HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatski ban Josip Jelačić

Srijeda, 14 listopad 2020 2:55
Written by: Michael Jukic

Slika 1. Spomenik banu Josipu Jelačiću u Zagrebu (MJ)

Josip grof Jelačić Bužimski (1801. – 1859.), general, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban od 1848. do 1859. Školovao se u najelitnijoj plemićkoj školi u bečkom Therezianumu i napravio uspješnu vojničku karijeru.

Kralj Ferdinand I. Habsburgovac 23. ožujka 1848. godine imenovao ga je hrvatskim banom i kraljevskim savjetnikom te unaprijedio u zapovjednika i generalmajora banskih pukovnija, glinske i petrinjske. Neovisno o vlasti u Beču velika Narodna skupština u Zagrebu ga je 25. ožujka izabrala za hrvatskoga bana. Prisegnuo je 8. travnja 1848. u Beču, a u Zagrebu je svečano ustoličen za hrvatskoga bana 5. lipnja 1848.

Josip Jelačić borio se protiv mađarske hegemonije i pomoću Sabora radio na uređenju državnopravnih odnosa prema Ugarskoj i Austriji. Dana 9. lipnja 1848. Hrvatski je sabor odredio odnos Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj u 18 točaka. Određeno je i korištenje hrvatskoga jezika kao službenoga zbog čega je kralj Ferdinand I. objavio manifest 10. lipnja 1848. kojim je Jelačić lišen svih časti. Kralj je svoj manifest (nije bio javno objavljen) opozvao 4. rujna 1848. Za manifest se doznalo 20. lipnja 1848. zbog čega je na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. zatraženo da se donesu zaključci kako bi se opozvalo 35.000 graničara iz Italije te kako bi se sav narod digao na noge, a da se trg Harmice nazove Trgom bana Josipa Jelačića i to na prijedlog jednog od zastupnika, Andrije Črnog.

Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije uputili su proglas 6. srpnja 1848. u kojem upozoravaju na novonastalu situaciju s Mađarima. Dva mjeseca kasnije (6. rujna) banu stiže pismo kralja Ferdinanda u kojemu opoziva manifest o njegovu smjenjivanju. Nastojanja Mađara da destabiliziraju Trojednu Kraljevinu rezultira prelaskom hrvatske vojske (11. rujna 1848. godine), pod carskom zastavom, preko mosta pored Varaždina i u Slavoniji.

U Beču 6. listopada izbija revolucija kojoj je cilj stvoriti jedinstvenu Njemačku pod utjecajem parlamenta iz Frankfurta na Majni, a koja je bila povezana s Mađarima i njihovim željama da odvoje carske čete od bana Jelačića.

Godine 1848. ban Josip Jelačić ugušio je pobunu u Beču i mađarsku revoluciju i tako spasio Austro-Ugarsku Monarhiju. Pobunjenici u Beču htjeli su Austriju priključiti Njemačkoj, a Mađari su željeli osamostaljenje s tim da Hrvatska bude pod mađarskom vlašću. U tim okolnostima ban Josip Jelačić spašavao je što se spasiti da, iako bečki dvor to nije cijenio već je 1849. uveo apsolutizam. Bečki dvor je 1849. nametnuo ustav kojim se u Hrvatskoj ukida sve ono što je postignuto u 1848. godini pa se tako uvodi policijski nadzor, zabranjuje politički život i ukida sloboda tiska.

Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849., Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je jezik njemački.

U stvarnost je proveo odluku (u Hrvatskoj) o ukidanju kmetstva (25. travnja 1848.) i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor. Utjecao je na izbor Josipa Juraja Strossmayera za đakovačkoga biskupa, pokrenuo je akciju za osnivanje Hrvatskoga narodnog kazališta (13. prosinca 1851.), ishodio je da zagrebačka biskupija postane nadbiskupijom (11. prosinca 1852.) i da bude neovisna o ugarskom episkopatu.

Govorio je i pisao na njemačkom, hrvatskom, francuskom i mađarskom te se dobro služio talijanskim i latinskim.

Instalacijska zastava bana Jelačića (1848.) prva je hrvatska trobojnica koja je u sljedećim godinama masovno korištena (s grbom ili bez njega) i prihvaćena kao nacionalna i državna zastava.

Dana 13. prosinca 1851. godine upućuje poziv za izgradnju Hrvatskoga kazališta; prikupljenim sredstvima Vlada je otkupila Stankovićevo kazalište (na križanju Ćirilometodske i Freudenreichove ulice) i prva predstava u narodnome kazalištu bila je priređena 29. siječnja 1852.

Ban Jelačić zdušno podupire uporabu hrvatskoga jezika, izdavanje školskih udžbenika na hrvatskome jeziku i potiče rad autora. Protestira protiv odluke Beča o uporabi hrvatske zastave. Podupirao je osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Zalagao se za izgradnju cesta i željeznica i unaprjeđenje privredne djelatnosti.

Borio se protiv progona Židova koji su stali na stranu Mađara tijekom revolucije 1848. Odlikovan je najvišim odlikovanjima toga doba.

Umro je 19. svibnja 1859. godine u Zagrebu, nakon duge i teške bolesti. Pokopan je u Novim Dvorima u Zaprešiću 26. svibnja 1859., u kapeli Sv. Josipa.

Slika 2. Obiteljska grobnica u Zaprešiću (MJ)

Nakon smrti podignut je spomenik banu Josipu Jelačiću (16. prosinca 1866.), na glavnom trgu koji je nosio njegovo ime sve do 25. srpnja 1947. kada komunistička vlast uklanja spomenik i mijenja ime trga. Spomenik se čuvao u podrumu Gliptoteke 43 godine. Muzeolog Antun Bauer zaslužan je da ga nisu uništili. Vraćen je na trg 16. listopada 1990., na dan rođenja bana Jelačića. Spomenik je prije bio okrenut prema sjeveru, a od 1990. prema jugu.

Prigodom postavljanja spomenika banu (1866.) Ognjeslav Utješinović Ostrožinski napisao je pjesmu Uskrsnuće Jelačića bana. Pjesma je dijeljena kao letak, a autor je nekoliko mjeseci poslije, na zahtjev austrijskih vlasti, umirovljen.

Poziv Ustani bane, Hrvatska te zove prvi puta zabilježen je 1867. Pjesmu Ustaj bane napisao je B. Županjac 1906.