Zarobljeni mrežom laži
“Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika.” (Arapska poslovica)
I dok lijepa riječ gladne hrani i umorne podiže, dok bolesne liječi i posustale potiče, ružna riječ, dobro je znano, može biti itekako ubojita. Ponekad baš poput izbačene strijele koja neumoljivo grabi prema svom cilju, kojemu, onako smrtno ozbiljna, donosi sigurnu pogibelj.
Ružna riječ, bilo da ogovara ili, još gore, kleveće, bolesnome hrani bolest, a zdravome donosi sjeme razdora. A kad se zlo sjeme u tvornicama laži usavrši i umnoži, kad se pripremi za široku uporabu te pusti na ciljani dio populacije, stravične posljedice brzo postaju vidljive u cijelome društvu. Tamo gdje laž caruje, pripremljen je teren za veliko zlo.
A oko nas se isplelo mnogo laži. Prava paukova mreža koju negdje iz mraka plete nevidljiva neman. Mreža je to ispletena čvrstim nitima, ponekad tako gusta i neprobojna da joj se nemoguće oteti. Tek što jednu nit otkloniš, druga te svom snagom nemilosrdno poklopi. I onda se, lukakvo plasirana, poput krpelja prilijepi. Pa, dok se s njom boriš, u druge se sa svih strana zaplićeš.
A kad netko dovoljno hrabar i sposoban potrga poneku nit, usplahirena neman mahnito šalje vjerne emisare. Oni tada bjesomučno upiru u ‘krivca’ pokušavajući ga u korijenu zatrti. Zasad im to, nažalost, još uvijek polazi za rukom, jer se još nije pojavio netko toliko moćan da nagrize čvrstu i nad svim područjima društvenog života ispletenu mrežu.
Čim se slični naslute, u trenu ih sa svih strana oviju otrovne niti. Pa dok se oni peru i oslobađaju, u pozadini se događaju krupne stvari. Karte se uvijek tako slažu da oni ostanu izolirani, kao da su, ne daj Bože, kužni, pa im osim hrabrosti i istine ne ostaje nikakvo drugo oružje. A hrabrost im protiv umreženog sustava ne može puno pomoći. Istina se, pak, u ovakvim uvjetima u trenu može relativizirati. Tako se oštrica brzo otupi i malo-pomalo prašina zaborava sve prekrije.
A zvijer iz duboke sjene s užitkom plete konce koji joj život znače i na čijim se krajevima nalaze nesposobni, ali uvijek joj vjerni i korisni paraziti, koji se, opet, plijenom mrvicu oslade, te ga brzo, gotovo netaknuta, prepuštaju nemani. Tada mu ona (već godinama) siše životne sokove. Polako ga mrcvari i dovodi na rub smrti, ali ga pritom pušta da poput biljke vegetira. Ta ipak joj koristi samo ako je živ. Živ, a bezopasan. Na aparatima. I, ako je ikako moguće, čvrsto uvezan nevidljivim i neraskidivim nitima.
I tako nam polako protječe život. Lijeno se valja poput mutne i najgorim otpadnim vodama zagađene rijeke. A mi, navikli, o tome više niti ne razmišljamo. Neman, znajući da je tako, u zlom okuženoj smrdljivoj jazbini zadovoljno trlja ruke. A mudra nam poslovica kaže da se protekli život ne može vratiti. Hoćemo li zbog toga zažaliti? Jesmo li baš uvijek morali prihvaćati stanje koje su nam programirali i koliko smo za njega sami ‘zaslužni’? Jesmo li makar u rijetkim situacijama, kad je to bilo moguće, trebali biti aktivniji? Zar i u ovom trenutku ne bismo trebali razobličavati laži kojima su nas zarobili? Ta radi se o budućnosti naše djece i unuka, o budućnosti naše domovine. Mnogi ju ne vole, a ne voleći nju, ne vole ni nas. Stoga, razotkrivajmo ih, jer rade nam o glavi.
Znamo da u svojim rukama drže moćne tvornice laži pa ipak se stalno čudimo kako vješto nama manipuliraju, pri tome se spretno koristeći našim slabostima. Ali, eto… viši interesi, kažu, pa je sve dopušteno i na sve se zatvaraju oči. Ta ionako ništa ne možemo uraditi, razmišljamo. A baš tako ne smijemo razmišljati. Izgradili su, dakle, goleme tvornice laži u kojima zapošljavaju samo probrane kadrove. Sve to znamo, ali usprkos svemu moramo pronaći prostora za istinu.
Istina je naše najjače oružje i presudno je nju osnažiti. Dok je ovako stidljiva i nevidljiva, mogu je relativizirati, ismijavati i po njoj bezočno pljuvati. A kad se istina snažno i beskompromisno probije, neman će biti do kraja razotkrivena. I uništena. Zato tako bjesomučno čuva svoje tvornice laži.
A naš život će vrlo skoro postati protekli život, bojim se prepun propuštenih prilika, koje se, opet nam mudra izreka zbori, također ne vraćaju.
Koliko smo ih samo do sada propustili? Možemo li bar pokušati da ubuduće toga bude što manje? Možemo li učiniti sve što je u našoj moći da damo priliku hrabrim ljudima, koji baštine istinske vrijednosti i koji su očito spremni na žrtvu, da naprave nešto korisno za sve nas? Prepoznajmo ih i dajmo im priliku! Kako ćemo ih prepoznati? Lako. Cijeli će sustav biti protiv njih, a tvornice laži pljuvat će po njima u sve tri smjene.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
