BOLJKOVAC: Nije naše da istražujemo ili govorimo istinu, nego da izmislimo dobru laž
Šaranova jama
Boljkovac; „Nije naše da istražujemo ili govorimo istinu. Naš obavještajni rad sastojao se u tome da izmislimo takvu laž, tako dobar sklop, koji će…ubačen u neprijateljske redove… izazvati nama željene i potrebne reakcije i događaje…“
I diletanti danas vode rat protiv Hrvatske (šarani, jame i boljkovčevština)
„Koliko u Hrvatskoj ima onih koji Hrvate mrze više nego što se to moglo očekivati od balkanskog krvnika Slobodana Miloševića uzimajući u obzir njegovu usporedbu Vukovara i Oluje?“
Akademik Josip Pečarić
„Svako malo eksplodira neka nova istina o zločinačkoj Jugoslaviji i Titu. S tim se ne može biti zadovoljan ali niti nezadovoljan. Za istinu je bolje da izlazi postupno, bez histerije i krivih koraka, bez gladi za odmazdom ili osvetom.“
Za vrijeme Prvog hrvatskog Predsjednika bilo ih je 25 do 30 posto. U svim anketama. Danas kad nema hrvatskog, kohezijskog čimbenika, u ljudi bez kućnog odgoja, bez vjere u istinu i pravdu, u ljudima koji ne žive etiku i moral uz temeljnu odrednicu – rodoljublje, polutana je svakim danom sve više.
Zaglupljivanjem i protuobiteljskim nastojanjem, mediji su najizravnije uključeni u taj posao. Danas se u tih, baš kao i nekada – diše novčanikom – jer on ispunja ta astenična pluća. To nisu samo bivši Jugosloveni kojima je država propala. To su kojekakvi hemisferni (jer to je sada lukrativno), kojekakvi koji nas razvlače po regionu, baš kao što je to mnogima bio jedini kriterij po kojemu su se opredijelili biti Hrvatima (u devedesetima).
Bila je to sanaderština u prošloj dekadi, ili danas s ovom nesposobnom ali zato nenarodnom vlašću tobožnji liberalizam i ljevičarenje. U stvari, otvorena šteta na svakom koraku.
Nekada se u tih biljaka bez korijena dobro živjelo od Šugoslavije i tzv. bratstva i jedinstva ( kroz magazine sa stranom robom za žene oficira i ostale partijski podobne ), zatim su mnogi dobro oglodali hrvatstvo u devedesetima, pa smo tako preko Račana i Sanadera stigli do Kosorove i tzv. Zapadnog Balkana (koji joj nikada nije zasmetao). Taj je vlastodržački niz projektiran, a ne slučajan.
Nije drugačije ni s predsjednicima, daleko je demokracija. A brojnim polutanima je svejedno ( sette bandiere ) – važno je ili da su na vlasti ili pod repom iste. Svakako masni.
Sve ono što se javno govori, kuka po medijima, što se tiska po tiskovinama i knjigama te se multiplicira i fabricira laži o Šaranovoj jami – to treba pobijati argumentima i dokazati istinu. Uopće ne sumnjam da će hrvatski ljudi u tome uspjeti.
Zašto sam u to siguran?
Kada sam u „Hrvatskom slovu“ objavio opširan tekst ilustriran krupnim fotografijama, na čak tri stranice prepune činjenica, a pod naslovom „Bleiburg prije Bleiburga“ (HS veljača 1998.) vrlo dugo primao sam tihe pohvale.
U Društvu hrvatskih političkih zatvorenika kazali su mi otvoreno, citiram: “Hvala vam gospodine! Nikada nitko do sada nije objavio ovako velik članak o partizanskim zločinima. Kako vam je to uspjelo?“
Ne trebam reći da je „Hrvatsko slovo“ zbog toga bilo razgrabljeno i u Sloveniji, da su razne udruge također širile istinu… da su mi prilazili ljudi i govorili o svojim očevima o kojima do tada nisu znali gdje su to oni bili zauvijek i neljudski nestali još u ljeto 1945., a poslije završetka Drugog svjetskog rata… Lucidnost i spremnost da me pošalje na put u Mislinju treba pripisati nezaboravljenom hrvatskom književniku i rodoljubu Dubravku Horvatiću. Pod njegovom uredničkom rukom tiskano je mnogo briljantnih tekstova (ne ubrajam svoje). Isto tako, zahvaljujući Damiru Borovčaku kao izdavaču, tiskao sam svoju prvu knjigu „Da sam imao Hrvatsku“ u koju je uvršten izbor tekstova objavljenih tijekom nekoliko godina u „Hrvatskome Slovu“. Kruna knjige upravo je taj tekst. On je jako veselio i velikog Horvatića.
Mnogi su naravno, prije mene, učinili mnogo više na otkrivanju partizanskih zločina, osobno sam bio samo prvi koji je u hrvatskom novinstvu izašao s neoborivim činjenicama i fotografijama.
Barbarin rov i sve njegove strahote o kojima sam tada pisao, mogle su ugledati svjetlo dana tek punih dvanaest godina kasnije.
Tek je tada ta istina mogla izaći i u „redovitoj“ dnevnoj novini ( „Večernji list“ ). Kasnije sam pisao i o partizanskom ubojstvu načelnika na otoku Rabu 1944…
Zašto ovo pišem? Zagledamo li se u tih trinaestak-četrnaestak godina od veljače 1998-me, gdje smo danas?
– Partizanski su zločini neoboriva činjenica
– O njima se može, i stvarno se i piše u dnevnim ne više specijaliziranim i nisko-nakladnim listovima,
– U Sloveniji i Hrvatskoj osnovana su brojna društva za otkrivanje antifašističkih zločina,
– Otvoreno je nebrojeno masovnih stratišta s desetcima tisuća ljudskih kostiju,
– Iskopavalo se prvo po Sloveniji, pa u Hrvatskoj po selima,
– A onda se MacBethu stala približavati Dunsinanska šuma: kraj njegove vladavine je na vidiku ( kraj vladavine komunističkih laži ) – i sve je više grobišta koja se otvaraju u okolici i po samome Zagrebu.
Privremeno i revolucionarno boljševičko ukidanje odbora za istraživanje grobišta neće im pomoći.
I u glavnome gradu Hrvatske tobožnja socio-liberalna vlast prisiljena je suočiti se s gorkom pilulom vlastite laži, laži svojih očeva i djedova od koje su tako udobno i lagodno živjeli… a ta laž danas propada kao u žitko blato jer istina vrišti u nebo: Da, Tito i partizani, zločinački su ubijali na stotine tisuća ljudi po cijeloj Jugoslaviji: ponajviše Hrvata, ali i Židova, i Srba, i Roma, i svih koji nisu bili po volji njihovim krvolocima dubajićima i ne samo njima.
– Proces započet stvaranjem hrvatske države, a on se zove stvaranje kisika za istinu, danas je nezaustavljiv,
– Pitanje je mjeseca kada će se u Savskoj, kod Pedagoške akademije, otvoriti zemlja i iz nje izaći najveća optužnica protiv Tita, antifašista, partizana, SUBNOR-ovaca, ljevičara, komunista, srbomilicije i jugoslavenskih oznaša, boljševika, knojevaca, protiv svih jugo-nacionalista i jugo-nostalgičara ili samo protiv tobože neopredeljenih,
– Kardinal je Bozanić, u briljantnoj propovjedi na Bleiburškom polju (dne 13. svibnja 2007.) povodom „zločinaca koji još uvijek slobodno šeću među nama“ održao jedan od pet najboljih i najsnažnijih govora u političkoj povijesti novije Hrvatske,
– Ukupno, mi naravno možemo biti nezadovoljni tempom rada bilo koje komisije, mi možemo biti zabrinuti za biološki sat i nekažnjen odlazak poznatih zločinaca s lica zemlje, ali proces je buran, otvoren… Svako malo eksplodira neka nova istina o zločinačkoj Jugoslaviji i Titu. S tim se ne može biti zadovoljan ali niti nezadovoljan. Za istinu je bolje da izlazi postupno, bez histerije i krivih koraka, bez gladi za odmazdom ili osvetom.
Treba zatim naglašavati kako u hrvatskoj javnosti postoje medijski i politički lažljivci, manipulatori, kvazi-znanstvenici i kvazi-autoriteti, a čak glorificirani kao opinion makeri. To je sramota intelektualne sredine u kojoj je to moguće. Njih treba jednom zauvijek sveučilišno obraditi, skinuti im licencu i javno im reći da su ne-znanstvenici i para-znanstveni manipulatori te kao takvi javnosti neprihvatljivi i nekompetentni. Treba ih ismijavati, kao što je meni smiješno kad za Slavka Goldsteina kažu da je vodeći hrvatski intelektualac!? Obrtnik izdavač, vjerojatni nesvršeni gimnazijalac, čovjek koji u svakom intervjuu nastupa i istupa drugačije, ukratko je vrdalama. To je samoproglašeni arbitar koji se okreće kako vjetar puše i koji je do sada već dao najmanje pet različitih izjava o broju žrtava Jasenovca… o povijesnim činjenicama kojima uporno želi teretiti cijelu Hrvatsku. Sve građane, jer Hrvatska – to je nešto što ga baš kao i veliko-srbe i četnike – trajno iritira ( mada mazohistički ostaje živjeti upravo u njoj )!
Što se tiče manipulacija oko navodnih srpskih žrtava u Jadovnu, oko srbijanskih žrtava Domovinskog rata u jami koja je prazna, uvijek se sjetim kako je nedavno osumnjičeni Boljkovac prije toga objašnjavao svoj posao (s ne skrivenim osmjehom na licu). Uglavnom, kazao je slijedeće: „Nije naše da istražujemo, utvrđujemo ili govorimo istinu. To nije bio naš policijski posao. Naš obavještajni rad sastojao se u tome da izmislimo takvu laž, tako dobar sklop, koji će… koji će tada… ubačen u neprijateljske redove… izazvati nama željene i potrebne reakcije i događaje…“
Priča o Jadovnu i Šaranovoj jami i srbijanskim žrtvama iz Domovinskog rata jedna je od upravo takvih nizova priča… još uvijek pomno hibernirane pa odmrznute Ozne, Kosa i Udbe. Prema potrebi.
S obzirom na nepobitne znanstvene činjenice i velik broj svjedoka istine te očit žandarski pritisak na medije u Hrvatskoj, koji povijesnu znanost rijetko kada žele, a istina im smeta (kako oko Šaranove fatamorgane tako i u brojnim drugim protu-hrvatskim slučajevima) vrijeme je da netko protiv Pupovca, Puhovskog, Goldsteinovih i družine podigne kaznenu tužbu čim se prvi put pojave u medijima sa tom starom laži o ubijenim Srbima bačenima u Šaranovu jamu.
Javor Novak/hazud.hr
