HRVATSKOJ JE POTREBNA NOVA OLUJA!
Hrvatskoj je potrebna nova Oluja! Domoljubna, demokratska referendumska Oluja i još jedan plebiscit hrvatskog naroda kojim ćemo jasno i glasno, promjenom Ustava RH, još jednom reći tko smo bili, šta hoćemo i kuda idemo.
„Ništa se još promijenilo nije“ naslov je najnovije knjige autora akademika Josipa Pečarića i dr. Josipa Stjepandića, a čini mi se ništa se promijeniti ni ne će bez snažno izražene volje hrvatskog domoljubnog puka, bez manifestacije ljubavi prema neovisnosti i slobodi Domovine, onakvoj manifestaciji kakva je izražena tijekom prvog referenduma pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. Dr. Franjo Tuđman, osjetio je bilo svog naroda, a snažna volja hrvatskog naroda za slobodom i neovisnošću poništila je sve jugo nostalgičarske planove o mogućoj labavoj konfederaciji sa republikama bivše Jugoslavije koje su Hrvatskoj nametale bjelosvjetske pragmatične politike podilazeći beogradskim imperijalnim apetitima.
„Bilo svog naroda“ osjetio je i blaženi Alojzije Stepinac, bilo svog naroda osjetio je i kardinal Franjo Kuharić, a svaki onaj političar koji je dobio povjerenje hrvatskog naroda kreirati put prema blagostanju Domovine, bio je i bit će prava povijesna „ništarija“ ukoliko nije i ne bude prepoznao i duboko razumio srž hrvatske neovisnosti za koju su pale stotine tisuća hrvatskih muževa, majki, nevine djece i nikada rođenih generacija kroz cijelu bremenitu povijest Hrvatske.
Oduševljenje za Hrvatsku koje je iskazao hrvatski puk 10.travnja 1941. godine, ta silna želja za neovisnošću i slobodom, nije bila ništa drugo nego oteti se iz okova zločinačkog, imperijalističkog, velikosrpskog zagrljaja Alexandrove diktature, diktature koja je poništavala svaku hrvatsku slobodarsku misao. U vihoru Drugog svjetskog rata, a u svakom ratu tanka je crta između između zločina i pravde, u kontekstu međunarodnih kreatora nove karte Svijeta, u kontekstu kada pobjednici pišu povijest, zločini režima NDH stostruko su uvećani, a na cijeli hrvatski narod bačena je stigma genocidnosti. Pod tim teretom Hrvatska je krvarila od Bleiburga do Vukovara, a krvavo su kažnjeni svi koji su makar i pomislili na hrvatsku slobodarsku misao.
Na istoj paradigmi, oteti se iz diktatorskog, Titovog zločinačkog, jugoslavenskog i velikosrpskog zagrljaja, referendumom 19.svibnja 1991. godine stvoreni su temelji hrvatske samostalnosti što je 25. svibnja 1991.godine rezultiralo raskidom svih pravno-državnih sveza sa republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije. Silinom želje hrvatskog naroda i neizmjernom žrtvom hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu stvorena je demokratska, i slobodna Hrvatska država. I kada se formalno čini da je Hrvatska demokratska i slobodna država iz dana u dan svjedočimo kako to nije činjenično stanje. Prosrpske, i projugoslavenske mentalno komunističke snage perfidno, umreženo, strateško-planski i nadalje pokušavaju održavati tezu o hrvatskoj genocidnosti, fašizmu, tezu o ne demokratičnosti stvaratelja hrvatske države. Istim alatima, istim žarom, istom mržnjom nasrću na ideju stvaranja hrvatske države kako one iz travnja 1941. godine tako i na ideju stvaranja Hrvatske u svibnju 1991. godine.
Vladino „Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih totalitarnih režima“, već iz samog naslova nudi nam kakve takve odgovore kojim smjerom će „vijeće“ krenuti kako bi iznjedrilo zaključke i ponudilo ih Vladi na razmatranje kao moguću podlogu za donošenje prihvatljivog zakona, nakon brojnih rezolucija i deklaracija koje nisu polučile nikakav pravni učinak, koje nisu relaksirajuće djelovale na smirivanje ideoloških strasti.
Nedvojbeno je, kada se u naslovu spominju „nedemokratski totalitarni režimi“ da se misli na režime u NDH i bivšoj Jugoslaviji, a u samom naslovu se ne dijalektički u isti koš stavljaju ta dva režima što je već izazvalo buru nezadovoljstva i dodatnu bipolarizaciju na političkoj sceni. U nultom polazištu svake daljnje rasprave „vijeća“, bilo bi potrebno kirurški odvojiti ta dva različita totalitarna režima i smjestiti ih u povijesni kontekst uzročno posljedičnih sveza, nastanka i funkcioniranja tih režima. Isto tako u nultoj točci polazišta za svaku raspravu „vijeća“ potrebno je sa hrvatskog naroda skinuti svaku sumnju o kolektivnoj krivnji za bilo koji totalitarizam. Ono što veže hrvatski narod za travanj 1941. godine i svibanj 1991. godine, vjekovna je čežnja za svojom domovinom. Nakon 10. travnja 1941. godine hrvatski narod nikakvim izborima, referendumom, plebiscitom ili bilo kojim demokratskim alatom nije mogao utjecati na svjetski ratni vihor i ratni režim NDH kojega je uspostavio dr. Ante Pavelić. U ratovima demokracije nema, u ratovima egzistiraju ratni zakoni! U ratovima umiru ljudi bili oni krivi ili nedužni, u ratovima se događaju zločini! Tako je bilo u Pavelićevom ratu, ali tako je bilo i u Titovoj komunističkoj revoluciji u kojoj su smaknuti svi oni Hrvati koji su kroz NOB željeli slobodnu Hrvatsku! Ali nakon ratova dolazi vrijeme za demokraciju i osudu svih zločina nad nevinim žrtvama bez obzira s koje strane zločini bili počinjeni. Sa hrvatskog naroda potrebno je skinuti stigmu genocidnog naroda, jer hrvatski narod je u svetom, obrambenom Domovinskom ratu dokazao da želi slobodnu, neovisnu i demokratsku državu, prvenstveno neovisnu od bilo kakvog novog jugoslavenstva.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nakon uspostave mira, hrvatski narod umjesto svoje države, umjesto demokracije dobio je Bleiburg, „križne puteve“, masovna smaknuća bez suđenja, dobio je koncentracijske logore, Lepoglave, Gole otoke i dobio je etiketu genocidnog naroda na temelju falsificirane povijesti i izmišljenih mitova. Hrvatski narod dobio je KNOJ,UDBU, KOS, masovna montirana suđenja i serijska ubojstva svih slobodoljubivih hrvatskih nacionalista. Hrvatski narod dobio je etiketu fašistoidnog naroda i ta sintagma svakodnevno se provlači i dan danas u svim utjecajnim medijima. Neprincipijelno je, nepošteno i povijesno neodrživo u isti koš stavljati ratni režim NDH sa mirnodopskim režimom J.B.Tita koji je funkcionalno egzistirao deset puta duže nego je bilo postojanje NDH Potrebno je osuditi i jedan i drugi režim u kontekstu različitih povijesnih događanja, u kontekstu i na temeljima povijesnih istina.
Već se čuju glasovi istaknutih povjesničara lijeve falange kako razdoblje vladavine režima NDH nije potrebno dodatno istraživati, jer sve se zna, sve je poznato, a istine su konačno utvrđene!? Čuju se i komentari povjesničara Klasića, Jakovine, Markovine i ostalih kako nije potrebno njihovo sudjelovanje u „vijeću“, jer oni ne žele sudjelovati u pisanju povijesti po državnom diktatu ili diktatu bilo kakvog „vijeća“. Oni se oslanjaju na slobodu znanstvenih metoda! A u ime koje države i u ime koje ideologije su nastala njihova povijesna djela kojima na sveučilišnim katedrama ispiru mozak hrvatskoj mladosti? Tko je od njih ikada doveo u pitanje Titov lik i djelo? Naravno, nitko, jer da se to dogodilo završili bi na robiji kao mnogi koji su Titove dogme doveli u znak pitanja. I danas kompletna ljevica na upit Tito ili Tuđman orkestrirano izgovaraju Tito!? Oni, doduše, hinjeno popuštaju i danas kažu kako je Tito imao i negativnih sekvenci, ali da treba objektivno sagledati i sve ono pozitivno što je učinio. To bi bilo isto da sud serijskom ubojici uzme kao olakotnu okolnost što je bio brižan otac u svojoj obitelji ili što je bio donator humanitarnim organizacijama. Zabrinjava i izjava povjesničara Nazora koji tvrdi da je Tito bio povijesna ličnost, ali da mu je mjesto u muzejima. Ipak, Nazora bi trebalo nadopuniti! Da, Tito je bio povijesna ličnost rame uz rame sa Hitlerom i Staljinom, a jedini povijesni muzej kojemu Tito pripada je onaj koji će upozoriti sve posjetitelje da se Tito i njegovi zločini više nikada u povijesti ne smiju dogoditi. U istom muzeju mjesto će naći i povijeni falsifikati, izmišljeni mitovi i laži Titovih dvorskih povjesničara, kao zorni pokazatelj kako je nastajala komunistička diktatorska povijest!
„Vijeće“ čini mi se nema neku osobito svjetlu budućnost. Ako se budu radikalno zaoštrila gore navedena pitanja „vijeće“ će se raspasti prije no što otpočne s ozbiljnim radom, a podjele u hrvatskom društvu mogle bi postati još žešće. Ako se pak bude išlo na truli kompromis ne poštujući snagu argumentirane istine, ništa se promijeniti ne će, kao što kaže Pečarić-Stjepandićeva knjiga „Ništa se još promijenilo nije“! Mogući zakon o osudi totalitarnih, diktatorski i zločinačkih režima koji bi bio rezultat rada „vijeća“ ne će biti usuglašen niti izglasan, jer vladajuća politika za takav zakon nema dovoljno ruku u Saboru. Kada bi bilo političke volje i kada bi bilo dovoljno ruku u Saboru, nikakvo „vijeće“ ne bi bilo ni potrebno!
Hrvatskoj je potrebna nova Oluja! Domoljubna, demokratska referendumska Oluja i još jedan plebiscit hrvatskog naroda kojim ćemo jasno i glasno, promjenom Ustava RH, još jednom reći tko smo bili, šta hoćemo i kuda idemo. Hrvatskoj je potrebna lustracija, Hrvatskoj je potrebno samopoštovanje, domoljublje i novi čvrsti temelj hrvatske državnost, a to jedino može biti Domovinski rat, bez ikakvih dodataka i floskula!
Kazimir Mikašek-Kazo / Kamenjar.com
1 comment
Da,Hrvatskoj je potrebna oluja ljubavi i rađanje djece,oluja rada ,discipline,vjere u sebe i svoju supstancu,patriotizam i dostižni cilj za boljitak svakidašnjice,vjerodostojni mediji u pozitivi kao ohrabrenje i zabrana zutila za godinu dana pa bi se preporodili .Svijet ne treba ni oplakivati ni i smijavati, nego razumjeti.lmam dojam da je većini u RH draža vlastita glupost nego tuda pamet.