IVICA ŠOLA: Nije tvrdoglav Babić, nego Bog

Foto: Danijela Peracic / CROPIX

Martin Buber, veliki sin židovskog naroda, napisao je kako je nakon Holokausta Bog još jednom “kaznio” njegov narod: Počeli su govoriti o Bogu. “Kazna” se, prema Buberu, sastoji u tome da nije isto “govoriti o Bogu” i “govoriti Bogu”.

Govor o Bogu često je mudrovanje koje nerijetko vodi besmislu i otpadu od Boga, dočim govoriti Bogu znači moliti, uspostaviti odnos osobe s osobom, ući u prostor božanskoga, svetoga, neizrecivoga koje vas oplemenjuje, izgrađuje.

Tako stečeno religiozno iskustvo često je nepriopćivo, a kada ga iznesete u javnom prostoru čovjeku bez religioznog iskustva, bez iskustva i rukopisa Svetog u svom životu koje zovemo providnost, najčešće se postaje predmet sprdnje ili iščuđavanja.

Uskraćeni za božansko

Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Željko Babić i nakon pobjede nad Španjolcima rekao je da će ostati “tvrdoglav i zahvaliti Isusu i Gospi međugorskoj”. Kao i Blanka Vlašić, kao mnoge druge izvrsne osobe iz svijeta sporta, ni Babić niti želi, niti treba, ustav mu to jamči, odvojiti svoje profesionalno, javno djelovanje od onoga što mu je u životu izvor snage i nadahnuća, pa i u sportu.

Njegova “tvrdoglavost” ne želi nikoga provocirati, a oni kojima to smeta, koji ga smatraju “frikom”, koji ga po internetu vrijeđaju ne treba ništa zamjeriti. Oni su naprosto uskraćeni u jednoj važnoj dimenziji egzistencije, to je iskustvo božanskog, iskustvo svetog, kao što je netko drugi koji nema sluha glazbeno uskraćen. Oni, doduše, govore o Bogu, ali ne govore Bogu, pa su buberovski na neki način “kažnjeni”.

Jedna od Babićevih izjava prošle godine koja je izazvala salve zgražanja raznih trolova je sljedeća: “Osjećam se lijepo kada razmišljam o Isusu, kada idem na svetu misu, kada sam bez grijeha, što nažalost i nije uvijek slučaj, ali zato imamo svetu ispovijed. Trudim se da u mom životu bude što manje grijeha, jer tada osjećam kako sam bliže Bogu. Zato vjerujem.”

Doista nije jasno što je problematično u tome da netko kaže da mu život oblikuje Isus. Ili kada Mirjana Lučić-Baroni nakon ulaska u polufinalne Australian Opena od srca izjavi: “Bog je milostiv!”

Vjernici u šutnji

U javnom ispovijedanju vjere vjernik se danas nerijetko osjeća kao Isus pred Pilatom. Prema Kierkegaardovoj interpretaciji, kada je Pilat upitao Isusa što je istina, Isus je šutio zato što je Istina stajala pred njim, a on je nije prepoznao.

Tako, za razliku od Babića, Blanke Vlašić, Mirjane Lučić-Baroni…, mnogi vjernici u javnosti šute o svojoj vjeri ne iz srama ili straha od ismijavanja i izljeva netolerancije kako se dogodilo bilo Babiću bilo Blanki, već iz jednostavnog razloga zbog kojeg je i Isus pred Pilatom zašutio.

Budući da sam i sam grešni čovjek koji svoj život ne može zamisliti bez otvorenosti prema Isusu, prema božanskom, bez pripadnosti Katoličkoj crkvi i ako je išta dobroga u meni to je njezino djelo, nerijetko sam bombardiran pitanjima o Bogu od onih koji govore o Bogu, ali ne govore Bogu.

Oni uvijek traže “dokaz”, no Bog koji bi se mogao dokazati ne bi više bio Bog, već manipulativno sredstvo u ljudskim rukama, kako je to bilo mnoštvo puta tijekom povijesti.

Posljednji put kada sam na javnoj tribini na Filozofskom fakultetu u Osijeku u dijalogu s plemenitim ljudima, ateistima, “govorio o Bogu”, sve se svelo na to da “znanost i vjera ne idu zajedno”. Nakon toga napisah: “Kako upozorava pokojni fizičar von Weizsöcker, prirodna znanost nije pružila nikakav pozitivni argument u korist (kršćanske) vjere, ali niti negativan.

Jedina pouka koja se može izvući iz njezina napredovanja je sljedeća: prirodna znanost trebala bi biti što preciznija kao znanost, da si otkloni napast pretvaranja u religiju, dok bi religija, jednako tako, trebala biti religioznija, a manje apologetika. Time on poručuje teolozima da bi trebali biti pozorniji prema ‘onamo’ odakle Bog progovara nego što paze na teološke dobiti ili štete od pojedinih znanstvenih otkrića za samu religiju.

Znanost ili vjera? Prema Weizsöckeru to je sasvim besmislena dilema, znanost mora biti što znanstvenija, bez pretvaranja u religiju ili ideologiju, dočim religija treba biti što religioznija bez napasti vlastite ‘znanstvenizacije’ na način egzaktnosti kakva se traži na prirodnoznanstvenom području.”

Ne slažem se…

U jednoj stvari, kada je njegova vjera i njezino javno ispovijedanje u pitanju, ne slažem se s izbornikom Babićem. Nije on tvrdoglav što za sve zahvaljuje Isusu i Gospi. Bog je tvrdoglav, a ne on.

Cijela Biblija je, među inim, svjedočanstvo Božje tvrdoglavosti u smislu ljudske nevjernosti i njegovog neodustajanja od čovjeka, njegove vjernosti čovjeku. Čovjek pak može govoriti Bogu samo zato što je Bog prvi progovorio čovjeku.

Ovaj tekst, neobičan za novine, nije apologija “čudaštva” izbornika Babića, jer to nije potrebno, ovo je pružena ruka svima koji to ne razumiju da, ako žele, samo poštuju posljedice Božje tvrdoglavosti na mnogim osobama kojima je Isus središte življenja, i kada gube, i kada pobjeđuju.

Autor: Ivica Šola/slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Skip to content