TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI Uloga Srpske pravoslavne crkva u Domovinskom ratu

Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započima s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije. Teška gospodarska i politička situacija u Jugoslaviji i prijeteći raspad SFRJ je doveo SPC na političku scenu i dolazi do bujanja „svetosavskog nacionalizma“. Trojstvo svetosavskog nacionalizma: Bog na nebu, kralj u državi, domaćin u obitelji, postaje vrlo frekventna u govorima nacionalističkih prvaka. SPC je podržala nacionalističku retoriku Slobodana Miloševića, poticala Srbe na osvetu zbog stvarnih i izmišljenih zločina, provodila iskapanja i ponovna sahranjivanja žrtava. Srpski mediji su pratili vađenje posmrtnih ostataka i ponovnu sahranu. Srpski političari (Radovan Karadžić, Nikola Koljević) su sudjelovali u tim igrokazima kojima su poticali Srbe na osvetu. Treba spomenuti da neke žrtve nisu bile srpske već hrvatske nacionalnosti. Četnici su za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili nesrbe i bacili ih u jame pa su devedesetih govorili da se radi o ustaškim zločinima! Srpske laži su bile nevjerojatne.

Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu. Prijenos moštiju kneza Lazara započinje 28. srpnja 1988. godine a završava 9. rujna 1989. godine. Prijenos moštiju kneza Lazara je poslužio za homogenizaciju Srba i za promociju srpskog nacionalizma. Kneževe mošti su pokazivane u eparhijama: Zvorničko-tuzlanskoj, Šabačko-Valjevskoj, Šumadijskoj i Žičkoj. Jovan Velimirović (tadašnji vladika šabačko-valjevski) u svojoj poslanici rekao je: „Od kneza Lazara i Kosova, Srbi prvenstveno stvaraju „nebesku Srbiju“, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima’“.

SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.

SPC je glavni organizator proslave 600-te godišnjice Kosovske bitke a političko vodstvo Srbije je podržalo i priključilo se proslavi. Na Gazimestanu 1989. godine su zajedno zavijorile komunističke i crkvene zastave čime je potvrđeno jedinstvo SPC s komunističkim vodstvom Srbije. Srbijanako političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.

U Hrvatskoj je, također, održana proslava 600-te obljetnice Kosovske bitke na Kosovu polju (blizu Knina), uz crkvu Lazaricu. Organizatori proslave bili su Socijalistički savez Hrvatske (SSRNH) i Srpska pravoslavna crkva. Na proslavi, koja je održana 8. i 9. srpnja 1989. godine, nije bilo hrvatskih zastava već su bile zastava SPC-a i Srbije. Pod vodstvom SPC su se drugog dana proslave pojavile osobe obučene u četničke uniforme.

Nacionalističke istupe političara su stalno pratili predstavnici SPC-a. U beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikoliš govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”

SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se djelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji. Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991. nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.

SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.

Vođe “balvan revolucije” u Hrvatskoj su se često pozivale na riječi patrijarha Pavla i tako pravdali svoje postupke. U domu JNA u Kninu je snimljena slika (proslava srpskog referenduma o autonomiji) na kojoj su predstavnici SPC-a skupa s vođama pobune u Kninu (Milan Martić i Milan Babić).

Patrijarh Pavle

Pavle (građanskim imenom Gojko Stojčević) je bio episkop Kosova a od 1-og prosinca 1990. godine je imenovan vrhovnim poglavarom Srpske pravoslavne crkve, Patrijarh Pavle.

Prvo je patrijarh Pavle pozivao na mir ali to nije bio iskren poziv jer „sinod SPC-a“ na čijem čelu je on bio je zagovarao veliku Srbiju svim sredstvima, zagovarao je rat.

U kolovozu 1991. Pavle je u svojoj propovijedi u Predilovcima pozvao vjernike: ‘Ako je Božja volja da se ide u rat, onda se svaki Srbin mora viteški i herojski boriti, vjeran povijesnom duhu srpskoga naroda.’ Patrijarh Pavle je u rujnu 1991. godine poslao pismo lordu Carringtonu (posredniku EU-a): „Po drugi put u ovom stoljeću srpski je narod ugrožen genocidom i protjerivanjem s teritorija na kojima živi stoljećima… S novim proglašenjem neovisne Hrvatske započela je glede posljedica možda još ubitačnija nevolja Srba u Hrvatskoj…“

Patrijarh Pavle nije osudio srpske i srbijanske zločine u Istočnoj Slavoniji kao ni drugdje u Hrvatskoj već ih je poticao.

„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.

Patrijarh Pavle je blagosljivao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba blagosivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.

„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a. Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.

Pred početak rata jedan od protivnika nacionalizma bio je zagrebački metropolit Jovan Pavlović. Metropolit Jovan se priključio episkopima i svećenicima SPC-a i napustio Hrvatsku početkom rata kao znak podrške agresorskoj politici Slobodana Miloševića. Metropolit Jovan je bio prvi, od visokog klera SPC-a koji je prihvatio realnost neovisne Hrvatske te se vratio u Hrvatsku i gradio nove međunacionalne i vjerske odnose.

Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.

Srpsku agresiju na Hrvatsku su podržavali dalmatinski episkop Longin, arhimandrit Filaret Mićević i sam patrijarh Pavle koji je pisao lordu Carringtonu (predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji). “Pravoslavlje” je 1. studenoga 1991.godine o pismu da je patrijarh napisao: „Srbi više ne mogu da žive zajedno sa Hrvatima” i da “delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”. Patrijarh Pavle je izjavio: „Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“.

Erdut su okupirali JNA i Srpska dobrovoljačka garda koju je vodio Željko Ražnjatović Arkan. Tijekom okupacije i nakon okupacije u Erdutu su počinjeni mnogi zločini ali to vodstvu SPC-a nije smetalo te su posjetili Arkanov centar za obuku srpskih dobrovoljaca. Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, vladika sremski Vasilije, vladika žički Stefan i vladika osječko-daljski i baranjski Lukijan posjetili su Centar za obuku srpskih dobrovoljaca u Erdutu 10. prosinca 1991. U svome obraćanju preko televizije Beograd istaknuli su da se Veliki sveti sinod SPC zalaže za mirno rešenje, ali ne na štetu srpskoga naroda koji je ponovo na meti ustaškoga zločina. S posebnim zadovoljstvom prihvatili su kazivanje da se ovdje nastavlja tradicija srpskoga naroda, ne da bi jačao nacionalizam, već da se probudi decenijama gušeno pravoslavlje!

Početkom travnja 1991. godine, episkop Nikanor javno istupa promovirajući velikosrpsku ideologiju krvi i tla: Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja.“

Agresiju na Republiku Hrvatsku 1991. godine SPC je popratila osnivanjem nove eparhije (osječko-poljsko-baranjsku) sa sjedištem u Dalju, jednom od sjedišta četničke pobune. Na čelo eparhije postavljen je episkop Lukijan koji je blagoslovio ubojice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu.

Mitraljezac Filaret zaređen za episkopa!?

Srpski pravoslavni redovnik SPC-a Filaret (građanskim imenom Jelenko Mićević) se slikao sa strojnicom ispred četničkog oklopnog transportera (u rujnu 1991. godine u Komogovini (malo selo između Kostajnice i Gline). Mitraljezac Filaret zaređen je za episkopa mileševskog 1999. godine na Svetome arhijerejskom saboru SPC!? Tim činom je SPC pokazala kakva je crkva i da ne odustaje od velike Srbije.

Amfilohije Radović, crnogorsko-primorski metropolit SPC-a, je tijekom agresije na dubrovačkom području hrabrio crnogorske rezerviste i srpske teroriste pri razaranju dubrovačkog primorje i razaranja Dubrovnika.

U siječnju 1992. godine je održan Arhijerejski sabor SPC-a zbog prihvaćanja Vanceova mirovnog plana od strane Miloševića i objavljeno je slijedeće priopćenje SPC-a: Srpski narod je već pola stoljeća politički razdrobljen i izdjeljen neprirodnim granicama koje rasjecaju njegov živi organizam. (…) Njih je isplanirala komunistička Internacionala, ostvarila neofašistička i ustaška okupacija, a utvrdila i produžila, protiv volje srpskog naroda, Titova komunistička diktatura preko svog izrazito antisrpskog AVNOJ-a. (…) Zbog toga, ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski narod nikada nisu priznali umjetne i nelegitimne “avnojevske” unutrašnje granice…“

Episkopi su sa istog zasjedanja poručili: „Ničije pogodbe sa nositeljima vlasti u Srbiji, koja nema mandat istupati u ime čitavog srpstva, ili sa organima jugoslavenske federacije ili zapovjednim strukturama jugoslavenske vojske ne obavezuju srpski narod kao cjelinu bez njegove suglasnosti i bez blagoslova duhovne majke, Pravoslavne srpske crkve. ”

Dakle, SPC traži status političke stranke koja mora odlučivati o svemu. SPC je bila protiv prihvaćanja Vanceova plana jer je tim planom praktično priznata republička granica Republike Hrvatske.

Episkop Atanasije Jevtić je 27. travnja 1992. godine proglasio Slobodana Miloševića izdajnikom jer su prihvaćene avnojevske granice.

Amfilohije Radović se zalaže za ujedinjenje svih srpskih zemalja (travanj 1992. godine).

Na arhijerejskom Saboru, održanom od 14. do 28 svibnja 1992. godine, donijet je dokument nazvan “Memorandum SPC”, koji govori protiv “avnojevskih” granica, te uskraćuje podršku vlastima novoosnovane Savezne republike Jugoslavije (SRJ) koje su prihvatile te granice i službeno se “povukle” iz rata. Sa arhijerejskog sabora SPC, svibanj 1992., poručuje: „Srpska crkva se otvoreno ograđuje i distancira od ove i ovakve vlasti i njenih nositelja.”

Predstavnici SPC su tijekom rata davali i pomirljive izjave ali to nije bilo iskreno jer su na terenu predstavnici SPC propagirali velikosrpsku hegemoniju i davali podršku srpskim postrojbama koje su radile zločine. U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirale logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH. Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)

Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.

Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke.  Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj. Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.

SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“ (6. kolovoza 1993. godine).  „Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora. ”

SPC je 1994. godine odbacila plan Kontaktne skupine. Episkopska konferencija SPC je uputila “Poziv srpskom narodu i svjetskoj javnosti”, u kojem su izložene teritorijalne pretenzije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i kojim pozivaju sav srpski narod da stane u obranu Republike Srpske:

„Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom povijesti pozivamo sav srpski narod da stane u obranu stoljetnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i djedovini… Mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o postotcima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.(SPC, “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti”, 1994.)

Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:

„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.

Daytonski sporazum je potpisao Slobodan Milošević umjesto predstavnika bosanskih Srba. Prije potpisivanja Milošević je tražio od patrijarha Pavla da odobri sporazum. Patrijarh Pavle je prvo potpisao dokument koji je kasnije proglašen nevažećim. Krajem 1995. godine najmanje deset episkopa SPC zatražilo je ostavku patrijarha Pavla. Na izvanrednom crkvenom saboru SPC, 21. i 22. prosinca 1995. godine je potpis patrijarha Pavla proglašen nevažećim.

Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.

SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.

Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zabranjeno.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: commons.wikimedia.org

Komentari