Proroci šute, a poroci cvatu!
Riječi u naslovu negdje sam pročitala i zapisala, kao misao prof. dr. sc. fra Špire Marasovića, franjevca konventualca, koji je preminuo u Splitu 2013. godine u 69. godini života. Predavao je bogoslovima socijalni nauk Crkve, moralnu teologiju i ljudska prava.
Bio je novinar i znanstvenik, a u prvome redu čestit čovjek i skromni redovnik čvrstih životnih moralnih načela.
Meni i mnogim drugima ostao je u sjećanju još iz razdoblja komunističkoga vremena, kada je bio na Crkvenim službama u Zagrebu, a boravio u samostanu franjevaca konventualaca uz crkvu sv. Ante na Sv. Duhu.
Svaki dan je išao pješice sa Sv. Duha, Ilicom do Kaptola i uvijek u franjevačkom habitu, što je nas jako veselilo kada bi ga vidjeli.
Dakle, njemu je bilo jasno kuda ide ovaj svijet.
Naš blaženik i svetac Alojzije Stepinac je pisao: “Ako jedan narod misli graditi blagostanje bez Boga, unaprijed potpisuje svoju vremenitu i vječnu propast.”.
Ja bih rekla da se to odnosi i na svakoga čovjeka pojedinca.
No, danas je činjenica da su gotovo sve vlasti svijeta, a posebno Europe i kršćanskoga Zapada odlučile na takav način graditi tobože blagostanje svojih naroda.
Mnogi pojedinci ugledaju se na svoje vlasti i tako većina odbacuje Boga i njegove zapovijedi u svome praktičnom životu.
Ako je tako, a jest, odmah se u prazan prostor u čovjeku i u društvu ubacuje suprotnost, a to je zavodljivost zloga duha zvanog Sotona.
On nudi odmah velika zadovoljstva i puno obećava, a dugoročno sve oduzima i vodi u propast, i tjelesnu i duhovnu.
Bog najprije nudi uska vrata, trud, žrtvu i strpljenje, te dugoročno ispunjen i sretan vremeniti i vječni život.
U svijetu vlada velika nepravda, jer prirodne resurse, koji su dovoljni za sve ljude, koristi manji dio čovječanstva, dok velika većina živi u najvećoj bijedi i siromaštvu.
Oni koji više imaju, žele pohlepno još više i misle da će ih tjelesna neodgovorna uživanja, osobito na seksualnom području, učiniti sretnima, što je velika zabluda.
Već odavno najveća zla postaju normalan način života. Ljudski život najnemoćnijih i najnedužnijih – nerođene djece, izložen je najvećemu nasilju, i to je, da zlo bude veće, dopušteno i odobreno zakonskim putem, što nikada u povijesti do XX stoljeća nije bilo.
No, takav način života u današnje vrijeme u velikoj mjeri dolazi na naplatu.
Nikada do prije 15-ak godina nije bilo normalno da najtežem i masovnom nasilju budu izloženi mirni ljudi u velikim gradovima, putem terorista samoubojica ili da na ljude namjerno usmjeravaju teške kamione i bagere, ili da na masu mirnih ljudi nasrću noževima i sjekirama.
Dana 14. lipnja 2017. godine slušam u vijestima kako je u Londonu u požaru izgorio cijeli neboder sa 120 stanova i da je poginulo najmanje 6 osoba, a da je na desetke opečenih, od kojih veći broj vrlo teško.
Tko može tvrditi da i to nije teroristički čin, pored nekoliko nedavnih u istoj zemlji?
S druge strane, istoga dana čitam u Večernjem listu, na zadnjoj stranici, kako je u državi Kolumbiji službeno zakonski sklopljen takozvani brak između trojice muškaraca, od kojih će svaki imati sva zakonska bračna prava, a i od prije takvi imaju pravo posvajanja djece.
To se sve događa u siromašnoj katoličkoj zemlji, po resursima bogatoj, ali to koristi i uživa manjina stanovništva.
Zatim, također su, u tobože naprednim europskim i zapadnim zemljama kršćanske tradicije, i zakoni o eutanaziji normalna pojava, što se odnosi čak i na djecu.
Znači, ne poštuje se život najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića, te su i po zakonu izloženi najgorem nasilju, pa što onda mogu očekivati svi ostali, nego ovo što vidimo.
Bog nikoga ne kažnjava, nego samo iznad svega poštuje ljudsku slobodu, jer drukčije ne bismo bili ljudi. Ako je čovjek sam odlučio ne držati se nikakvih Božjih pravila života, nego se prepušta zlu, onda on sam sebe kažnjava.
Što čeka svijet? Možda duhovno zaslijepljen čeka onih nekadašnjih biblijskih 10 egipatskih zala, a u današnje vrijeme još gorih. Gdje je sada Papa i ostali proroci da pozovu svijet na obraćenje i povratak na pravi Božji put?
Isuse, podari nam svoje milosrđe! Molimo te!
Dr. Ružica Ćavar
Izvor: ovdje
