IVICA ŠOLA: EU je Hrvatskoj uskratio oružje za obranu
EU je Hrvatskoj uskratio oružje za obranu, a danas ga prodaje teroristima na Srednjem istoku! – Nakon što je JNA razoružala TO, uz asistenciju Ivice Račana, Hrvatska nije bila opremljena za otpor. Tog ljeta VS UN-a, kojim dominira britanska politika, uz zalaganje Bude Lončara, donosi Rezoluciju o embargu na isporuku oružja Jugoslaviji. Time je Hrvatskoj, a poslije i BiH, osporeno pravo na obranu. U EZ-u tu sramotnu rezoluciju snažno podupiru London i Pariz, te njihovi sateliti
Ove godine događa se jedna obljetnica, dvadeset godina od pucanja osovine Velika Britanija – Francuska, osovine koja je pukla dolaskom Chiraca na vlast u Francuskoj (1995.), a koja je bila najagresivniji lobist za udaranje embarga na uvoz oružja Jugoslaviji, čitaj Hrvatskoj i BiH, uz snažnu asistenciju Budimira Lončara. U prijevodu to je značilo: uskrata prava žrtvi, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da se brane od pomahnitalog Miloševićevog ratnog stroja naoružanog do zuba. Hrvatsku, goloruku, tim su činom gurnuli i u ruke domaćih i međunarodnim kriminalaca jer joj je oružje bilo pitanje golog opstanka naroda.
Ne ulazeći ovdje u geopolitičke, financijske ili neke druge razloge moguće “interesne potrebe svijeta” za krvoprolićem u srcu Europe pred kraj 20. stoljeća temeljenima na antagonizmu moćne Amerike i nemoćne Europe, činjenice govore da su Sjedinjene Države, prioritetno tada fokusirane na zaljevsku krizu, početak jugoslavenske krize dočekale sa stavom da Jugoslaviju treba sačuvati. James Baker na povratku iz Zaljeva sletio je u Beograd i dao potporu Miloševiću u “spašavanju Jugoslavije”. Europska zajednica na prve pucnjeve u Sloveniji ne reagira, ona i dalje federativnu republiku vidi kao zemlju koja će se transformirati u demokratsku, te hvale saveznog premijera Antu Markovića. Ne vide da se padom Berlinskog zida Jugoslavija dezintegrira dok se Europa integrira. Europska zajednica (EZ) bez ikakva jasnog razumijevanja, ali i bez političke platforme ili protokola za rješavanje situacija s ruba rata, po njoj jedino poznatoj matrici formira trojku koja, nakon što su tenkovi JNA počeli izlaziti na ulice iz slovenskih vojarni, kreće u pohod s „mirovnom porukom“ .
Tu trojku čine Gianni de Michellis, talijanski ministar vanjskih poslova oslonjen isključivo na podatke svoje, talijanske obavještajne službe koja je pak bila isključivo oslonjena na izvore JNA, Hans van den Broek, nizozemski ministar vanjskih poslova, oslonjen isključivo na napise u medijima, te Jacques Poss, luksemburški ministar vanjskih poslova koji će uoči odlaska u Beograd ostati zapamćen po rečenici: “Ovo nije vrijeme Amerike, ovo je vrijeme Europe”. U tadašnjoj posthladnoratovskoj Europskoj zajednici ministri Francuske i Britanije s jedne, te Njemačke s druge strane servisirani od moćnih obavještajnih službi vlastitih zemalja imaju mnogo ozbiljnije informacije.
Pariz i London Hrvatskoj i BiH uskraćuju pravo na obranu
Dvadeset i petog lipnja 1991. Slovenija i Hrvatska proglašavaju neovisnost. Njemačka to podržava na svoj pragmatičan način. Rat od nekoliko tjedana u Sloveniji završava i, naknadno se doznaje, dogovorom slovenskog i srpskog vodstva, a ne “mirovnim djelovanjem” trojke, kako se isprva mislilo. Milošević tako pušta Sloveniju iz, pravno, još uvijek zajedničke države, ona se ionako nije uklapala u koncepciju velike Srbije odnosno Zapadnog Balkana kako je to dvije godine poslije postavio London. Britanija se tako sprema za upravljanje jugoslavenskom krizom, pa nije čudo da su njeni generali, poput Rosea, imali strateške funkcije, sa sramotnom ulogom promatrača pokolja u Srebrenici. Već u srpnju iste godine krvavi rat kuca na vrata Hrvatske – počinje vukovarska tragedija.
Nakon što je JNA razoružala postrojbe Teritorijalne obrane, uz asistenciju Ivice Račana, Hrvatska nije bila opremljena za otpor jednoj od najjačih vojski u Europi. Tog ljeta Vijeće sigurnosti UN-a, kojim dominira britanska politika otezajućih deklaracija, rezolucija i statusa quo, donosi Rezoluciju o embargu na isporuku oružja Jugoslaviji. Time se de facto Hrvatskoj, kao poslije Bosni i Hercegovini, osporilo svako pravo na obranu. U EZ rezoluciju snažno podupiru Velika Britanija i Francuska (taj se savez održao sve do 1995. do pobjede Jacquesa Chiraca) i brojne druge članice “kluba dvanaestorice”. Njemačka ostaje gotovo usamljena. Taj embargo stoga postaje glavna odrednica međunarodne politike naspram rata u Jugoslaviji. U rujnu je Vukovar već pod žestokom topničkom paljbom, grad je počeo nestajati pred očima svijeta. Tog rujna otvara se mirovna konferencija za Jugoslaviju u Den Haagu. Prije početka lord Carrington izjavljuje da ako se sukob želi riješiti najprije se mora postići obustava vatre i sve “zaraćene strane” moraju sjesti za stol.
Njegove su riječi bile jasan signal Miloševiću da je njegov krvavi plan podržan. Slobodno je mogao ići u eskalaciju rata, osvajanje teritorija s kojima je poslije mogao trgovati u pregovorima. U takvim neravnopravnim okolnostima, s Hrvatskom kojoj je embargom uskraćeno pravo na obranu, iste je godine 18. 11. slomljena obrana Vukovara. Ovčara je točka na “i” u perverziji međunarodne zajednice koja je embargom zapravo pomagala Miloševiću u zločinu, neizravno sudjelovala u njemu, kao i Nizozemski bataljun u pokolju, genocidu u Srebrenici.
Iz izvješća EU-a o trgovini oružjem izbija pravo lice “stare kurve”
No nema EU iste kriterije prema svima. Dok je žrtvama srpske agresije devedesetih lupila embargo na uvoz oružja, ovih godina izdašno ga legalno prodaje najgorim svjetskim režimima na Srednjem istoku, koje su poznate kao sponzori terorističkih skupina. Tako u svom posljednjem izvješću objavljenom u Službenom listu EU-a donosi se “Godišnje izvješće o kontroli izvoza tehnologije i vojnih pogona”, u kojem ima i nepotpunosti, jer su Britanci i još neki podnijeli polovična izvješća, a iz kojeg vrišti licemjerje “stare kurve”, kako je Europu krstio Stanko Lasić. Naime, od ukupnog (legalnog, ne crnog!) iznosa izvezenog oružja od 40 milijardi eura, gotovo deset milijardi (9,7) eura odnosi se na bure baruta zvano Srednji istok. To je povećanje od 22 posto u odnosu na 2011. godinu, i to u vrijeme kada buja tzv. Arapsko proljeće, a “mirotvorna Europa” svojim izvozom oružja obilato dolijeva ulje na vatru. Od spomenutih deset milijardi izvezenog oružja na Srednji istok golem dio otpada na države koje je časopis The Economist proglasio jednima od “najgorih autoritarnih režima na svijetu”, a koji su ujedno i najveći sponzori globalnog terorizma. Tako su države EU-a najviše oružja prodale Saudijskoj Arabiji, domovini Osame bin Ladena i drugih “dobrica” (3,6 milijardi), potom Omanu (2,2 milijarde) te UAE-u. Licemjerje Europe ne sastoji sa samo u dvostrukim kriterijima s obzirom na prodaju oružja u usporedbi sa situacijom Hrvatske i BiH devedesetih, te aktualnih terorista protiv kojih se, eto, na takav način bore da ih naoružavaju, već i prema vlastitim pravilima, pravilima koje su donijele same zemlje članice. Ova prodaja oružja autoritarnim režimima u najvećem križnom žarištu na svijetu, uz Ukrajinu, dakako, u suprotnosti je i sa samom europskom normativom (Zajednička pozicija 2008/944/PESC) u kojoj jasno stoji kako se članice EU-a trebaju angažirati kako bi “spriječile izvoz tehnologije i vojnih pogona koji mogu biti upotrijebljeni za internu represiju, međunarodnu agresiju ili mogu pridonijeti regionalnoj destabilizaciji.”
“Borba protiv terorizma” u brojkama – eurima!
Prodavati oružje u to bure baruta zvano Srednji istok upravo je doprinos ne samo regionalnoj destabilizaciji, internoj represiji i međunarodnoj agresiji, već na neizravan način i naoružavanja fundamentalista i terorističkih skupina koje šire teror i strah u samom srcu Europe, od Pariza nedavno do Londona ili Madrida ne tako davno. Zato je licemjerje zemalja EU-a tim dublje jer su takvom “izvoznom politikom” neizravno odgovorni i za masakre nad vlastitim građanima u spomenutim metropoloma. Naime, najveći izvoznici oružja u Europskoj uniji su Francuska (13,8 milijardi eura) kojoj je u srcu Pariza pobijeno pola redakcije lista Charlie Hebdo, potom Španjolska (7,7 milijardi), dok je velika Britanija prikazala tek 2,7 milijardi. Uz njih tu je i Njemačka s 4,7 milijardi te Italija s 4,2 milijarde. Navedene države čine 80 posto izvoza oružja država EU-a. Tako funkcionira “borba protiv terorizma” u brojkama i činjenicama, a ne u patetičnim marševima kao što bijaše onaj u Parizu nakon spomenutog masakra. Da apsurd bude veći, u tom festivalu licemjerja zbog prodaje oružja trusnoj regiji globalno je razvaljena samo – Hrvatska, koju je u to vrijeme prozvao čak i čestiti New York Times zbog prodaje oružja Siriji.
Taj je list napisao kako su “sirijski pobunjenici naoružani hrvatskim puškama”, da bi predsjednik Josipović umah reagirao napominjući kako je Hrvatska prodala oružje u iznosu od 5 – 6 milijuna dolara na legalan način Jordanu, no da Hrvatska ne može biti odgovorna ako je to oružje završilo negdje dalje. U kakvu je (medijsku) klopku bačena Hrvatska koja je jedina postala problem oko prodaje oružja koje je u usporedbi s gornjim ciframa zemalja EU-a pravi kikiriki, nebitna stvar, u kratkom osvrtu na svom profilu prokomentirala je Bojana Kocijan: “Nemiri na Bliskom istoku posljedica su nesnošljivosti između dviju religijskih struja (šijita i sunita) i miješanja velikih sila (SAD-a i Izraela) u taj konflikt za potrebe vlastitih interesa. Iran, zemlja s najvećim brojem šijita podržava šijitsku vladavinu Assada u Siriji (sam predsjednik Assad pripadnik je alavita – sekte unutar šijitske denominacije, dok je većina Sirijaca sunitske vjeroispovijesti, oko 82%). Sirijski pobunjenici su dakle suniti koje podržava Saudijska Arabija i Katar, zemlje s pretežito sunitskom populacijom i SAD, njihov glavni vanjski partner. Saudijska Arabija je glavni financijer kojekakvih terorističkih organizacija i u slučaju pada Assadove vladavine, Sirija će postati još jedna u nizu zemalja s plodnim tlom za terorizam. U tom slučaju destabiliziranost na Bliskom istoku će se intenzivirati, a SAD će to iskoristiti za vlastite potrebe. Štoviše, padom Assadove vladavine, položaj Irana će oslabiti, što je u interesu SAD-a. Dakle, ovo je samo jedna u nizu političkih igri za prevlast malih i velikih sila u kojoj su žrtve, kao i obično, nevini civili, a RH samo mala karika u velikom lancu. Naposljetku, s obzirom da je SAD vanjski partner RH, koji su glavni partner Saudijske Arabije, a koji u ovom konkretnom sukobu podržava sirijske pobunjenike, politički gledano, logično je da RH šalje oružje koje će koristiti sirijski pobunjenici, a ne recimo pristaše Assadove vladavine.”
“Autoritarni Tuđman”, kako vrijeme odmiče, postaje sve veći
Iako je u cijeloj toj priči Europa tek američka pudlica, iako ne treba očekivati od politike da bude išta drugo do goli, a nerijetko i brutalni interes, polazeći od jubileja pada osovine Pariz-London koja nam je isposlovala embargo, ne može se ne reći: Što je previše, previše! Kada u svjetlu ovih činjenica prosuđujemo devedesete i Hrvatsku borbu za samostalnost, onda Franjo Tuđman, kako vrijeme odmiče postaje sve veći i veći. I dok su za njegovog života mediji na feralovskoj matrici trubili kako nas “autoritarni Tuđman” gura u izolaciju, onda je to bila i jest zamjena teza, jer Hrvatsku je izolirala licemjerna Europa, osovina Pariz – London, uskratom prava na obranu i forsiranjem Miloševića u prvo vrijeme. Zato danas možemo s gorčinom konstatirati da Europa danas svojim legalnim izvozom oružja bolje tretira islamske teroriste nego hrvatske vojnike devedesetih koji su “samo” branili svoj dom, i to od sličnih bradatih terorista koje danas sponzoriraju države, prijatelji SAD-a, poput Saudijske Arabije i sličnih.
Autor: Ivica Šola / 7Dnevno
