ZAGREB: Egzorcizam usred bijela dana
Hod za život zapalio antifa vampire na proljetnom suncu
Tristotinjak ih se skupilo, navuklo na sebe crno, žuto, ošišano, ofarbano, izbušenih usana, ušiju, noseva, kao vračevi u afričkim plemenima, uspaljeno za parenje s kim stigne i spremno na – ugrize. Da nije bilo policije, tko zna što bismo vidjeli. A još se čudim da hodaju!?
Nekako je očekivano da živi ljudi hodaju. Ali, mrtvi? To se samo može dogoditi ljeta Gospodnjega 2016. godine, uoči Maršalova „rođendana“ kad i onako svake godine tisuće vukodlaka i vampira izbije ispod zemlje pa nahrli na Zagorje. Ali, Zagorje to nekako preživi.
Može li i Zagreb?
Zagreb se nagledao svašta. Kako i treba, jer i život je uputnik odnosno – kurikul, kako bi rekao mlađahni antifa umnik Jokić. Međutim, malo se kad dogodilo da mrtvaci navale hodati i to Zrinjevcem.
Oni iz Jokićeva kurikula, slikom i prilikom.
Tristotinjak ih se skupilo, navuklo na sebe crno, žuto, ošišano, ofarbano, izbušenih usana, ušiju, noseva, kao vračevi u afričkim plemenima, uspaljeno za parenje s kim stigne i spremno na – ugrize. Da nije bilo policije, tko zna što bismo vidjeli. A još se čudim da hodaju!?
Sastalo se tu svašta.
Povod?
Ubiti život.
Zaustaviti – hod za život.
Dok je posve obično, ljudski, Zagrebom hodila kolona od desetak, petnaest tisuća ljudi, običnih, plavokosih, crnokosih, ćelavih, mladih i starijih, jednostavno odjevenih, s djecom i unučićima u naručjima, prilično tiho i nenametljivo, s druge strane, na Zrinjevcu je – ustala smrt.
Baš tako je izgledala ta gomila.
I pošla Hodu za život u susret.
Ubiti, zaustaviti, tolerirati.
Antifašizirati i popupovčiti.
Smrt životu – odjekivalo je s bubnjeva nekolicine napaljenih ritmičara profesionalne bubnjarske grupe, koja za par sto kuna bubnja malo Lekoviću i njegovima, malo Sarnavkinim, malo Radničkoj fronti, malo Platformi 112, a ponajviše Kulturnjacima. Poduzetni ljudi koji su zavrtili Marasovu ideju, sastavili bubnjarsku grupu i samozaposlili se u ovoj recesiji. Konjunktura antifa prosvjeda je buknula smjenom vlasti.
Melodija s bubnjeva je – pravo na izbor.
K’o kod Ludog Konja uz logorske vatre, sa svezanim kaubojem na drvetu za mučenje, kome bubanj najvaljuje – izbor, a napušeni Indijanci u transu mašu nožinama i sjekirama.
Koji izbor?
Čega?
Zna li netko u povijesti da je normalan čovjek, netko tko pripada ljudskom društvu, smrt držao izborom? Pogotovo pravom na izbor – ubiti drugoga čovjeka. Koji se ne može obraniti.
Nikada nitko.
Pa i križ na prsima ljudi hoda za život, simbolizira pobjedu nad smrću, koju obilježava današnja civilizacija kao – hod u život. Jer tek je smrt dobila smisao i svrhu – Uskrsnućem. Raspisali se antifa mediji, telegrami i telegrafi, alternativci i anti-bilo- čega ljudskog o „radikalnoj kršćanskoj desnici“.
Cilja se dakle – križ. I, život onih koji ga štuju i nose.
Točno se za izbor smrti toga Uskrnuća zalaže gomila na Zrinjevcu. Tako piše na njihovim transparentima.
Imaju li pravo na to, na takav izbor?
Imaju.
I treba im ga se omogućiti, naravno, otvorenih očiju. Valja to vidjeti. I iz etstetskih i iz odgojnih razloga. Sve što čovjek može propitkivati o nastranosti u sebi, tu se moglo naći.
Dovoljno je čak i bez riječi pogledati samo slike s jučerašnjih prosvjeda. Hoda za život i prosvjeda za – pravo na izbor?
Što možemo vidjeti?
Ništa usporedivo.
S jedne strane uspaljena aktivistkinja se otima policiji i hoće se tući jer mentori gledaju, a to je zadnji test za posao ili za trajniji profesionalni ugovor. Ne možeš bez javne inicijacije i demonstracije militantizma i, zašto ne reći, banalne mržnje, postati – profesionalni antifa. Vrišti cura, društvo joj daje potporu, arlauču, buču, belje se, plaze jezike. Svako kršćansko dijete je te slike moglo prepoznati u ilustracijama pakla u katekizmu, s prvih godina pučkoškolskog vjeronauka.Te slike u svijesti svakoga kršćanina znače vrlo jasnu poruku.
Bilo mi je žao te djece, tih mladića i djevojaka, tih ljudi.
A nekako se sažali čovjeku i nad ljudima koje predvodi ili zastupa Bero od Zagreba, a pogotovo nad iščašenom zbiljom u kojoj je prvi put u povijesti na čelo nečega što ima veze s hrvatskim selom – dospio parapolitička seljačina. Krešo Beljak.
Koga on predstavlja, što misli postići, kakvu poruku šalje, čemu li se nada?
Aktivizmu, poslu u antifama, mrtvome selu, ili mrtvome Zagrebu?
Kako je moguće da netko tko ima više od deset godina ne vidi da to zamire, jer mora zamrijeti upravo u trenutku kad izgleda najmoćnije i najžilavije. Kad najviše udara o bubnjeve, zviždi, kad najviše urla sa strane i plazi jezike normalnim ljudima. Kolona za život je jučer provela čisti egzorcizam onima štu su za – izbor. Zato i jesu tako sumanuto izgledali i još se gore ponašali.
A ocjenjivači gledaju sa strane i najnapaljenije i najagresivnije – zapisuju u teke, kao nove uzdanice. Zna Zelić i Bosanac kako je njima bilo. Ne ugrizeš li nekoga na ulici, eventulano nenarodnog policajca, ne odnesu li te kao kakvu živinu raskrčenog specijalci u maricu, ne možeš biti antifa. To je Kregarov i Matulin svijetli primjer. Ne daj Bože da su Radu Borić tako nosili s nogama naprijed. Kako bi to izgledalo, tko bi ostao živ, jel tako? Televizija bi morala naznačiti da je zabranjeno za mlađe od 70 godina.
Uzornica.
S jedne strane slika mlade žene ugodne vanjštine, s križem na prsima i djetešcom u naručju.
A s druge strane razularena gomila nečega što je sličilo na ljudska bića. I viču da žele – izbor.
Pa imaju ga.
Mlada žena nosi svoj izbor pod rukom, smije se i hoda. Ona je izabrala. A što je izabrala ona nesretnica s gitarom kojoj su rekli da „misli“ da je izbor – ubiti?
Nikada također nitko u ime riječi, pojma, sintagme i ideje sela nije zagovarao – izbor smrti.
Nikada.
Do Kreše Beljaka.
Jer selo je oduvijek bilo sinonim za sjetvu i žetvu, rast i stvaranje, mir i obitelj.
I to je vrlo poučno.
Pogotovo za ozbiljne ljude u ostatcima nekada slavne stranke. Marijani Petir recimo.
Sreća je da je Zagreb i ovaj put, kao i svaki put kad su istinske vrijednosti u pitanju rekao – čime se rukovodi i prema čemu hoda. Zbog toga i jest onakva – dreka na Zrinjevcu. Čisti egzorcizam na ulicama Grada.
A ponosna kolona živih – hoda. I hodat će uvijek.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
