IVICA ŠOLA: Zadnju riječ o Međugorju reći će NAROD!

Zadnju riječ o Međugorju neće reći ni Papa ni teolozi već – NAROD! – Međugorje je činjenica. Mnogi u prijeporima zanemaruju dimenziju pučke pobožnosti kojoj je Međimurje na karti svijeta već sada eminentno mjesto. Narod, pobožni puk, dat će mu stvarnu “dopusnicu”, jer on ga je i stvorio, bilo Gospe tamo ili ne bilo!

Svako ukazanje, ili “ukazanje” Gospe, nije se događalo u zrakopraznom prostoru, već u sasvim konkretnoj kulturološkoj, pa i političkoj klimi. Louredes se događa u Francuskoj opijenoj pozitivizmom i racionalizmom, pa je za jednog apokaliptika kakav bijaše Leon Bloy ukazanje Gospe u srcu takve Francuske Lourdes bio zapravo subverzivan čin, prava kontrakultura, provokacija. Fatima je pak, s druge strane, postala Gospa s kojom pape “vojuju” protiv bezbožnog komunizma, pa je posvećenost Ivana Pavla II., i mimo atentata, fatimskoj Gospi i pod tim vidom razumljiva. No što reći o kulturološkom kontekstu Međugorja i tamošnjih “ukazanja” ili ukazanja? Obično se govori o vremenu jugoslavenskog komunizma, gdje je svako masovno buđenje vjerske prakse bilo prijetnja za totalitarni poredak. Ove interpretacije idu do cinizma pa se veli da je međugorsku Gospu stvorila Udba, jer da nisu branili i vršili represiju nad akterima ovog događanja, Međugorje nikada ne bi zaživjelo. Po tome bi Međugorje zapravo bilo u svom podtekstu politički fenomen. Ovakva interpretacija, premda na prvi mah privlačna i razložna, pila bi vodu ako bismo fenomen Međugorja iščitavali samo u okvirima bivše Jugoslavije, što je zacijelo interpretativni promašaj. Naime, od svojih početaka Međugorje je globalni fenomen, pa je njegov uspjeh krivo i netočno tumačiti hermeneutikom represije i “zabranjenog voća”.

Kada je jedan od najboljih poznavatelja zadnjih papa i Vatikana, Vittorio Messori, ustvrdio kako je duhovnost “Međugorja najveći masovni pokret u Crkvi nakon Drugog vatikanskog koncila”, onda je puno bolje detektirao tajnu uspjeha Međugorja od spomenute antikomunističke hermeneutike.

Duh postmodernog relativizma u Crkvi i povratak pučke pobožnosti

Postkoncilska Katolička crkva, u zanosu približavanja “suvremenom svijetu”, počela je, pod navalom modernizma shvaćenog kao pretjerano racionaliziranje, “dekonstruirati” određene religijske prakse, to je Crkva koja je i unutar sebe počela živjeti duh postmodernog relativizma. Na Zapadu tako gotovo da nestaje osobna ispovijed, pokora, post, molitva krunice, a sve skupa je popraćeno tihom apostazijom i drastičnim umanjenjem religiozne prakse te pohađanja mise. U takvom kontekstu dogodilo se Međugorje, koje je bilom sve suprotno od tih trendova. Dolaze Talijani, Nijemci, Austrijanci… koji, premda je u njihovim mjesnim crkvama to već bila egzotika, pristupaju masovno sakramentu ispovijedi, poste, mole krunicu, događaju se brojna obraćenja, a marijanska pobožnost postaje izvor povratka vjeri “svojih otaca”, više nego sve institucionalne “pastoralne strategije” i teološke začkoljice koje malo koji prosječni vjernik na Zapadu razumije. U jednom, uspjeh Međugorja u eri zapadnog relativizma svake vrste značio je povratak pučke pobožnosti na veliku pozornicu, pučke pobožnosti koja je na Zapadu već odavno iščezla. Pod ovim vidom sve rasprave koje se vode i u hrvatskom medijskom prostoru, i kroz razne teološke komisije već desetljećima, a vrte se oko autentičnosti ukazanja, nisu bitne, one nisu fokus u kojem bi se (samo) trebalo prosuđivati Međugorje. O tome, uostalom, i sam imam jasan stav.

Puno je važnija činjenica da se svake godine u Međugorje slijevaju milijuni hodočasnika, da se mnoge prakse, od ispovijedi do molitve krunice, kroz pučku pobožnost vraćaju na veliku scenu i de facto nose plodove obraćenja, da ljudi postaju bolji, da sve ono što mnogi zapadnjaci ne mogu naći u svojim visokobirokratiziranim i racionaliziranim mjesnim crkvama, nalaze u Međugorju. Tu upravo leži razlog zašto su svi pape, od Ivana Pavla II. do Benedikta XVI. stalno ekvilibrirali, kada je riječ o Međugorju, između racionalnog, doktrinalnog, i emocionalnog, u smislu zdrave pučke marijanske pobožnosti. “Svaka je marijanska pobožnost dobra, govorio je Ratzinger, premda autentičnost i vrhunaravnost ukazanja ne mora biti izvjesna.”

Vatikansku zabranu čitati u kontekstu zloporaba

Tako, iako je prije dosta vremena, u povodu “turneje” vidjelica po Sjedinjenim Američkim Državama, prefekt Kongregacije za nauk vjere Gerhard Müller formalno zabranio vjernicima da sudjeluju u takvim okupljanjima, kardinalova zabrana i nije baš naišla na plodno tlo, da bi se upravo ovih dana aktualizirala. “Intervent” kardinala Müllera ne treba shvaćati samo kao “inkvizicijski” čin, već ga treba čitati u kontekstu mogućih zloporaba, te, još više, pokušaj ekvilibriranja napetosti koja nastaje između institucije i pučkog vjerovanja (privatne objave), između razuma i srca. Marijanska pobožnost uvijek je bila privatni duhovni utok naspram hladnoće institucije i njenih pravila, iz nje izvire glad za svetim, čudesnim, neizrecivim koje birokratizirana institucija često zna zamračiti u svojim “pastoralnim strategijama”. Zato ne treba čuditi da je miljenik pape Ratzingera, bečki kardinal Schoenborn, koji trenutno rasprodaje svoje prazne crkve, otvorio vrata svoje katedrale vidiocima iz Međugorja koja je, nakon “milijun” godina ponovno bila krcata, u kojoj se molila krunica i ljudi su pristupali ispovijedi, sve nevjerojatno za postkoncilsku Crkvu na Zapadu, pa je Schoenborn i sam išao hodočastiti u Međugorje, išavši izravno protiv zabrane kardinala Müllera. Drugim riječima, bez obzira na stav Vatikana, mnogi su (nad)biskupi na Zapadu fascinirani Međugorjem baš zbog činjenice da, dok oni gledaju svoje prazne crkve, Međugorje ih podsjeća na neka “zlatna vremena” prije Koncila i masovnost s kojom je pobožni puk pristupao religioznim praksama. Tajna je, dakle, Međugorja snažna pučka pobožnost, pobožnost puka koji tako “bježi” od službene religije i njene hladnoće.

Apstraktna i stvarno življena – pučka religija

“Službena” religija, pisao je profesor na đakovačkoj bogosloviji Nikola Dogan, često ima intelektualistički i apstraktni karakter i ne vodi dovoljno računa o osjećaju za doživljeno, za stvarno, za njegov jezik, za simbole i kulturu, jednom riječju nema osjećaja za jednostavnog čovjeka. Tako se mogu razlikovati propisane i življene religije. Poteškoća je u tome što religije iz prve skupine nisu identične onima iz druge. Razlika među njima se ipak sjedinjuje na osobnoj razini religioznog iskustva. Religiozno iskustvo pojedinca može u sebi isključivati različite oblike kako osobnog tako i kolektivnog religioznog iskustva, ovisno o mentalnom i geografskom okolišu, o društvenoj i kulturnoj razini, u konačnici o ekonomskim i političkim uvjetima. Stoga se smije reći da ne postoji niti očita blizina kao niti očita razlika između službene, propisane i pučke, konkretno življene religije.

“Pučka religija” je u biti, za razliku od “službene religije”, poziv upućen društveno sličnim slojevima, koji su bliski po nacionalnim, materijalnim, kulturnim, tradicionalnim i povijesnim razlozima. Pučka je religija utisnuta u područje posebnoga i historijskoga. Odgovori koje pučka religija pruža redovito su upućeni specifičnom sloju ljudi koji posjeduju svijest o pripadnosti posebnoj grupi. To je moguće samo tamo gdje se ostvaruje komunitarnost osoba, što je istovremeno i kamen temeljac svake pučke religije. U modernom društvu, gdje je prva vrijednost individualnost, pučka religija nema one konstitutivne elemente koje ima u komunitarnom društvu. I tu je Međugorje za zapadnjaka i Zapad bremenit individualizmom i raznim inačicama međuljudskih otuđenja, istinsko duhovno otkriće.

O pučkoj religiji pisano je puno i ona je često okarakterizirana kao tradicionalna i folklorna religija. Pučka je religija religija običnog čovjeka, tj. čovjeka koji nije dobio posebnu religioznu formaciju. U tom je slučaju pučka religioznost ustvari shvaćena kao kompleks meditacija i religioznog iskustva koje je stvorio puk i koje je tradicionalno prenošeno kroz povijest.

Neki analitičari pučku religiju nazivaju i kozmičko-biološkom religijom, jer je ona usko povezana s iskustvom svetoga u susretu s prirodom i njezinim ciklusima, u ljudskom životu koji je sastavni dio sakraliziranog kozmosa. Čak i u industrijaliziranim društvima pučka religija, koju neki nazivaju i “divljom religijom”, preživljava sve perturbacije i poteškoće i pokazuje se kao vrlo učinkovita religija običaja i tradicija. Po sebi se pučka religija ne razlikuje u biti od službene i učene religije. Učena religija daje prednost teorijskom izlaganju i teži sistematiziranju u pojmovne cjeline, dok pučka religija daje prednost religioznim istinama koje su sposobne da udovolje čovjekovoj potrebi za zaštitom, pomoći i utjehom, smatra prof. Dogan, a to marijanska pučka pobožnost na eminentan način jest, što je jasno svakome tko je pohodio bilo koje marijansko svetište, pa i Međugorje.

Pobjeda priproste i puku bliske vjere

Zanimljivu paralelu prije nekog vremena između pape Franje i Međugorja povukao je povjesničar Crkve Alberto Melloni. U knjizi pod znakovitim naslovom “Ono što je ostalo od Boga”, Melloni smatra da je i planetarna popularnost pape Franje, kao i Međugorja, nastala na istoj matrici; radi se o pobjedi priproste i puku bliske vjere nad doktrinalnom težinom i “jarmom” koju nosi hladnoća institucije i njena impersonalnost. Sam papa Franjo u više navrata osvrnuo se na hladnoću doktrine nasuprot osobno življenoj vjeri, a i nema neko osobito mišljenje o teolozima, intelektualcima općenito, pa je i pod tim vidom pravi “pučki papa”, papa po mjeri “raje”. Stoga, što se tiče sudbine Međugorja, mnogi su skloni “presjeći stvar” i svesti Međugorje na marijansko svetište, ne donoseći sud ima li tamo (i drugdje gdje su vidjelice/vidioci) ukazanja ili ne. Prema Melloniju, sam papa Franjo gaji snažnu marijansku pobožnost, no ona je ikonična, vezana uz svete slike, kao u što njegovom pastoralu stoji jasno inzistiranje na sakramentalnom životu tradicionalnoga tipa, pa Franjo nema razloga ići u “konflikt” s Međugorjem, osim ako se ne radi o doktrinalnim problemima. No, ipak, budući da je, kako rekosmo, pučka religija promatrana i kao “divlja religija”, možemo reći da u Međugorju, od novca do drugih stvari, mnogo toga je “na divlje”, pa bi, neovisno o ishodu, bilo dobro mnoge “divlje stvari”, u pozitivnom smislu, staviti “pod kontrolu”. No to je neka druga priča…, kao i istraživanje dr. Čuljka koji je donio podatak da je u Međugorju od 1981. godine ostvareno gotovo tri milijarde eura prihoda, od čega je gotovo sedamdeset posto završilo u “sivoj zoni”.

Ovdje nam je nakana, kroz prizmu pučke pobožnosti kao specifičnog pokazatelja ljudske gladi za svetim, za nadnaravnim, skrenuti pozornost s priča o Međugorju koja se već drugi tjedan vrte javnim prostorom, a svode se na to hoće li Papa priznati Međugorje ili ne. Pritom je izrečeno i mnogo omalovažavajućih, pa i dnevnopolitičkih stvari vezanih za ovo hercegovačko svetište. No, kako god bilo, Međugorje je činjenica. Zato se u svim tim prijeporima zanemaruje dimenzija pučke pobožnosti kojoj je Međimurje na globalnoj karti svijeta već sada eminentno mjesto ili, govoreći jezikom vjerskog turizma, “top destinacija”. Zato podsjećamo da, dok se u javnom prostoru pita što će o Međugorju reći teolozi, što će reći Papa, što će reći institucija, iz vida se izgubilo ključno pitanje: Što će reći narod, pobožni puk? Ipak, on će dati Međugorju stvarnu “dopusnicu”, jer narod ga je i stvorio, a ne teolozi, biskupi i pape, bilo Gospe tamo ili ne bilo.

Autor: Ivica Šola / 7Dnevno

Odgovori

Skip to content