ŠTO TO TRAŽE HRVATSKI BRANITELJI?
Kako su od 2000. godine sva sredstva javnog informiranja (HRT i tisak) u rukama velikosrpsko komunističkih ideologa pa je nemoguće preko tih sredstava objaviti i čuti nešto od hrvatskog nacionalnog interesa pa ni istinu o hrvatskim braniteljima i ugroženosti hrvatskih nacionalnih interesa. Preko tih javnih sredstava, posebno preko radmanovizije, mogli smo čuti da hrvatski branitelji imaju velike mirovine i da traže samo neke privilegije.
Uz napad na hrvatske branitelje prozivaju i stranku HDZ i Karamarka kao predsjednika stranke, ali i predsjednicu RH gospođu Kolindu Grabar Kitarović da stoje iza prosvjeda hrvatskih branitelja.
Za svakog normalnog i nacionalno osviještenog građanina Hrvatske to je normalno i logično, a i dužnost je HDZ-a da stoje iza branitelja. Naime, HDZ je hrvatska nacionalna stožerna i državotvorna stranka koja je uz branitelja bila i kada branitelji borili za samostalnu Hrvatsku.
S druge strane, razumljivo je da Račan – Milanovićev SDP sa svojom koalicijom, protiv hrvatskih branitelja jer su bili i protiv stvaranja samostalne Hrvatske i protiv rušenja Jugoslavije. Tako je logično da su danas protiv svih oni koji su stvarali samostalnu Hrvatsku na čelu s hrvatskim braniteljima.
TKO SU HRVATSKI BRANITELJI
Prije svega, hrvatskim građanima treba objasniti tko su to hrvatski branitelji. Odgovor na to pitanje dobit ćemo ako znamo zašto oni nose naziv „hrvatski branitelji“. Ako su hrvatski branitelji to znači da su Hrvatsku od nekog branili, a problem je u tome što su ju i obranili.
Za taj odgovor treba znati ili se sjetiti, da nakon 45-godišnje velikosrpsko komunističke vladavine nad hrvatskim narodom, u kom su Hrvati kao katolici bili totalno obespravljeni po nacionalnom, kulturnom i gospodarskom pitanju, a Hrvatska sistematski pljačkana. Koliko je Hrvatima bilo dobro u tom režimu to se danas otkriva u preko 1500 masovnih stratišta i grobišta u kojima se nalazi preko 960.000 kostura Hrvata. Ta ideologija čiji su učesnici činili ta zla od 1945. na dalje, godine 1991. godine su izvršili vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku s naglašenim zahtjevima za okupaciju hrvatskog teritorija na crti istočno od linije Virovitica, Karlovac, Karlobag.
Prilikom vojne agresije na Hrvatsku, srbočetnički agresor je granatirao, palio i uništavao hrvatska dobra, sistematski su pljačkali sve do čega su došli. Uz direktne posljedice vojne agresije, hrvatsko gospodarstvo je bilo blokirano ratnim aktivnostima i zatvorenim granicama tako da je zbog nemogućnosti normalnog gospodarskom poslovanja, dodatno upropašteno hrvatsko gospodarstvo zbog ratnih uvjeta na ovim prostorima.
U to vrijeme, ideolozi koji su 2000. godine došli na vlast bili su protiv rušenja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. Ta ideologija i danas je na vlasti. Naime, treba reći da je Republike Hrvatska danas jedina zemlja u demokratskoj Europi u kojoj su na vlasti recidivi komunističkog režima. Kako je komunizam u svim državama u kojima je vladao, uz posljedice terora, iza sebe ostavio upropašteno gospodarstvo i osiromašene građane, a sve te posljedice vidimo danas u Hrvatskoj.
Kako su velikosrpsko komunistički ideolozi bili protiv rušenje Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske, dolaskom 2000. godine ponovo na vlast, otvoreno su objavili svoj program aktivnosti koji su nazvali „detuđmanizacija“ samostalne Hrvatske. To u praksi znači rušenje svega što je stvoreno u Domovinskom ratu. U sklopu tog programa valjalo je ocrniti i obezvrijediti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, ratnog ministra obrane Gojka Šuška i hrvatske branitelje.
To je ujedno odgovor zašto hrvatski branitelji prosvjeduju u Savskoj 66. To je nastavak borbe za samostalnu Hrvatsku bez puške i topova, demokratskim sredstvima.
Hrvatska ne može i neće biti sretna i napredna zemlja sve dok njom vladaju oni koji ne vole Tuđmanovu Hrvatsku koju nisu ni željeli.
ČINJENICE ANTIHRVATSKIH AKTIVNOSTI OVIH VLASTI
Grupa hrvatskih intelektualaca i branitelja koji vole Tuđmanovu Hrvatsku stvorenu u Domovinskom ratu nije više mogla promatrati rušenje tekovina Domovinskog rata i upropaštavanje svega što je u svezi hrvatskog nacionalnog identiteta pa je osnovala Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES).
Zadatak ovog tijela je da analizirala dosadašnje aktivnosti antihrvatske koalicije koja je na vlasti i da temeljem utvrđenih činjenice donese odluke o etičkoj osudi za veleizdaju najodgovornijih osoba u RH. U skladu sa svojim programom HNES donijelo je slijedeće etičke osude:
Hrvatsko nacionalno etičko sudište donijelo “etičke presude” protiv Josipovića, Mesića, Pusić i Pupovca. »Ove četiri osobe su samo četiri prve osobe za koje smatramo da su prekoračili ovlasti koje imaju i ne rade u interesu hrvatskog naroda i države«, kazao je predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta Zvonimir Šeparović .
ODLUKA O ETIČKOJ OSUDI ZA VELEIZDAJU IVO JOSIPOVIĆ
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske ETIČKI JE ODGOVORAN Što je prije i tijekom obnašanju dužnosti predsjednika Republike Hrvatske iz ideološki motiviranih razloga kao i drugih partikularnih političkih interesa zasnovanih na totalitarnom komunističkoj nasljeđu, postupao protivno pravno zaštićenim etičkim načelima i temeljnim tradicijskim vrijednostima hrvatskog naroda. Pri takvoj zlouporabi političke moći odnosno zagovoru političkih stavova kao i djelovanjima protivno Ustavu i zakonima Republike Hrvatske i na zakonu utemeljenim odlukama hrvatskih državnih vlasti, počinio je golemu i teško nadoknadivu štetu hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, uključujući i sramoćenje međunarodnog ugleda Republike Hrvatske u svijetu. Stoga se IVO JOSIPOVIĆ Predsjednik Republike Hrvatske, ujedno i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske ETIČKI OSUĐUJE ZA VELEIZDAJU. Obrazloženje: Nakon podnesene prijave i podignute optužbe protiv Ive Josipovića, Predsjedništvo Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta utvrdilo je postojanje činjenične utemeljenosti i društvene opravdanosti, pa je stoga Prvo sudbeno vijeće Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta provelo odgovarajući postupak te ustanovilo etičku odgovornost i slijedom toga Ivu Josipovića etički osudilo za veleizdaju. Ivo Josipović je etički odgovoran:
1. Što je dugi niz godina, na različitim javnim dužnostima i na različite načine, sudjelovao u sustavnom krivotvorenju povijesne istine o hrvatskom Domovinskom ratu, pa je s tim krivotvorinama pridonosio politici sustavne kriminalizacije hrvatske države i Domovinskog rata te sramotnom pretvaranju srbijansko-crnogorske oružane agresije na Republiku Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat, a osobito
1.1. Što je od 2000. godine, kao član državnog Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za prostor bivše Jugoslavije (MKSJ/ICTY, ili skraćeno: Haški tribunal) sudjelovao u izradi strategije o suradnji Republike Hrvatske s Haškim tribunalom, a na temelju čega je Republika Hrvatska neutemeljeno optužena za planiranje i provedbu udruženog zločinačkog pothvata, tj. etničkog čišćenje Srba s privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske te agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pritom je Savjet svoj prijedlog strategije suradnje najprije usuglasio s Haškim tužiteljstvom, a tek potom uputio na usvajanje Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru, što je imalo za posljedicu izručenje hrvatskih generala Haškom tribunalu. I to hrvatskih generala iz Republike Hrvatske i hrvatskih generala i političara iz Bosne i Hercegovine, da bi se na temelju krivotvorenih dokumenata u Hrvatskoj Daria Kordića u Haagu osudilo na 25 godina zatvora.
1.2. Što je bio sukreator Deklaracije Hrvatskog sabora o suradnji s Haškim tribunalom, kojom je prihvaćena nadležnost Haškog tribunala za procesuiranje vojno – redarstvene operacije „Oluja“ – najveće osloboditeljske operacije u Domovinskom ratu,
1.3. Što se od 2007. godine s autoritetom sveučilišnog profesora i člana Socijal–demokratske partije Hrvatske, kao član radne skupine za doradu tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije za počinjeni genocid u Hrvatskoj, bez odobrenja Vlade Republike Hrvatske više puta potajice sastajao s veleposlanikom Republike Srbije u Zagrebu i predavao mu raznovrsnu dokumentaciju zagovarajući pri tome velikosrbijansku koncepciju prema kojoj navodno nije bilo srbijanske agresije odnosno genocida u Hrvatskoj jer se radilo o građanskom ratu,
1.4. Što je kao sveučilišni profesor u svojim javno iznesenim političkim stavovima zastupao nepravni pristup tužiteljstva Haaškog tribunala, a koji je bio u funkciji provedbe britanske politike prema Balkanu s ciljem uspostave ravnoteže krivnje i pretvaranja velikosrbijanske agresije u navodni međunacionalni sukob i građanski rat s jednakom odgovornošću agresora i hrvatske žrtve,
1.5. Što je od početka obnašanja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske provodio politiku krivotvorenja povijesne istine o hrvatskom Domovinskom ratu, rehabilitacije agresora i neutemeljenog pripisivanja krivnje Republici Hrvatskoj. Josipović se u Uredu Predsjednika okružio osobama koje su se godinama sustavno protivile hrvatskom državnom osamostaljenju te su cijelo vrijeme zagovarale obnovu Jugoslavije. Pri tome se osobito ističu prof. dr. Dean Jović, dugogodišnji vatreni zagovornik veliko-srpskih ideja u Hrvatskoj te Budimir Lončar koji na početku hrvatskog osamostaljenja odbija poziv Vlade Republike Hrvatske i ostaje ministar vanjskih poslova u Miloševićevoj Jugoslaviji. Osim toga Lončar je najodgovorniji što su Ujedinjene nacije 25. rujna 1991. godine Republici Hrvatskoj uvele embargo na uvoz oružja zbog čega je Republici Hrvatskoj i drugim žrtvama srbijanske agresije bitno otežano pravo na obranu. To uvelike pridonijelo povećanju ukupnosti ratnih razaranja, posebice velikim stradalničkim strahotama slabo naoružane, ali snažno domoljubno motivirane hrvatske mladeži.
2. Što je za vrijeme državničkog posjeta i govora u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, na čuđenje mnogih, pa tako i istaknutog bošnjačkog političara Sulejmana Tihića, lažno ustvrdio kako je hrvatska državna politika izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu i da snosi glavnu krivnju za sve počinjena zla 1990-ih godina u toj susjednoj državi, amnestirajući pri time velikosrbijansku politiku te prebacujući krivnju i teret odgovornosti na Republiku Hrvatsku. Osim toga, Ivo Josipović je na taj način izvršio i izravni pritisak na sudski proces koji se u Haagu vodi protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine. 3. Što je godinama, a posebice tijekom svojeg predsjedničkog mandata, sustavno i uporno radio na povlačenju i slabljenju tužbe koju je Republika Hrvatska podnijela protiv Republike Srbije zbog genocida počinjenog na teritoriju Republike Hrvatske tijekom hrvatskog Domovinskog rata, a osobito
3.1. Što se odustalo od tužbe protiv Crne Gore te od bitnog dijela optužbe za etničko čišćenje kojeg je Republika Srbija uoči i na početku vojno – redarstvene operacije „Oluje“ provela nad etničkim Srbima s okupiranih hrvatskih područja, da bi potom Srbija u svojoj protutužbi za ovaj zločin optužila Republiku Hrvatsku. Osim toga, on je svojim izjavama kao i izjavama njegovih savjetnika nanio veliku štetu hrvatskoj tužbi jer je srbijanska strana u protutužbi i na sudskoj raspravi kao ključne dokaze izravno navodila stavove Ive Josipovića i njegovog savjetnika.
4. Što je zlouporabom političke moći Ured predsjednika Republike Hrvatske u stvarnosti pretvorio u jedno od središta društvene moći u kojem se zagovaranju protuhrvatski interesi u korist političkih i drugih interesa Republike Srbije, a osobito:
4.1. Što je unatoč postojanju Deklaracije Hrvatskog sabora o Domovinskom ratu, pred srbijanskim državnim izaslanstvom 2010. godine u Vukovaru izjednačavao agresora i hrvatsku žrtvu. Jednako se tako neodgovorno odnosio prema crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku u području Dubrovačko – neretvljanske županije, tvrdeći pri tome da nije bilo srbijanske agresije, razaranja Dubrovnika, okupiranja hrvatskog teritorija i etničkog čišćenja nego se radilo samo o spletu nesretnih politika i podijeljenoj odgovornosti Hrvatske i Srbije. 5. Što, uz Zorana Milanovića i njegovu Vladu, protivno ustavnim i zakonskim ovlastima prešutno tolerira i otvoreno zagovara nove oblike velikosrbijanskog nasrtaja na hrvatski teritorijalni integritet i kulturni identitet, a osobito
5.1. Što je šuteći prešao preko izjave četničkog vojvode Tomislava Nikolića, sadašnjeg predsjednika Republike Srbije, da je Vukovar navodni srbijanski grad i da tu Hrvati nemaju što tražiti. Izjave što je izgovara osoba koja je i osobno sudjelovao u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku.
5.2. Što zagovara protuzakonito postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru na zgrade javnih ustanova, vrijeđajući time osjećaje i dostojanstvo hrvatskih branitelja kao i duboke vukovarske rane hrvatske žrtve,
5.3. Što je šuteći prešao preko činjenice da su u velikosrbijanskoj strategiji, koja je sadržana u novom srpskom memorandumskom dokumentu, čvrsto zacrtani ciljevi da se hrvatski Vukovar pretvori u srbijanski grad,
5.4. Što u političkim stavovima nekritički podržava ministra u Vladi Republike Hrvatske Predraga Matića i pri tome se protivi pravdanim i opravdanim društvenim težnjama hrvatskih branitelja u prosvjedu stopostotnih ratnih invalida, a koji ispred zgrade Ministarstva branitelja u Zagrebu prosvjeduju protiv kriminalizacije, diskreditacije i omalovažavanja hrvatskog Domovinskog rata.
6. Što kao predsjednika Republike Hrvatske zlorabeći položaj i ovlasti podržava protuhrvatski i nedemokratski orijentirane društvene i političke snage u Republici Hrvatskoj i inozemstvu šireći pri tome povijesne krivotvorine o institucijama hrvatske države i hrvatskom Domovinskom ratu, a osobito
6.1. Što je i nakon Haške oslobađajuće presude generalima hrvatske pobjedničke vojske Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, odnosno oslobađajuće presude hrvatskom državnom i vojnom vodstvu na čelu sa prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, nastavio podupirati i svekoliko pomagati petokolonaške organizacije koje i nadalje sustavno djeluju na izjednačavanju krivnje između agresora i hrvatske žrtve,
6.2. Što je aktivno sudjelovao u organiziranju i nadalje podržava djelovanje protuhrvatski orijentirane Documente, pa je čak toj udruzi dodijelio i državna odličje. Osim toga, Josipović tvrdi da je petokolonaška Dokumenta savjest hrvatskog društva, dajući joj i na taj način veliku podršku u njenom najnovijem nastojanju da se ukine i sam pojam Domovinskog rata, jer on navodno iritira Srbe. U kontekstu tih zločestih i sramotnih težnji zagovara ideju o službenoj promjeni Domovinskog rata u novi naziv – Rat u Hrvatskoj.
7. Što aktivno sudjeluje u nestručnim interpretacijama šire hrvatske povijesti, pri čemu zagovara i uporno promiče jugokomunistički ideološki pristup s kojeg se hrvatskom društvu neutemeljeno i protivno osnovnim ljudskim pravima nameće povijesna krivnja za nemile događaje iz Drugog svjetskog rata, s kojima sadašnji hrvatski naraštaji nemaju ni fizičku niti vrijednosnu poveznicu, a osobito
7.1. Što u javnim govorima prvih deset godina demokratske, samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske na sve načine želi poistovjetiti s Neovisnom Državom Hrvatskom,
7.2. Što u javnim istupima u Hrvatskoj i tijekom svojih službenih međudržavnih posjeta stigmatizira i blati hrvatsko društvo i hrvatsku državu lažnim optužbama o ustaškom zlu koje je navodna opasnost i u sadašnjoj Hrvatskoj, što je bilo osobito gnjusno za čuti od Ive Josipovića u Knesetu za vrijeme njegovog službenog posjeta Izraelu.
8. Što unatoč Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine i nadalje sustavno sudjeluje u kreiranju, provedbi i promicanju hrvatske državne politike zasnovanoj na komunističkoj totalitarnoj ideologiji, a osobito:
8.1. Što je neposredno nakon izabra za predsjednika Republike Hrvatske naslovnicu svoje biografije „ukrasio“ velikom fotografijom u odori Titovog gardista Jugoslavenske narodne armije s kapom na kojoj je crvena zvijezda petokraka, dok je na prsima značka primjerenog vojnika. Tako je prije pet godina započeo njegov predsjednički mandat s otvorenim ponižavanjem temeljnih vrijednosti hrvatskog Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i žrtava srbijanske oružane agresije u kojoj je Jugoslavenska narodna armija bila glavni operativni izvršitelj, a komunistička ideologija politički demagoški temelj,
8.2. Što je u javnim nastupima veličao titoizam, a suprotstavljao se bilo kakvoj kritici titoizam i totalitarne komunističke Jugoslavije, pri čemu je javno zagovarao planove po kojima će u svome predsjedničkom mandate Hrvatsku u cijelosti zacrveniti. Pa je tako u Srbu 2010. godine u javnom govoru veličao partizanska odlikovanja te komunističko – partizanku kapu i na njome crvenu zvijezdu petokraku, zanemarujući pri tome činjenicu strašnih zločina koje su partizani počinili u Drugome svjetskom ratu i neposredno poslije rata.
8.3. Što je uporno ustrajava na neobjektivnom sagledavanju broja žrtava iz Drugoga svjetskog rata, preuveličavajući njihovu veličinu na partizanskoj te umanjujući ukupnost žrtve na strani hrvatskih vojnika i civila. Pa u tom kontekstu aktivno sudjeluje u sramotnoj politici viktimološkog razlikovanja kod odavanja počasti žrtvama, što se posebice očituje u odluci Hrvatskog sabora kojom je ukinuto parlamentarno pokroviteljstvo komemoracije žrtvama Hrvatskog križnog puta na Bleiburgu, a zadržano pokroviteljstvo komemoraciji u Jasenovcu.
8.4. Što već godinama sustavno radi na diskreditaciji hrvatskog Domovinskog rata kao temeljnoj vrijednosti na kojoj počiva hrvatska suvremenost i njezina svekolika, a napose ustavno–pravna budućnost.
9. Što je od Ustavnog suda Republike Hrvatske, s prikrivenim namjerama, zatražio ocjenu suglasnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše Jugoslavenske narodne armije, bivše komunističke Jugoslavije i Republike Srbije. Glavni argument za tu odluku bila je njegova prijetvorna teza da predmetni Zakon narušava ustavno pravo branitelja iz Domovinskog rata na obranu u mogućem kaznenom postupku zbog ratnih zločina. Time je kao nositelj najviše državne vlasti u Republici Hrvatskoj zapravo zatražio formalno ozakonjenje da se prema kriterijima zločinačke Jugoslavije, Srbije i Jugoslavenske narodne armije podižu optužnice i sudi hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.
10. Što je kao predsjednik Republike Hrvatske, unatoč najavama njemačkog pravosuđa o dostavi europskog uhidbenog naloga za Josipa Perkovića, podržavao i zagovarao inicijativu nedemokratski orijentiranih društvenih i političkih organizacija u Republici Hrvatskoj, opterećenih jugo-slavenskim totalitarnim komunističkim nasljeđem, za izmjenu Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, i to u isključivoj namjeri da spriječi predaju vodećih djelatnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, a zbog ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Aktivnim sudjelovanjem u provedbi ove skandalozne inicijative, neposredno pred sam ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, ugrozio je hrvatske državne i nacionalne interese dovodeći u pitanje vjerodostojnost hrvatske vanjske politike kao i općeniti ugled Republike Hrvatske u svijetu. I ne samo što je ovim činom nastojao zakonom zaštititi politički motivirana ubojstva i ostala komunistička zlodjela, nego se drsko usprotivio obvezujućoj primjeni Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. iz 2006. godine, zasnovane na Rezolucijama Vijeća Europe br. 1096 i 1481. Ovo dodatno kompromitira činjenica što u njegovom uredu i sigurnosnom sustavu ključnu ulogu ima sin Josipa Perkovića, koji i nadalje izravno protupravno ugrožava započeto suđenje u Njemačkoj. Na temelju izloženih činjenica i u duhu općih propisa kojima se uređuje pravo javnosti na pristup informacijama, valjalo je odlučiti kao u dispozitivu ove Odluke o etičkoj osudi za veleizdaju Ive Josipovića.
ODLUKA O ETIČKOJ OSUDI STJEPANA MESIĆA
Stjepan Mesić, bivši općinski sudac, bivši član Komunističke partije te bivši zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i vrhovni zapovjednik Jugoslavenske narodne armije, predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske u dva mandata, etički je odgovoran:
1. što je, 1967., kao zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, iznimno žestoko progonio hrvatske znanstvenike i kulturne djelatnike koji su potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika,
2. što je u prvoj polovici 1990-ih, kao visoki državni dužnosnik Republike Hrvatske, međunarodno kompromitirao demokratsku Republiku Hrvatsku kad je tijekom javnih okupljanja u hrvatskom iseljeništvu u Australiji i europskim zemljama držao proustaške govore i pjevao ustaške pjesme. Istodobno je među hrvatskim iseljenicima sramotio hrvatske državne institucije otuđivanjem čekova s visokim novčanim iznosima, koje su mu hrvatski iseljenici povjeravali kao donacije za obranu Hrvatske,
3. što je u proljeće 1994. kao Predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora, sudjelovao u pokušaju izvođenja državnog udara, te je od tada sudjelovao u pokretanju i daljnjem konstruiranju lažne optužnice protiv države Republike Hrvatske za počinjenje navodnog udruženog zločinačkog pothvata;
4. što je u svibnju 1995. nakon osloboditeljske vojno-redarstvene operacije Bljesak američkom veleposlaniku Peteru Galbraightu lažno optužio hrvatsku državu za etničko čišćenje Srba iz zapadne Slavonije;
5. što je 1998. bio lažni svjedok protiv Republike Hrvatske pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, a u razdoblju kad je bio Predsjednik Republike Hrvatske (2000. – 2010.), bio je jedan od glavnih promicatelja optužbe o navodnoj krivnji hrvatske države za ratne zločine i agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu;
6. što je 2000. godine umirovio sedam generala Hrvatske vojske koji su hrvatskoj javnosti uputili pismo iskazujući zabrinutost zbog kriminalizacije Hrvatskog domovinskog rata i zanemarivanja Hrvatske vojske;
7. što je bio jedan od najvećih zagovaratelja lažne teze da Crna Gora nije 1990-ih sudjelovala u srbijanskoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku te da nikada u povijesti nije ratovala protiv Hrvatske. Na taj je način pridonosio neopravdanom isključivanju države Crne Gore iz optužnice za genocid, koju je optužnicu Republika Hrvatska podnijela pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu.
8. što je bio jedan od najistaknutijih zagovaratelja i sudionika pravosudnih, političkih, medijskih i svih drugih vrsta progona hrvatskih branitelja te stigmatizacije vrijednosti Hrvatskog domovinskog rata i tradicionalnog hrvatskog identiteta;
9. što je, kao predsjednik Republike Hrvatske, sustavno i veoma uporno sudjelovao u nizu djelatnosti koje su sprječavale suočavanje hrvatskog društva i hrvatske države sa zločinima jugoslavenskog komunističkog režima, te je javno opravdavao i promovirao zločinački jugoslavenski komunistički sustav a njegovu paradigmu i simbole etablirao u institucijski sustav demokratske Republike Hrvatske;
10. što je krajem 2009., kao Predsjednik Republike Hrvatske, pristajanjem na presedansku izvansudsku arbitražu sa Slovenijom glede Savudrijske vale, izravno sudjelovao u
najtežoj veleizdaji protiv teritorijalnog integriteta i teritorijalne cjelovitosti države Republike Hrvatske, pa se zbog svega toga Stjepan Mesić etički osuđuje za veleizdaju.
Hrvatsko etičko sudište donijelo je osude i za ostale odgovorne osobe navedene u presudi. Etičko sudište nastavlja s radom tako da će na red biti prozvani svi oni koji su svojim djelovanjem učestvovali u „detuđmanizaciji“ nacionalnih vrijednosti samostalne Hrvatske.
Dakle, hrvatski branitelji simbol su samostalne Hrvatske i moralna im je obveza da brane ono za što su se borili i za što su mnogi poginuli za Hrvatsku, a mnogi ostali invalidi.
Ivan Runje/dragovoljac.com
