Može li se reći baš svaka istina?
Ne postoje li situacije kada smo prisiljeni skrivati, čak lagati, posebno kako bismo izbjegli da djeca saznaju neke stvari koje bi ih mogle ozbiljno sablazniti?
{jathumbnail off}Čini nam se relativno lako reći im istinu o ‘normalnim’ stvarima, pa bile one i bolne, kao na primjer o bolesti, smrti itd. Ali kako djetetu govoriti o homoseksualnoj vezi nekog ujaka ili samoubojstvu nekog bliskog prijatelja? Nije li bolje takve stvari skrivati pod svaku cijenu?
«Nikad nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro. (…) Dobra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laži ili ogovaranje).« To je dakle jasno: ne smijemo lagati čak ni da bismo zaštitili dijete. Laž nas udaljava od Boga, zatvara naše srce i naš razum za njegovo svjetlo. Jedino istinsko oružje kojim raspolažemo u borbi protiv zla, jedina učinkovita zaštita koju možemo ponuditi svojoj djeci, to je sam Bog. Lagati zato što mislimo da nema drugog rješenja, na kraju krajeva znači nemati dovoljno vjere. To je na neki način kao da kažemo Bogu: »Od mene tražiš nemoguće. Ja znam što je najbolje«. Kad smo dužni reći istinu, imajmo povjerenja u Duha Svetoga: on nas nikada ne će iznevjeriti.
Treba reći istinu, ali možda ne baš uvijek cijelu istinu. U mnogim slučajevima imamo pravo, pa čak i dužnost, šutjeti. To vrijedi za mnoga područja, ne samo kad je riječ o bolnim ili nezdravim stvarima. Danas su u modi javne ispovijedi i otkrivanje svega pred svima. Nebrojene indiskretne biografije i televizijske emisije iskorištavaju bračnu ili obiteljsku intimu. Sve se »mora« znati o javnim osobama, o sportašima, o pjevačima ili političarima, i to u ime nekog navodnog prava na informaciju. Ništa nije pogrješnije od toga. Sakriti neke stvari od djece ne znači biti neiskren, nego pokazati poštovanje i nužan stid. Pravo je nasilje povjeravati im neke tajne ili otkrivati tajne koje nisu sposobni nositi.
Nije uvijek moguće šutjeti, posebno kad pretpostavljamo da je dijete otkrilo istinu ili da je bar predosjeća. U tom slučaju nema izbora: treba govoriti. Ali ne bilo kako. Prije nego što počnemo govoriti, saslušajmo, obratimo pozornost na dijete koje stoji pred nama. Kad se neka istina tiče neke vrlo delikatne situacije, iznimno je važno da se o tome ne govori na bilo kakav način. Poželjno je da se razgovara sa svakim djetetom zasebno, jer će svako reagirati na svoj način, i svi ne trebaju čuti iste stvari. Čak i ako svima to kažemo u isto vrijeme, možemo nakon toga razgovarati sa svakim nasamo, pa makar trebali tražiti i posebnu priliku za to. Osobni razgovor pretpostavlja samo dvoje sugovornika: dijete će često biti opuštenije sa samo jednim od roditelja negoli s oboje istodobno.
Da bi se rekla istina, kako god teška bila, najbolje je služiti se jednostavnim riječima. Nazovimo stvari njihovim imenom. U svijetu u kojem su sve devijacije prihvatljive i banalizirane, važnije je nego ikad djeci dati jasne smjerokaze. Roditelji ih moraju naučiti da znaju ocijeniti postupke i djela, da znaju reći »ovo je dobro, a ovo je zlo«, ali da istodobno nikada ne sude osobe, da o svakom čovjeku govore kao o djetetu Božjem koje Otac beskrajno ljubi.
Nikad ne ćemo istinu reći na dobar način ako ju ne kažemo s ljubavi i iz ljubavi. Samo će ljubav iscijeliti dijete od rana koje mu neke otkrivene tajne mogu nanijeti. Samo nam ljubav može dati prave riječi po kojima će dijete doći do potpune Istine.
Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)
