ČUDESNE PRIČE MISIONARA ANTE GABRIĆA: Djevojčica i najsretniji čovjek na svijetu
Kako mi je sitan i bijedan izgledao čitav svijet pred veličinom ovog malog srca! Svi današnji velikani, generali… svi razni UN-i i razne međunarodne sjednice, veliki planovi i govori o miru i sreći ljudskog roda.
Rižišta kao da su gorjela. Zrak je nad njima treperio, žedan kapljice vode. I ja sam žedan, a vode ni za lijek, usnice su raspucale od silne sparine. Žedan sam za vodom, ali još žedniji za dušama. Ova nepregledna suha hengalska rižišta vjekovima već čekaju na kaplju — milosti. »Rosite, nebesa Pravednika i, oblaci, daždite Ga!« Ta adventska molitva vječna je misijska molitva.
Ni žive duše ne možeš nigdje vidjeti. Dva je sata poslije podne. Želio sam iz Čunokhalija u Šombhunogor. Petkhalski je kanal suh. Vode u njemu nema, ali blato se još nije posve osušilo. Zadah je strašan. Male ribe, uginule od silne suše, gnjiju u toj vrućini. U sredini je blato bilo do koljena. Teškom mukom izvukao sam se na drugu stranu. Daleko dolje vidi se Čunokhali. A rižišta titraju i titraju, kao da pjevaju patničku pjesmu, ili kao da mole pokorničke psalme.
Ravno ću preko polja, da si skratim put. Sam samcat, kao da sam u pustinji. No kojih stotinjak metara preda mnom nešto se miče. Oči gore, pa ne vide dobro. Kad sam se približio, zaboljelo me srce. Tri male djevojčice usred ovih izgorjelih rižišta. Lica su im upala i bijedna, oči im gore, bol i bijeda kao da su se složile s umornim titrajima ispaljenih polja. Tri sestrice šordar plemena, iz sela Kumrokhalija. Od jutra su na polju. Malom motikom kopaju tvrdu, suhu zemlju. Traže slatko korijenje »kućko«. Mala Šorola mi reče da će naskoro kući. Mali brat je bolestan, plače kod kuće. Danas su bile slabe sreće. Cijelo jutro skupile su tek koji kilogram sitnog suhog korijenja.
I ja sam bio umoran i iscrpljen. No pogled na te male sestrice, same samcate usred rižinih polja, bio je dosta da sam zaboravio na svoj umor. Imao sam u torbi nešto slatkiša i keks biskvita. O da ste vidjeli onaj osmijeh i sreću Šorole, Šundori i Maje! Kao da je blagi povjetarac odnekud dahnuo i ugasio onu sparinu i rižina polja kao da su preda mnom oživjela. Bio sam sretan toliko da vam to ne mogu opisati. No mala Šorola (Priprosta) imala je za mene jedan krasan dar. Uzela je slatkiše u svoje drhtave ručice, te ih onda polako, upravo djetinjom nježnošću, poče uvijati u okrajak svoje poderane haljinice.
»Amar ćhoto bhair đono nije đabo: še koto khuši hobe! — Ovo nosim za našeg malog brata: kako će on biti sretan!«
Kako mi je sitan i bijedan izgledao čitav svijet pred veličinom ovog malog srca! Svi današnji velikani, generali… svi razni UN-i i razne međunarodne sjednice, veliki planovi i govori o miru i sreći ljudskog roda. Mala, ispaćena Šorola, zavijajući slatkiše u svoju poderanu haljinicu, dala je pravi odgovor, pokazala put k ostvarenju sreće u svijetu: zaboravivši na sebe, sjetite se naše male braće, koji »kod kuće plaču«; u svom siromaštvu dati im slatkiše naše iskrene i djelotvorne ljubavi.
Podigoh ruku, da ih blagoslovim. No prije nego što sam mogao izreći riječi blagoslova, Šorola mi dade svoj blagoslov, popraćen onim djetinjim pogledom, u kojem se krije nebo.
»Dojal apnake mongol korun! — Milosrdni vam udijelio svako dobro!«
Ja mislim da sam tada bio najsretniji čovjek na svijetu. Blagoslov »Milosrdnog«, poslan po maloj Šoroli, ispunio je čitavo moje biće. Mislio sam na vas, dragi moji prijatelji, pa sam molio Isusa da vas učini dionicima naše svećeničke sreće i radosti, dionicima Šorolina blagoslova.
Ante Gabrić SJ
Izvor: bitno.net
