DON MARINKO MLAKIĆ: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!
(3. nkg-b)
U misnom evanđelju ove nedjelje čitamo kako Isus započinje naviještati blizinu kraljevstva Božjeg, poziva na obraćenje i vjeru u evanđelje te okuplja prve učenike.
Prizori koje sveti pisac Marko kratkim i snažnim potezima oslikava trebamo čitati kao kateheze za osobno oblikovanje vjere i rast u njoj.
Isus započinje svoje javno djelovanje kada je Ivan Krstitelj bačen u tamnicu, piše evanđelist. Unatoč prividnom uspjehu nepravednih vladara svijeta, koji svoja kraljevstva grade silom i potlačivanjem svojih protivnika, Bog tiho i nezaustavljivo po svome Sinu Isusu gradi svoje kraljevstvo. Ne gradi ga podižući ljude na prevratničke borbe i sukobe kao što to rade vladari svijeta, nego ulaskom u ljudska srca koja prepoznaju Božji pohod i dopuštaju mu da ih preobrazi.
Isus započinje propovijedati u Galileji. Galileja je bila daleko od Jeruzalema i Hrama te među pravovjernim Židovima prezrena kao poganska. U očima Božjim nitko nije bezvrijedan ili manje vrijedan. On dolazi da sve ljude privede k punini svoga božanskog zajedništva. Ovakav Isusov postupak možemo protumačiti i kao poziv otuđenim religijskim vođama da se probude i propitaju koliko su vjerni svojoj prvotnoj zadaći da pripravljaju ljude za susret s Bogom te kao podršku propovijedanju Ivana Krstitelja, koji se također distancirao od hramskog svećenstva. Nama danas u Crkvi ovo treba biti poticaj da sve ljude gledamo kao braću i sestre jednako potrebne Boga i njegove ljubavi. A onima koji vrše službe upravljanja da ne zaborave kako su pozvani biti sluge koji će pomagati ljudima upoznati Boga a ne umišljeni sebičnjaci koji gledaju samo svoju osobnu korist.
Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje, kaže Isus. Milost Božja se izlila u vrijeme i potpuno ga ispunila. Bezvremeni se ovremenio i donio puninu svakom vremenu i svakom trenutku u njemu. Sada ga možemo svi mi u svom vremenu susresti, upoznati i tako ispuniti svoje vrijeme, svoje čežnje i potrebe.
Kraljevstvo Božje označava Božju vladavinu, Božje spasenje. Ono je sada sasvim blizu, koliko nam je blizu sam Isus. I s njime je moguće ispunjenje svih naših najdubljih čežnji za mirom, ljubavlju, slobodom, pravdom, životom…
Istovremeno ono je poziv koji izravno i nužno podrazumijeva da se na nj odazovemo vjerom i obraćenjem. „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ poziva Isus.
Poziv na obraćenje nam govori kako Bog ne dolazi da grješnike osudi zbog grijeha, nego da sve nas pozove na obraćenje i vjeru. Doista nema veće radosti za čovjeka grješnika, a svi smo grješnici, od vijesti da mu sam Bog dolazi, oprašta grijehe i nudi novo zajedništvo u svome kraljevstvu. Pozvani smo da vjerom prihvatimo Isusa onako kako on traži da ga prihvatimo: kao Sina Božjeg i Spasitelja, koji dolazi od Oca i k Ocu nas vodi. Dosljedno tomu pozvani smo da se obratimo od svega što nas priječi i udaljava da uđemo u potpuno zajedništvo s Isusom kako bismo od njega i živjeli.
Isus nije došao samo da navijesti Božje kraljevstvo nego da ga izgradi. Ono nije samo jedna od ponuda u svijetu mnogobrojnih ponuda života nego neodoljivi poziv na koji trebamo odgovoriti. Poziv učenika ilustrira što znači prihvatiti poziv na obraćenje i vjeru u evanđelje. Bog sam dolazi u naše živote, u našu svakodnevicu da joj dadne novi smisao i usmjerenje. Svakome od nas se osobno i po imenu obraća.
Pozvani učenici spremno ostavljaju brod, mreže, oca i kreću za njim. Ostavljajući svoje dotadašnje živote oni napuštaju stari svijet i stari način života koji pripada vremenu te prihvaćaju novi Božji svijet i novi život koji pripada vječnosti. Ovo ne smijemo shvaćati kao obezvrjeđivanje roditelja, obitelji, posla i uobičajenog načina života, nego poziv da taj isti život usmjerimo prema obzorima koje nam Bog po Isusu otvara. Zemaljski život je svet, obitelj je sveta, posao kojim se uzdržava obitelj je svet… Ali sve to može postati idol koji nas do te mjere može zarobiti da zanemarimo onoga koji nam je sve to darovao i izgubimo iz vida smisao zbog kojeg nam je sve to darovao. Zemaljske stvarnosti same u sebi nemaju puni smisao nego ga mogu imati samo u Bogu. I samo onda kada ih u Bogu posjedujemo, pravo ih možemo posjedovati. Prema tome, ostavljanje najdražih, iako izgleda grubo, nije njihovo napuštanje i obezvrjeđivanje nego je napuštanje krvnih odnosa da bi se izgradili novi odnosi u Kristu.
Isus obećava učenicima da će ih učiniti ribarima ljudi. Do sada su lovili ribe za svoj račun. Sada će loviti ljude, što znači da će ih oslobađati iz svijeta zla (more je u antičkom shvaćanju bilo simbol svijeta u kojem vlada zlo) te ih uvoditi u svijet svijetla i slobode. I to će činiti za račun samih ljudi. Život na koji ih Isus poziva je život u kojem ne stavljaju sebe i svoje interese u središte života nego druge kojima se cijelim životom naviješta Božje kraljevstvo.
Don Marinko Mlakić
