatralno ljutio na eurozastupnika Nigela Faragea pitajući ga „zašto je još uvijek tu“, u Europskom parlamentu. On će, čini se, još dugo ostati tu – u Europskom parlamentu. Za osvetu iz nemoći Juncker je dopustio tzv. suosjećajno saslušanje, škotske premijerke Nicole Sturgeon, koja je najavila škotsku želju za ostankom u EU-u, ali i mogućnost da škotski parlament blokira brexit jer je Škotska na referendumu glasala za ostanak u EU-u.
I time počne razbijati UK. Englezi to, dakako, drže pravno nemogućim. Ali i J-C Juncker se ohladio za službenom večerom summita, uz prepelice u čokoladi, file lista u umaku od mente i prateće tekućine. Pa je na rastanku čak odbio pružiti ruku starom partijanerskom kompanjonu D. Cameronu. Ali ne zato što se ljuti na njega, jer je sve ovo s brexitom upravo on, Cameron, zakotrljao, navodno iz nehata. Već zato što ga, kako reče, želi viđati opet i opet i opet….
Želja će mu se izvjesno ostvariti, jer su se šefovi država i vlada preostalih 27 članica EU-a, bez premijera UK, sljedećeg jutra sastali tek neformalno, da vide što im je činiti oko ovog kompleksnog razvoda, bez nadležnog suda. Službeno se bez Camerona ili njegova nasljednika i ne mogu sastati, jer formalno se ništa nije promijenilo. No promijenilo se neformalno u UK. Bivši gradonačelnik Londona, živopisni Boris Johnson, Cameronov prijatelj od malih nogu, gorljivi pobornik brexita i očekivani Cameronov nasljednik na čelu torijevaca i UK, iznenada se predomislio i odustao od kandidature za stranačko prijestolje.
Gradi se novi EU
Novi zapleti su u sljedećim epizodama. No temeljem dosad viđenog mislim da je uz ona klasična pitanja na koja se ovih dana traže odgovori: kako, kada i uz koje posljedice će se UK razvesti od EU-a, umjesno postaviti još jedno pitanje. Hoće li razvoda uopće biti? Ili će možda brexit poslužiti kao instrument kojim će Velika Britanija politikom svršenog čina presudno utjecati na redefiniranje novog koncepta EU-a? I na kraju ipak ostati?
Danas kada svi govore samo o uvjetima razvoda, takva mogućnost možda zvuči kao science-fiction. Ali dok su svi usredotočeni na gospodarske i prije svega financijske štete koje će osjetiti UK izlaskom iz EU-a, a dio njih je osjetila odmah nakon objavljivanja rezultata, zaboravlja se na političku štetu koju bi EU pretrpip odlaskom UK. UK je, naime, ipak noseća politička snaga EU-a, ona je glavni europski policy-maker. S njezinim odlaskom politički utjecaj u Europi seli iz EU-a u NATO savez, još bliže pod okrilje SAD-u.
Bez te političke snage bilo kakav viši stupanj integracije EU-a gubi uvjerljivost. A u zagovaranju takvog koncepta Njemačka bi se ubrzo našla usamljena i neuvjerljiva. I zato joj nije u interesu izgubiti vječitog rivala – UK.
Kako to izgleda na primjeru migracija i nastojanja izgradnje zajedničke europske useljeničke politike, što je bio i izravan povod za referendum o brexitu? Britanija, naime, nije pristajala na to da joj Bruxelles određuje izbjegličke kvote, niti je bila spremna sudjelovati u kasnijem raspoređivanju posljedica tih migrantskih valova kroz slobodu kretanja ljudi unutar EU-a.
Nije pristajala da se u Bruxellesu donose odluke koje presudno utječu na nacionalnu demografsku politiku. Na suprotnoj je strani bila Njemačka, s politikom otvorenih vrata Angele Merkel, koja se nakon prve faze pokazala više kao ad hoc politika zatvorenih očiju, a uz očekivanje da druge članice EU-a to prihvate. Nakon uspješnog referenduma o brexitu, političke dionice zajedničke europske useljeničke politike kakvu promovira kancelarka Merkel, među članicama EU-a padaju mnogo niže nego što su preko noći pale cijene dionica na britanskim burzama nakon objave rezultata referenduma.
Stopa za Merkel
Merkel će biti prisiljena stati na kočnicu želi li očuvati koheziju unutar EU-a, ne oslabiti Njemačku i izbjeći nove … exite. U svjetlu brexita odustajanje od Merkeličine useljeničke politike gotovo je neminovno, da bi se ponovo uspostavila ravnoteža. I to mi se čini kao dobra vijest za EU. Jednako tako već prvi odjeci i prve financijske posljedice brexita ohladili su žar euroskepticizma u drugim državama u kojima tinjaju ideje o „exitu“, poput Nizozemske, osim kod krajnje desnice poput Le Pen i različitih Putinovih pijuna. Što je također dobro za EU.
Brexit je zapravo izazvao ponovo promišljanje EU budućnosti, uz uvažavanje nacionalnih datosti i specifičnosti pojedinih država. I to je također dobra vijest. Jer daljnje funkcioniranje nije bilo moguće ako UK minira svaku ideju o dubljoj integriranosti EU-a, a Njemačka uz potporu bruxelleske administracije istodobno gradi koncepciju naddržave, kao da nije riječ o Uniji država članica, već nepostojeća bruxelleska naddržava diktira sadržaj svojim ekspoziturama. Stoga držim brexit tek uvodom u novu koncepciju EU-a, u kojoj će Unija ostati kao korist i potreba, a države, osobito one manje, dobiti više prostora za ugrađivanje vlastitog sadržaja u njezino oblikovanje.
U tom se real-kontekstu hrvatsku javnost ne treba strašiti budalaštinama kako će joj sad EK nametnuti ubrzano uvođenje eura i sličnim izmišljotinama. No jednako tako ne vjerujem da će Velika Britanija, koja je taj proces repozicioniranja EU-a isporovocirala referendumom o brexitu, sad odustati od sudjelovanja u njemu. Imala sam priliku promatrati izbliza s kojom je vještinom britanska politika kontrolirala cijeli mirovni proces u Hrvatskoj i BiH devedesetih, boreći se za nadzor nad svakom strateškom bosanskom čukom.
Čisto sumnjam da bi tek tako i iz nehata izbacili sebe iz procesa sudjelovanja u redefiniranju EU-a i nadzora nad tim procesom. Igrokazi s početka teksta samo me učvršćuju u uvjerenju da je brexit tek uvertira.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.com
