VIDEO: ‘Dajte mi jedan jedini dokaz o postojanju holokausta’
‘JEDAN ČOVJEK’ U REVIZIJI GENOCIDA Francuski akademik Faurisson posvetio je veći dio svog života povijesnom revizionizmu, uglavnom na temu holokausta.
Njegovo istraživanje je dovelo do objavljivanja mnogih stručnih radova u kojima tvrdi da zapravo ne postoji niti jedan dokaz koji bi govorio u prilog masovnom i planiranom istrebljivanju Židova.
Photo: unhommefaurisson.com
Krajem prošle godine objavljen je dokumentarni film ‘Un Homme’ u kojem je francuski povjesničar i novinar Paul-Eric Blanrue sažeo život i djelo kontroverznog francuskog revizionista povijesti i jednog od najpoznatijih oponenata pojma holokaust, Roberta Faurissona (83).
Francuski akademik Faurisson posvetio je veći dio svog života povijesnom revizionizmu, uglavnom na temu holokausta i istraživanju koje ga je dovelo do objavljivanja mnogih stručnih radova i publikacija u kojima tvrdi da u Auschwitzu nije bilo istrebljivanja Židova u plinskim komorama, da nacistički vođa Adolf Hitler nije naredio uništenje Židova i u konačnici, suprotno općem i globalno uvaženom povijesnom gledištu na taj segment Drugog svjetskog rata, da zapravo ne postoji niti jedan dokaz koji bi govorio u prilog masovnom i planiranom istrebljivanju Židova.
‘Što uistinu znamo?’
– Gledajte što donosim kao dokaz onoga što tvrdim i kao rezultat mojih istraživanja. Revizionisti su ljudi koji smatraju da ako smo vidjeli jedanput – kao da ništa nismo vidjeli i da treba vidjeti ponovno i ponovno izbliza te nemati povjerenja u dokumentarce koji su često lažljivi. Treba pogledati scenu nakon scene da bi mogli vidjeti i razaznati što su vam uvalili – govori na samom početku dokumentarca Faurisson dok opisuje posao koji ga je zaokupio i koji ga zaokuplja već desetljećima.
Od trenutka kada su njegova istraživanja i otkrića isplivala na svjetsku pozornicu oko 1974. godine, kada je poslao pismo Yad Vashemu, službenom memorijalnom centru u Izraelu posvećenom svim žrtvama holokausta, gdje je iznio dugačak niz argumenata koji po njemu dokazuju činjenicu da nije bilo genocida nad židovskim narodom tijekom Drugog svjetskog rata, Faurisson je naišao na mnoge probleme; javne osude za antisemitizam, mnoge sudske progone i to pogotovo nakon što je u Francuskoj 1990. donesen Gayssotov zakon koji predviđa kaznu za osobu koja niječe zločine protiv čovječnosti kako su oni definirani u članku Nirnberškog suda, kao i fizičke napade i premlaćivanja. Kao jedan od okidača koji je u njemu pokrenuo želju za propitkivanjem holokausta, Faurisson navodi i Statut Nirnberškog procesa.
– Citirat ću vam točke 19. i 20. tog Statuta. ‘Sud neće biti vezan tehničkim pravilima koja se odnose na dokazni materijal’. I mnogo gore od toga, točka 21. u kojoj se kaže kako ‘Sud neće zahtijevati da se optužbe potvrde dokazima, nego će se optužbe smatrati dokazima’. To ukratko znači – ne trebaju nam dokazi i to pokazuje da su tada činili što ih je volja – objašnjava Faurisson i potom zaključuje: ‘Ako moram biti nešto, onda bih bio istražitelj. Želim ići i vidjeti mjesto događaja. Moj princip je jednostavan. Primjerice, to je kao kad mi govore o jednom nevjerojatnom pudingu, potpuno fantastičnom, i ja im kažem – to je vrlo jednostavno – donesite mi puding! Naime, strast laganja i vjerovanja dobije se kao šuga. To je danas normalno. Kažemo nešto jer smo čuli da se govori, prikazujemo se ljudima koji su informirani o svemu, jer smo čitali novine govorimo o kompliciranim temama, a zapravo si moramo postaviti pitanje – što to uistinu mi znamo?’
Nacrti plinskih komora
Vodeći se tim empirijskim postavkama, ovaj francuski revizionist posjetio je mnoga poprišta zločina nad židovskim stanovništvom zabilježena i označena u Nirnberškom procesu, počevši od plinskih komora i logora u kojima su spaljivani Židovi, pa sve do intervjuiranja mnogih priznatih i eminentnih aktera holokausta, te je znanstvenim metodama istraživao dosad opće prihvaćene teze.
U svom terenskom radu, u kojem je obišao mnoge zloglasne koncentracijske kampove poput Auschwitza i Mauthausena, Faurisson tvrdi kako je došao do saznanja koja u mnogočemu osporavaju postojanje plinskih komora od strane nacista, kao i korištenje plina poznatog pod imenom ‘Ciklon B’ (cijanovodična kiselina) za masovne egzekucije Židova. Također tvrdi kako ne postoji niti jedan zapis ni dokaz o tome da je Adolf Hitler ikada zapovjedio bilo kakva ubojstva na temelju rase ili religije, kao i da je brojka o šest milijuna Židova istrijebljenih za vrijeme Drugog svjetskog rata – izmišljena i preuveličana.
U arhivi Državnog muzeja Auschwitz u Poljskoj, Faurisson je otkrio tehničke i arhitektonske nacrte mrtvačnica i krematorija i tako postao prva osoba koja je objavila te važne dokumente.
Zbog takvih i sličnih konstatacija i otkrića koja su u početku objavljena i u prestižnom francuskom dnevnom listu Le Monde, kako smo već spomenuli, bio je mnogo puta osuđivan i progonjen.
Između ostalog, dva puta je svjedočio na sudu u obranu Kanađanina njemačkog porijekla, Ernsta Zundela, također poznatog publicista koji niječe holokaust.
39 indicija
Osim sudskih tužbi i žestokih kritika židovske zajednice, Faurisson je između 1978. i 1993. godine bio žrtvom desetak fizičkih napada, a ’89. je brutalno pretučen dok je šetao svog psa. Odgovornost za napad preuzela je fantomska organizacija pod nazivom ‘Sinovi sjećanja na Židove’ (The Sons of the Memory of the Jews), a slučaj nikada nije istražen već je Faurissonu poručeno da je još dobro i prošao.
– Ponekad kažem da se trudim raditi kao službenik tehničke ili znanstvene policije. Tehničke – znači na mjestu događaja i naučne – znači uz pomoć laboratorija, specijalista, kemičara i drugih. Tražio sam bezbroj puta da ospore moja otkrića i tvrdnje jednim jedinim dokazom. Dakle, tražio sam jedan jedini dokaz postojanja i funkcioniranja jedne jedine plinske komore. I Jean-Claude Pressac (op.a. francuski kemičar koji je postao jedan od vodećih autoriteta u domeni publikacija o holokaustu i bivši Faurissonov istomišljenik koji je nakon posjeta Auschwitzu potpuno promijenio svoje skeptično viđenje holokausta) mi je 1989. godine u jednoj monstruoznoj knjizi odgovorio na to pitanje te zapravo priznao nedostatak dokaza i naveo kako postoji 39 indicija o postojanju plinskih komora. Taj isti Pressac je nekoliko godina kasnije napisao tekst u kojem stoji da je cijela službena priča o koncentracijskim logorima trula i da zbog previše laži više ne možemo nazad i zrela je za smeće povijesti – zaključuje Faurisson.
{youtube}Rrpppz5ijOw{/youtube}
Autor: Mladen Prenc|dnevno.hr
