‘Fratar lopov’ mogao bi postati prvi splitski blaženik!

Fra Lino Maupas uskoro bi mogao postati prvi blaženik, rođen u Splitu, u Velome Varošu, a Splićani uvelike za njega nikad nisu ni čuli, piše Slobodna Dalmacija.

Dok s druge strane Jadrana, u Parmi gdje je živio tri desetljeća, još uvijek, devedeset godina nakon smrti, o njemu traje fama – živi glas svetosti, pa su mu u tom gradu podignuta čak tri brončana spomenika i dvije spomen-ploče, snimljen biografski film, tiskano nekoliko knjiga, ulice u Parmi i Rimu nazvane su njegovim imenom te ga se smatra zaštitnikom sirotinje. Budući da je još 1942. pokrenut biskupijski proces za beatifikaciju, fra Lino ima status Sluge Božjega, pa se preporučuje vjernicima da mu se utječu za pomoć, što Parmanci učestalo i čine, te svake godine hodočaste do njegove rodne kuće u splitskome Velome Varošu.

Glas o njegovu životu Italijom se proširio nadaleko, pa je i veliki papa reformator Pavao VI., ovih dana proglašen blaženim, u obraćanju provincijalima reda male braće koji su se 1967. godine okupili iz cijelog svijeta na Generalni kapitul, pored tisuća povijesnih franjevaca koji su snage posvetili borbi za siromašne, za primjer, uz svetoga Franu Asiškog govorio upravo o – fra Linu Splićaninu!

Djetinjstvo u splitskom Varošu

A tko je ovaj neobični franjevac svetoga života posvećenog najbjednijima, koji je u Parmi dobio nadimak ‘Fratello ladro – Fratar lopov’ kako je i naslov filma snimljenog 1971. godine u režiji Pina Tosinija. Zbog čega ‘lopov’? Među ostalim i zbog osebujne navade da u širokim rukavima fratarskog habita šverca hranu za siromašne preko carine koja je čuvala ulaz u grad, a znao je i u samostanu nekoliko minuta prije negoli su se fratri okupili na ručak iz tanjura svakome ‘ćoknuti’ malo, kako bi podijelio sirotinji.

No, vratimo se u splitski Veli Varoš, gdje je 30. kolovoza 1866. godine rođen Alpinolo Ildebrando Umberto Maupas, deseto dijete Ivana i Ruže rođene Marini. Maupasovi su porijeklom Francuzi, djed mu Petar Sebastijan rođen je u Parizu, u Dalmaciju je došao s Napoleonovim trupama, te je bio upravitelj vojnih bolnica Ilirskih pokrajina.

Oženio se Splićankom i imao dva sina, Petra i Ivana. Petar Dujam Maupas (1813. – 1891.), izabran je najprije za šibenskog biskupa, a potom za zadarskog nadbiskupa i metropolita crkvene pokrajine Dalmacije, smatran vrlo utjecajnom osobom u Austro-Ugarskoj, dok Se njegov brat Ivan, padovanski student, oženio glumicOM RozOM Marini iz Avenzzana s kojom se nastanio u Splitu i kao najmlađe dijete dobili su Alpinola, krštenog u velovaroškoj crkvi svetoga Križa.

Mali Alpinolo je do 1876. pohađao pučku školu, a onda se obitelj preselila u Zadar, gdje je odlučio pristupiti Franjevačkom redu. Habit oblači u Kopru 1882. godine i odabire redovničko ime Petar, godinu kasnije je u samostanu na otočiću Košljunu kod Krka, pridružen Provinciji svetog Jeronima i studira filozofiju, a u Zadru bogosloviju. No, 1886. godine je zamolio otpust iz reda, vraća se kući, a nakon godinu dana zatražio je ponovni primitak među franjevce, a ovog puta je smješten u Toskanu, gdje 1888. godine uzima ime Lino.
Kratko vrijeme boravi u Albaniji, no zbog operacije očiju stiže u Bolognu, gdje se pridružuje tamošnjoj franjevačkoj provinciji i nakon završetka studija zaređen je za svećenika u Forliju 1890. godine. Kratko vrijeme boravi u samostanu u Parmi, dvije godine u Cortemaggioreu, a u lipnju 1893. vraća se Parmu gdje u samostanu Blagovijesti ostaje do smrti. Ondje preuzima službu župnog vikara, 1900. imenovan je kapelanom zatvora ‘Sveti Frane’, najprije privremeno, a od 1915. godine i stalno, kad je preuzeo i službu kapelana u popravnom domu ‘Lambruschini’.

Kucao je na sva vrata i savjesti

U tom gradu nosi mnoge titule, sjećaju ga se kao duše grada, apostola ljubavi, čovjekoljupca, oca, brata i prijatelja siromašnog puka, ikone kršćanske ljubavi, žive poruke, socijalne inačice svetoga Frane Asiškoga sposobnog pokucati na sva vrata i savjesti. U Parmi je 1998. godine otvorena zaklada ‘Kuća oca Lina’ za starije osobe, a 1999. godine u dvorani konzistorija u Vatikanu je pred papom Ivanom Pavlom II. objavljena odluka Kongregacije za kauze svetaca kojoj se izjavljuje da je dokazano herojstvo kreposti fra Lina, te da ga se smije oslovljavati s ‘časni – venerabilis’.

Čime je mršavi fratar porijeklom iz Splita zaslužio toliko poštovanje stanovnika Parme? Kao vrelo priča o njemu može poslužiti fra Linova biografija parmanskog profesora i književnika Enrica Bavilaque, koji je fratra upoznao u zadnjim godinama njegova života i ostao zapanjen načinom svjedočenja franjevačke karizme:

‘Poznavao sam odavno popularno čudaštvo malog brata, raščupana i bijedna, crnih vatrenih očiju, isturene četvrtaste brade kako umorno korača gradskim uličicama, šuštava zgužvana habita, uvijek nabrekla od prikupljenih prokrijumčarenih stvari. Tko ga u Parmi nije poznavao? Ali približiti mu se, ući mu u dušu preko žive riječi, nije mi se posrećilo prije one godine koja je bila pretposljednja u njegovu smrtnom životu.’

Fra Lino mu je prišao na ulici i zamolio da kao jedan od kulturnih prvaka grada zabavi zatvorenike s nekoliko predavanja kako bi donio ‘malo oduška među žalosne zidine’. Između profesora i fratra razvilo se prijateljstvo, a Bevilaqua je odlučio zapisati štorije o fratrovim avanturama koje su se godinama širile Parmom.

Kratko nakon dolaska u Parmu fra Lino počinje svoj apostolat, vrluda danju i noću ulicama i predgrađima, obilazi bolesne, miri posvađane obitelji, donosi hranu siromašnima… U samostanu više nije bilo mira: dolazili su odasvud tražeći njegov savjet i pomoć. Bevilaqua je oduševljen berekinadama – a to je vjerojatno učio u splitskom djetinjstvu – pomoću kojih je dolazio do hrane, lijekova, novca za sirotinju… Bogati Parmiđani su ga voljeli, slušali su njegove jednostavne savjete i pozivali ga za stol. Nije odbijao poziv za raskošni ručak. No kad bi se stol napunio, fratrovo lice bi se snuždilo:
– Znate, ne osjećam se baš dobro… Ali mogao bih ponijeti…

I dok bi se zabrinuti domaćin snašao, fra Lino bi izvadio veliki komad škartoca, zamotao svoj dio ručka, spremio par komada kruha, čašu vina ispraznio u bočicu. I pozdravljao se, napominjući:
– Ako imate prst ulja… – pa zbunjeni ukućani napune i staklenku.
Za samostanskog subrata koji je vodio ekonomiju bio je noćna mora; iz smočnice bi svako malo nestao komad slanine ili sira, iz skladišta drvo za ogrjev, pokrivači… U šufitu samostana uredio je par sobica napunivši ih starom odjećom, prostirkama, ogrtačima, alatom…

Najaktivniji je bio prije fratarskog ručka – par minuta prije zavukao bi se u kuhinju i po loncima pokupio ‘višak’, a znao je ‘skratiti’ braću i za komad iz tanjura. Ako bi zagrintali, pravio se da ne čuje.
Razgovarao bi s nekim gospodinom za koga bi procIjenio da je dobrostojeći, a onda bi naglo zastao:
– Ajme, imate masnu maću na ogrtaču… pojeo vam je moljac… rasparao se šav… ne stoji vam dobro – svaka finta bila je dobra i dok se ovaj ne bi ni snašao fra Lino je nosio njegovu robu pod rukom u svoje skladište!

Cijeli tekst pročitajte OVDJE!

Autor: Damir Šarac/slobodnadalmacija.hr

 

 

Odgovori

Skip to content