Zašto je u katoličkom tisku prešućena propovijed biskupa Ivana Milovana?
Istra nikada nit je bila, nit će ikada u budućnosti biti talijanska!
Da kod „slučaja Dajle“ nije sve baš u redu potvrđuje drugi „slučaj“ prešućivanja najvažnijega dijela nedavne propovijedi s trsatskoga hodočašća porečko-puljskog biskupa mons. Ivana Milovana. Najprije je IKA „kasnila“ dva dana do objave
biskupove propovijedi s Trsata. Neki vele tek nakon upozorenja T-portala. Zato, i nakon nekoliko dana, važno je propovijed mons. Ivana Milovana dati u cijelosti.
„Nitko od nas ne može biti ravnodušan kad god, Marijinim zagovorom osnažen, obnovljene vjere, s vidikovca trsatske tvrđave vidi Istru, naš mili zavičaj. Volimo je dok smo u njoj, a vjerujem da nas sve obuzme ponos kad je pogled obuzme iz daleka. Tamo su naše obitelji, naše kuće, naši gradovi i sela sa svojim crkvama, naše livade, oranice i šume, naše more. Ipak, pokušajmo danas pogledati našu Istru očima vjere, njezinu povijest i sadašnjost, njezinu budućnost. Dovoljno smo hrabri i da se danas suočimo sa svime što ju je pokušavalo naružiti u njezinoj ljepoti, u njezinu ponosu. Tu gotovo da se nazire tužno pravilo. Ne čini li se i vama, dragi vjernici, da svaki put kad je netko želio ostvariti svoje ciljeve na štetu Hrvata u Istri, najprije je pokušao ubiti vjeru u ljudima, zatomiti glas Crkve? Nije li se domoljublje ubijalo zabranama hrvatskoga jezika, pa čak i u liturgiji?
Još gore: nije li zbog čiste vjere i zdravoga hrvatstva ubijen naš brat, sluga Božji svećenik Miroslav Bulešić? Nisu li iz istih razloga pod zastavama različitih ideologija ponore istarske zemlje ispunila tjelesa pravednih muškaraca i žena kojima se do danas ne zna za grob? Koliko je se samo puta pokušalo teritorijalno razdijeliti? Nije li se u Istri sustavno tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća nasrtalo upravo na temeljne vrjednote, one kršćanske? Nije li se sustavno radilo na rušenju povjerenja naroda u Crkvu, koja ju je sa svojim pastirima, svećenicima i narodom nastojala očuvati?
Suptilna poigravanja s istarskom sadašnjošću i budućnošću
I budućnost će nekoga također povesti na trsatski vidikovac. Pogleda li taj očima vjere povijest Istre naših dana, ovu koja se sada događa, hoće li vidjeti bitno drukčiju sliku? Koliko je danas suvremenih oblika zatomljivanja vjere kojima su posljedica ravnodušnost među ljudima, razorenost obitelji, tuga, depresija, beznadnost, samoća? Hoće li gledatelj iz budućnosti doista mirno moći reći da u naše vrijeme više nije bilo nikakvih pretenzija na naš teritorij? Hoće li moći iskreno kazati da je naša Crkva uživala temeljno poštovanje i razumijevanje? Hoće li moći ne vidjeti suptilna poigravanja s njezinom sadašnjosti i budućnosti čitavoga naroda?
Zadržimo se još na trsatskom vidikovcu, pogledajmo otkud dolaze sve te ugroze. Vjeru nastoje ubiti uvijek oni – pojedinačno ili organizirani – koji vjere nemaju. To znači da su u njima ljubav i nada na umoru, kao i sve vrjednote koje iz njih izviru: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Samo oni kojima je pustoš u srcu mogu širiti mrtvilo. No, ne odustajemo, kao Crkva vjerujemo i dalje u njihovo obraćenje.
Kad bismo upali u beznađe, ne bismo bili dostojni zvati se kršćanima. Vjernički pogled na Istru, njezina čovjeka i Crkvu u njoj, ispred sviju zala koja su je zaticala i koja je zatiču, otkriva: čitavu našu domovinu Hrvatsku i našu Istru u njoj, našu Crkvu očuvali su ljudi vjere. Svaki put kad se vjeru u našem narodu pokušalo zatomiti, ona je rađala nove plodove. Zato sam danas kao pastir radostan jer vidim naraštaje onih koji su, poput sluga u Kani, činili što god im je rekao. I nisu prestajali voljeti Crkvu.
Vidim s ovoga mjesta da će nas održati oni kojima je ljubav nehinjena, koji prianjaju uz dobro, ljube se pravim bratoljubljem, poštuju jedni druge, u revnosti su hitri i gorljiva duha, vidim ih kako služe Gospodinu! Bore se protiv zla u nadi radosni, a u nevolji strpljivi. Blagoslivljaju svoje progonitelje! Dokle god je među nama onih koje ne zanosi ono što je visoko, a privlači što je ponizno točit će na Njegovu riječ vodu u glinene posude i bit će otvoreni čudesnome zahvatu Božjem!“
Ovo prešućivanje propovijedi biskupa Milovana s Trsata, ako je bilo namjerno, loš je znak. Ono je potvrda da nešto nije u redu u odnosima između vrha Katoličke Crkve u Vatikanu, Rimu, i vrha Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Time su samo sumnje povećane da se je pokušalo i nastvailo s bezočnim protuhrvatskim radnjama. „Slučaj Dajla“ je samo poslužio kao sredstvo novoga talijanskoga pritiska na hrvatsku Istru. Time su samo povećane sumnje na bivšega genoveškoga kardinala Tarcizija Bertonea, osvjedočenoga jastreba u Rimskoj kuriji. Ove lijepe i pitke riječi porečko-puljskoga biskupa mons. Ivana Milovana su nam svima putokaz da, unatoč raznim podmetanjima, Istra nikada nit je bila, nit će ikada u budućnosti biti talijanska!
Darko Kovačić
