“…ti ćeš mi odlučivati o mandatima u Hrvatskom saboru, a likovao si 19. 11. 1991. godine u padu ‘posljednjeg ustaškog bastiona’, bolnice Vukovar, iz koje ste poklali… I sada ćeš mi ti, SDSS i vaš podmladak SDP odlučivati o Hrvatskoj.”

Hoćemo li jednog dana nositi bedževe ‘Ladislav Ilčić je imao pravo’?

Kako je zdrav razum najednom postao ekstremizam? Hrvatska je u Ladislavu Ilčiću dobila svog Enocha Powella. Enoch je bio erudit, konzervativni političar koji je prije pola stoljeća upozorio Engleze na opasnosti nekontrolirane imigracije, na sociološke zakonitosti po kojima imigranti uvijek postaju agresivniji i grupiraju se i izoliraju kako njihov broj raste i na kulturološke razlike. Na njega se srušio bijes progresivne, humane, a de facto zatucane javnosti. Danas je jedna od najpopularnijih uzrečica u Engleskoj – “Enoch was right” (Enoch je imao pravo).

Ladislav je rekao kako bismo trebali zaštiti svoj suverenitet i sigurnost, kako bismo trebali voditi računa o tome da izbjeglice, ako naiđu na besplatan stan i hranu, samo vuku još više izbjeglica, kako ne treba propuštati one koji ne bježe od rata nego samo žele doći u bogate zemlje zapada, ali najvažnije od svega – izrekao je neke stvari koje svi mi zdravorazumski znamo. Koje vidi dijete od četiri godine – ali ih u svojoj ideološkoj zatucanosti ne vide pobornici političke korektnosti. A to je da Europljani kao zajednica imaju jako nizak natalitet, a pridošli muslimani jako visok. I da će, kad postanu dovoljno moćni i brojni, uvesti svoja pravila – koja se liberalima, ekolozima, ateistima, homoseksualcima, feministicama i ostalim vjerskim zajednicama 21. stoljeća neće dopasti. Ni najmanje.

“Mi ne razmišljamo o tome da će ti ljudi preplaviti Europu i da su oni biološki jači od Europljana jer imaju puno djece. Važna je i kulturna politika. Njihova djeca su jednako vrijedna, ali nisu ista. Trebamo se zapitati, želimo li mi u Hrvatskoj milijun muslimana. Oni imaju drugačiji mentalitet, to će promijeniti kulturu”, rekao je Ilčić. I dodao kako je velika razlika između Hrvata i novopridošlica – u radnim navikama, u odnosu na život, idealima, odnosu prema ženama. “Mi smo različiti. Jednako smo vrijedni, ali smo različiti. Multikulturalnost je mrtva, to je rekla i Angela Merkel. Država moraju razmišljati o svom identitetu. Ja sam u svakom slučaju spreman da se onim ljudima kojima je život ugrožen, da se njima pomogne. Kad se uspostave normalni uvjeti života onda će se oni tamo vratiti, ali da je to tako oni bi išli i u druge države”, rekao je Ilčić.

Na njega se srušila neviđena lavina medijskog bijesa ravna onoj koja se obrušila na Franju Tuđmana kad je prvi put spomenuo mogućnost hrvatske neovisnosti. Klerofašist, nacist, katoliban! Kako se usuđuje reći da nismo svi isti! Mi poštujemo različitosti, ali samo ako se složite da one ne postoje! No “liberali” zapravo tvrdnjom kako su sve kulture iste i kako su svi ljudi isti, ne rade ništa drugo no što je Hitler radio, kada je tvrdio kako su svi Židovi isti. Pa ih ubijao indiskriminativno, bili krivi ili ne. Ne može se terorizam koji postoji u islamu tovariti “svim religijama” i svim kulturama! Nismo svi isti, rekao je čak i Milanović jednom!

Ali ja stvarno ne mogu razumjeti jednu stvar: koji je smisao multikulturalnosti ako su sve kulture iste? Kulturološke razlike su činjenica, a negiranje činjenica znak loše mentalne higijene. Činjenice su po prirodi jako tvrdoglave i neće nestati ako zažmirimo poput djece pred njima i negiramo ih. Negiranje činjenica je ignorancija, a njome se hrani lijevi liberalizam. Razum i moral nam nalažu da stvari, ljude i kulture mjerimo istim metrom, da primijenimo ista mjerila na sve. Ako to uradimo, vidjet ćemo da su neke kulture zaostale, neuspješne, da imaju vrlo loš odnos prema ženama, manjinama i tako dalje. Ukratko, da nismo svi isti. Dovoljno je usporediti protestantsku kulturu sjevera Europe i katoličkih zemalja Mediterana da bi se vidjele razlike u radnoj etici, odnosu prema seksualnosti, odnosu prema ženama! I to nisu stvari koje su “individualne”, kako tvrde ljevičari, to je stvar zajednice, a ne pojedinca! Stvar je u tome kako zajednica gleda na rad, na preraspodjelu, na seksualnost, a ne kako gleda pojedinac! To čini kulturu, a zajednica nije zbir pojedinaca! Razlike su velike i između Hrvata, Bošnjaka i Srba, a kamoli između Europljana i Arapa ili Somalijaca!

Svatko tko je bio u zemljama Bliskog istoka zna: pošten rad se tamo društveno ne cijeni ni koliko je crno pod noktom, a žena u pravilu vrijedi manje nego kamila, iako vrhunski građene plavuše dosižu cijenu i desetak kamila i stada ovaca. Na zapadu je pak prodaja žena nezamisliva. To su kulturološke razlike koje postoje, koje su činjenica, koje su nepobitne.

Mi, međutim, živimo u svijetu koji se zgraža nad inkvizicijom i nad time što su nekoć, u ime vjerovanja, ljudi koji su govorili istinu kažnjavani i da im je zabranjivano govoriti. Znanstvena istina nije samo da se Zemlja okreće oko Sunca, znanstvena je činjenica i ono što govori Ilčić. Danas se inkvizicija vraća, ali danas su joj na čelu oni koji danas imaju društvenu moć nametati svima svoja uvjerenja. A to nije Crkva.

Činjenice ne mogu i ne smiju biti proglašavane govorom mržnje, jer to je samo novogovorni izraz za herezu. Ilčić je ovim postao heretik koji se oglušio o moralne dogme 21. stoljeća i zato se na njega digla kuka i motika. Ali, ja se s njim ne slažem tek u jednoj stvari. Po čemu su to sve kulture jednako vrijedne? U čemu je vrijednost islamske kulture danas? Što je stvorila unazad 500 godina, čime je doprinijela čovječanstvu, što je iznjedrila osim terorizma i bahatih naftnih šeika? Ilčiću, pustimo te kršćanske “svi su jednako vrijedni” priče. Možda tek pred Bogom, i to uvjetno. A pred zakonom možemo biti ravnopravni, a ne i jednako vrijedni.

A što se tiče ljudi koji se groze onih kojima su neki ljudi bliži i draži od nekih drugih, koji tvrde da sve ljude vole i cijene jednako – svi su oni ili lašci ili budale. Jer, meni moje dijete vrijedi više od bilo kojeg drugog, moja obitelj mi je važnija od obitelji u Siriji, životi mojih prijatelja mi znače više od života talibana u pećinama Afganistana. A ako nekom život njegovog djeteta vrijedi isto kao i život malog Palestinca, neka si da pregledati mozak. Jer reći da su vam svi ljudi jednaki i da sve jednako volite i cijenite, zapravo je samo ljepši način da se kaže da zapravo ne volite nikog posebno, i da vam ni do koga nije stvarno stalo.

Je li uvreda četnika nazvati četnikom?

Ostala mi je u sjećanju jedna scena iz rata u Dubrovniku, kad reporterka strane TV pita na Stradunu, tada na meti vojske Jugoslavije: “Zašto ove na brdu zovete četnicima, to je uvredljiv naziv”. “Zato jer oni sami sebe tako zovu”, odgovorila je anketirana žena. To je isto nešto što se inače normalno samo po sebi razumije, iako je danas neprihvatljivo crnca u Americi zvati “nigger”. Unatoč tome što neki od njih, koji žele naglasiti svoju “kulturnu različitost”, sami sebe tako zovu, pa se i rap pjesme uglavnom sastoje od hvalisanja pjevača o tome koliko “nigga” može biti.

Slučaj vukovarskog liječnika Vladimira Horvatića pomalo je nalik Ilčićevom. On je na facebooku oprao, nimalo biranim i vrlo grubim riječima, Vojislava Stanimirovića, bivšeg četnika koji je za svog mandata kao okupacijski gradonačelnik Vukovara postavio tamo spomenik srpskom “čiči”, Draži Mihailoviću.

Pa kao što je Čiča u Srbiji od kvislinga postao zaslužni antifašist, tako je Stanimirović u Hrvatskoj od kvislinga postao uvaženi građanin i saborski zastupnik. Da Stanimirović ima obraz, pokupio bi se u Srbiju po porazu svoje strane u ratu, ili bi bio manji od maloga miša. Da Hrvatska ima pameti, provela bi ne samo lustraciju, nego i denacifikaciju među Srbima nakon rata i zabranila svima koji su sudjelovali u agresiji na RH sudjelovanje u vlasti i javno djelovanje. Onako kako su Nijemci i svi drugi narodi napravili s nacistima nakon rata i kako su ti isti Nijemci napravili s komunistima na istoku Njemačke.

Dakle, Horvatić je napisao, među ostalim: “…ti ćeš mi odlučivati o mandatima u Hrvatskom saboru, a likovao si 19. 11. 1991. godine u padu ‘posljednjeg ustaškog bastiona’, bolnice Vukovar, iz koje ste poklali… I sada ćeš mi ti, SDSS i vaš podmladak SDP odlučivati o Hrvatskoj.” Horvatić je bio doktor u vukovarskoj bolnici za rata, Stanimirović među onima koji su slali granate na nju. U Vukovar je ušao s četnicima. Zašto ga onda danas smeta kad ga se zove četnikom? Govor mržnje? Kao i u slučaju Ilčića, više činjenično stanje. Danas su Horvatić i njemu slični na udaru javnosti i pravosuđa, jer stvarno nije lijepo tako se obraćati manjincima, a Stanimirović uvijek negdje oko vlasti. Srećom, u obranu Horvatića su stali neki vukovarski Srbi koji do njega više drže nego do Jovice. Jer, osim ovog ispada, on je, kažu, uvijek prijateljski raspoložen prema svima i jednako tretira sve svoje pacijente.

Kasno Karamarko na Kosovo stiže!

Tomislav Karamarko, moram priznati, pomalo me razočarao. Milanović je na zajedničkom sastanku rekao kako ne može koalirati s onima koji u svojim redovima imaju ljude koji su pred optužnicama za korupciju, ili optuženi za nju, misleći pritom prvenstveno na Kalmetu i Josipu Rimac.

Karamarko je bio zbunjen i nije odreagirao, ostao je nijem. Nije stavio Milanoviću pod nos koalicijskog partnera koji je pravomoćno osuđen za korupciju, dubrovačkog gradonačelnika Vlahušića. Nije se snašao ni u brojnim drugim stvarima: Milanović je bio kao i obično agresivan, manipulativan, u ofenzivi, a Karamarko se branio.

HDZ je odreagirao kako treba tek idućeg dana, što je dan prekasno. “Zbilja treba imati obraza postavljati, makar i fingirano, takav ‘uvjet’ nakon što si sam na lokalnim izborima zdušno podržavao Andru Vlahušića, pravomoćno osuđenog za zlouporabu položaja i ovlasti”, poručili su Milanoviću. Kasno Karamarko na Kosovo stiže!

Karamarko je to sve, i puno toga drugoga, trebao Milanoviću staviti pod nos pred TV kamerama. Televiziju gleda puno više ljudi, pogotovo starijih, od onih koji prate portale i novine. Zakašnjela reakcija je beskorisna, kao i demanti. Onaj tko je prvi izašao s nečim, makar bila i očita glupost ili laž, uvijek ostaje u prednosti. Finoća nije način borbe protiv Milanovića. Karamarko je to trebao naučiti u predizbornoj kampanji, koju je odradio loše i to ga je koštalo pobjede na izborima. Ako on sam ne zna brzo odreagirati, neka pusti Reinera da govori!

Milanović u svojim redovima ima puno ljudi koji imaju jako slabe kapacitete i kao govornici i kao političari, ali ih on vuče svojim agresivnim stilom: njegova politika je uvijek da prvi napadne protivnika i ako HDZ nema načina da ga navuče u vlastitu klopku, ne može dobiti izbore.

A s druge strane, reklo bi se da Karamarko ne stoji predobro ni s matematikom. Rekao je da s mostom može čak i do 85 mandata. Uz najbolju volju, nisam uspio zbrojiti kako. Osim ako ne računa na Pupovca, IDS i Glavaša…

Politika nesvrstavanja i nesuvislosti

Most i dalje inzistira na konsenzusu, reklo bi se prilično gubitnički. Naime, nakon što je dobio odbijenicu od obje strane, on i dalje inzistira na “menage a trois”. Postizborne najave o tome kako dio SDP-ovih i HDZ-ovih zastupnika prelazi u Most, nisu se obistinile – naprotiv, dio Mosta je zbrisao u redove SDP-a, uključujući Petrinu i Prgometa. Mostovci, međutim, i dalje vjeruju u mogućnost konsenzusa, čime su u optimizmu prešli i jednog Grčića.

Rekao bih da je problem s Mostom, kao i svakom trećom opcijom dosad, taj što oni puno bolje znaju definirati što neće, nego što zapravo hoće. Tu ne govorim o samo o koaliranju, već o programskom lutanju oko mirovinskih stupova, poreza, monetarne politike koja ide suprotnim smjerom od fiskalne i tako dalje. Usto, očito je i određeno neiskustvo u politici, na granici naive. Milanović i Karamarko obilaze oko Mosta kao mačka oko vrućeg komada mesa, pristaju na sve poput lake žene, no lako je moguće da je Most taj koji se malo preračunao i malo precijenio svoje stvarne mogućnosti i dosege. Takav, “ni s jednima ni s drugima” stav, teško da će od Petrova napraviti novog lidera nesvrstanih, ali bi mogao prouzročiti nove izbore. A nije baš sigurno kako će na njima Petrov proći. Usto, izjava da neće ni s kim koalirati, koju je potpisao kod javnog bilježnika, bila je glup populistički potez koji bi mu se sada mogao obiti o glavu. A sada mu je jedan Prgomet stavlja pod nos! Umjesto da traži od njega da vrati stranci mandat, Petrov se mora vaditi. Jer, potpisao je, što jest jest.

Predizborni i postizborni Peđa Grbin

Predizborni Peđa Grbin je bio rezolutan u tome da Predsjednica ne smije dati mandat nikome tko ne dođe sa 76 potpisa na Pantovčak. Tako je, naime, on pročitao Ustav. Takvo tumačenje je bilo posljedica vjerovanja da će HDZ imati više mandata, a SDP veći koalicijski potencijal. Pa je htio spriječiti da Predsjednica uradi ono što se inače u takvim situacijama, kada nitko nema apsolutnu većinu, radi – dati mandat za sastav Vlade onom tko ima običnu, relativnu većinu. Tako se to u demokracijama inače radi, jer ako već unaprijed imate 76 potpisa, dovoljno za formiranje Vlade, kog će vam vraga uopće mjesec dana da sastavite Vladu i čemu onda uopće služi glasovanje u parlamentu ako je sve već ionako riješeno i potpisano?

Postizborni Peđa Grbin drukčije čita isti Ustav, pa sada kaže da bi Predsjednica, prije nego što raspusti Sabor i raspiše nove izbore, trebala ipak dati mandat za sastav Vlade nekome. E sad, kome, ostaje otvoreno pitanje. Logika i zdrava pamet kažu da bi prvi na redu opet bio Karamarko, a ako on ne uspije u mjesec dana sastaviti Vladu onda lider druge po veličini stranke, Milanović. Ali Peđa vjerojatno smatra da to treba biti onaj s najviše potpisa. Peđa ne samo da je dokazana neznalica, nego je prije izbora tvrdio suprotno od onog što sada tvrdi! Štoviše, insinuirao je da bi Predsjednica prekršila Ustav ako bi dala mandat za sastav Vlade relativnom pobjedniku, dok sad traži od nje da napravi upravo to. Ako je i od Peđe, previše je. Šeks ga neke stvari ipak nije uspio naučiti.

Zašto Petrina i Puhovski iskaču iz paštete?

Dvije su osobe bile sveprisutne u medijima ovog tjedna. Jedan je Žarko Puhovski, čovjek koji se svojedobno naslikavao s četnicima, udbašima i komunističkim liderima, a inače je stručnjak za ljudska prava i demokraciju. I povijest. On je osoba koju se pita za sve i svašta, i sve ostalo, a buru je podigao svojom beskrajno glupom i bezobraznom izjavom o suvišnosti branitelja. Dovoljan razlog da uglednog gospodina pozovu u sve moguće emisije da obrazloži svoj “ja.ne.mrzim” stav. Istodobno, “ja.mrzim.jer.mislim.svojom.glavom” Ilčić, dobio je odbijenicu za Nedjeljom u 2. Stvarno nije u redu da na javnu TV puštamo tako zle ljude koji misle da su muslimani sigurnosni i socijalni problem diljem Europe!

A drugi je bio Petrina, koji je nakon kratke epizode s Mostom otvoreno podržao SDP. I usput nastavio sa svojim “ja.ne.mrzim.nego.psujem.i.prostačim” rječnikom. U prvom tjednu nakon izbora moglo se primijetiti da je Petrov nestao, a mediji su forsirali SDP-u sklonog Prgometa. Danas forsiraju primoštenskog redikula Petrinu, čovjeka bez kulture i bez obrazovanja, koji unatoč tome dobiva termine za svoje premudre izjave u svakom dnevniku, po svim medijima. Zašto je Petrina bitan, koga briga za Petrinu? Ima još 150 zastupnika u novom sazivu Sabora koji svakako imaju što za reći. Dok Petrina nikad, zapravo, nije rekao ništa, ali je to nadoknadio time što je uvijek govorio – glasno. Je li jedini kriterij u ovoj državi da biste bili sveprisutni u medijima da volite Tita, Jugoslaviju, po mogućnosti imate neki braniteljski status kao alibi i ne volite Franju? Jer to očito povezuje, ne samo obrazovanog Puhovskog i neukog Petrinu, nego i većinu ostalih koji dobivaju medijski prostor u političkim emisijama.

Jugoslavenska radio televizija se vraća, potpisan – ‘sporazum o suradnju’!!!

A to se neće promijeniti ni u buduće. U Beogradu – a da gdje drugdje – započelo je stvaranje nekakve TV Region, potpisivanjem sporazuma o suradnji između HRT-a i RTS-a, Radio Televizije Srbije. Ne slučajno s mađarskom televizijom, ÖRF-om, Tv Slovenije, RAI-jem, kao da nemamo drugih susjeda osim “komšija”! Kratka vijest kaže kako su glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, Goran Radman i generalni direktor Radiotelevizije Srbije, Dragan Bujošević, potpisali “sporazum o suradnju” – baš tako piše na stranicam HRT-a, nadajmo se da je tipfeler! – koji predviđa razmjenu sadržaja vlastite produkcije iz područja kulture, zabave i umjetnosti, kao i razmjenu dječjih, dokumentarnih i informativnih sadržaja. Će da imamo regionalni Big Bradr odsad i na TV Zagreb!

Nadalje, predviđeno je da dvije javne TV ubuduće razmjenjuju i znanja i iskustva, te si pružaju međusobnu administrativnu i tehničku potporu pri ostvarenju projekata, a spominje se i mogućnost suradnje na području zajedničke produkcije radijskih i televizijskih programa.

Dakle, već pomalo ostarjelog Puhovskog bi mogao zamijeniti osjetno mlađi Savo Štrbac, a uz partizanske filmove kojima nas HRT bombardira, mogli bismo dobiti i dokumentarce o onim drugim antifašistima s kokardama. Time ostaju otvorena samo dva pitanja. Prvo je, hoće li se TV pretplata ubuduće moći plaćati i u dinarima? I hoće li Hanžeković dobiti pravo prisilne naplate i na teritoriju Srbije? Ili će njihovi utjerivači moći operirati ovdje, u suradnji s Radmanom?

A drugo je, hoće li srpski program biti titlovan – po zakonu o elektronskim medijima mora biti. Ali zadnji put kada su gledatelji tražili da se “Žikina dinastija” prevede na hrvatski, suočeni su s ismijavanjem svih medijskih pametnjakovića, od Tomića do Bage. Jer, samo nepismeni ustaše traže titlove, prave se da ne razumiju srpski. Nema šta da se titluje, sve je to isti jezik i razumemo se, rekoše nam. Ali, naravno, emisije na hrvatskom će biti titlovane i to na ćirilici, jer je to ljudsko pravo Srba. Po logici, što je hrvatsko to je naše, zajedničko, jugoslavensko, a što je srpsko to je samo srpsko, koja je važila za većinu stvari u SFRJ. Pa tako i za jezik: kad Hrvati traže svoj jezik na svojoj hrvatskoj TV, to je nacionalizam, kad Srbi traže svoj u hrvatskom Vukovaru, to je njihovo ljudsko pravo.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save