N. MILANOVIĆ: Živjeti u sjeni smrti

“Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj.” (Pnz 30,19)

Sv. Ignacije Antiohijski koji je 107. godine za velikog progona kršćana umro mučeničkom smrću, jednom je prilikom izjavio: „Nadolazi čas mojega rođenja. Oprostite mi braćo, ne kratite mi da zadobijem život, ne tražite da ostanem u smrti. Pustite me da doprem do čistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit ću čovjek.”

Riječi ovoga velikana ljudske povijesti, izrečene dok su ga okovanog vodili u rimski Koloseum gdje je kasnije bačen divljim zvijerima, djeluju nestvarno. Posebno neobično odjekuju u svijesti današnjeg čovjeka nerijetko zaraženog hedonizmom i duboko u tkivo ucijepljenim konzumerizmom, koje suptilno pothranjuju gotovo svi mediji brujeći o takvom životnom stilu kao jedinoj prihvatljivoj opciji.

Agresivna retorika

Zapljusnuti tom agresivnom retorikom moramo se upitati o šteti i odgovornosti koju donosi takav odnos prema konačnom konzumentu promidžbe, a onda i načina života koji se tako besramno promovira. No, vratimo se velikom čovjeku s početka teksta koji će nam poslužiti kao paradigma za današnjeg istinskog vjernika.

Veliki biskup iz drevne Antiohije govori o smrti i, kroz nju, o susretu sa svjetlom. Uopće ga ne brine skori susret s gladnim zvijerima. Kaže da će tek u času rođenja kroz smrt postati čovjek u najizvrsnijem smislu te riječi. Stavimo na trenutak nasuprot Ignaciju čovjeka koji žudi (samo) za ovozemaljskim dobrima. Toliko ih želi da nam se nameće misao da je predmet njegove žudnje u najmanju ruku vječan. Pa onda grabi i zgrće, prikuplja i stječe. A kad prikupi mnoga blaga, krene u njima uživati.

No, htio on priznati ili ne, sasvim je sigurno da ne zna hoće li živ dočekati sljedeće jutro: „Bezumniče, već noćas će se duša tvoja zaiskati od tebe. A što si pripravio čije će biti? Tako biva s onim koji zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.” (Lk 12,20-21) Je li u pravu sv. Ignacije ili čovjek koji hedonistički konzumira sve što mu se nudi i ne želi razmišljati dalje od toga?

Enigma ljudske egzistencije

Temeljeći svoj život na stvarnosti koja nadilazi materijalni svijet, vjernik lakše podnosi patnju i hrabrije se suočava sa smrću. Za njega smrt nije kraj nego tek svojevrstan prijelaz u novu stvarnost. Ne treba posebno naglašavati da je primjera poput sv. Ignacija kroz povijest Crkve bilo bezbroj. Čovjek okrenut materijalnom drži da nema sigurnog dokaza da nakon ovoga života postoji bilo kakav oblik egzistencije. Zato je najpametnije uživati ovozemaljska dobra dok se to može. Što je sigurno, sigurno je. Zašto se zamarati nejasnim pojmovima poput zagrobnog života, duše ili Boga kad ionako o tome ništa pouzdano nećemo saznati. A sasvim je pouzdano da živimo sada i ovdje pa bi bilo ludo to ne iskoristiti.

No, je li uistinu tako? Čovjekova egzistencija je jako zagonetna. Velika enigma života dostiže svoj vrhunac pred jednom još većom – pred licem smrti. Smrt nas naprosto sili da se upitamo zašto ne možemo pobjeći iz čvrstog zagrljaja kojeg nam je pripremila i čemu uopće život kad se od početka do kraja odvija pod njezinom mračnom sjenom. Sili nas, također, da širom otvorimo oči i upregnemo snage u potrazi za Transcendentnim, ili da se nemoćno začahurimo, dopustimo praznini da ovlada našim srcem te duboko zaronimo u mutnu rijeku zamki i slatkastih tričarija koje nam odvlače pozornost od bitnog i zamagljuju duh.

Kršćanski odgovor

Gledajući iz ovozemaljske perspektive, smrt je zaista svojevrstan neproziran zid pred kojim čovjek zabrinuto stoji pokušavajući proniknuti u tajnu koja se krije iza njega. „Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasap tijela nego ga također, dapače još više, muči strah od ugasnuća zavazda. I po prirodnom nagonu svoga srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe.

Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti. Svi pokušaji tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu smiriti tjeskobu čovjeka: naime, produženje biološkog trajanja ne može utažiti želju za daljnjim životom koja je nodoljivo ukorijenjena u njegovu srcu.” (Gaudium et spes 18)

U gornjem kontekstu čudesna je i znakovita činjenica da su sve civilizacije kroz povijest smatrale smrt svojevrsnim prijelazom u nekakvo novo stanje. Upremo li pogled na daleki zapad (dalek i vremenski i prostorno) vidjet ćemo da su, primjerice, Inke vjerovale da dobri ljudi idu u „gornji”, a da grešnici idu u „donji svijet”. Na drugom kraju svijeta Indijci su vjerovali (i još uvijek vjeruju) da se smrću nastavlja lanac utjelovljenja u materijalni svijet, a taoistu u Kini cilj je postati besmrtan.

Na drevnom Bliskom istoku i u starom Egiptu također se vjerovalo da je smrt tek običan prijelaz u novi oblik života. Had je mračni, podzemni i zagrobni svijet starih Grka, a sličan njemu bijaše i šeol kod starih Hebreja. I primitivna su plemena posvuda po svijetu vjerovala u zagrobni život. Ponekad su njihova vjerovanja bila animistička, a ponekad politeistička (ili na samom početku čak monoteistička).

Kršćanska vjera nas uči da će tjelesna smrt biti pobijeđena kada svemogući Bog vrati čovjeku spasenje koje je ovaj svojom krivicom izgubio. Pobjedu nad smrću izvojevao je Krist uskrsnuvši od mrtvih. Bog poziva čovjeka da čitavim bićem prione uz Njega u vječnom zajedništvu nepropadljivog života.

Svakom čovjeku koji razmišlja ova kršćanska poruka, odnosno vjera potkrijepljena argumentima, olakšava teško breme tjeskobnih pitanja o budućoj egzistenciji pritisnutoj teškom i bolnom sjenom tjelesne smrti.

Zaogrnut mračnim plaštem neminovnog svršetka ljudski život bez Boga uistinu nema svrhe, no u svjetlu Kristovog uskrsnuća sve u našem životu, svako djelo i svaka misao ima vječni smisao.

Nikola Milanović

Odgovori

Skip to content