RASPUDIĆ: Hoće li Božo Petrov postati Božo Zoranov ili Božo Tomislavov?
Hoće li Božo Petrov postati Božo Zoranov ili Božo Tomislavov? – pitanje je svih pitanja koje ovih dana zaokuplja hrvatsku javnost.
Hoće li se Most nezavisnih lista, iznenađenje ovih izbora, uvjetno prikloniti jednom od dva izjednačena i međusobno nepomirljiva politička bloka, koja predvode Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, ili će Hrvatska ponovo ići na izbore, vjerojatno ćemo doznati do kraja tjedna. Mostu nezavisnih lista se čudesno posrećilo. Iako, apsolutno gledano, imaju triput slabiji rezultat od obje velike koalicije, 19 zastupnika od 151 u Saboru, struktura političkih odnosa je takva da su postali jezičac na vagi i danas je sve u njihovim rukama. Iako u javnost ispaljuju parole poput “Hrvatska je izabrala promjene”, to baš i ne stoji.
Osamdeset posto ljudi ponovo je glasovalo za HDZ-ov i SDP-ov blok, a ni jedni ni drugi nisu spominjali ništa što bi bilo blizu reformama koje ističe Most – smanjenje javne uprave, reforma pravosuđa, decentralizacija. Ostatak biračkog tijela, koji je do sada bivao raspršen na više opcija, ovaj put se većinski opredijelio za jednu, Most, što je u kombinaciji s egalom HDZ-a i SDP-a stvorilo sadašnju situaciju da prvi put neka treća opcija diktira igru. Trenutna politička situacija u Hrvatskoj mogla bi biti školski primjer za ono što se želi reći krilaticom: kriza je šansa. Izvorno, grčko značenje riječi “kriza”, uz opasnu, problematičnu točku nosi i konotaciju prilike. Hrvatska je danas na korak od teške parlamentarne krize, jer ako Most odbije i HDZ i SDP, pa se izbori ponove, moguće je da će raspored snaga opet biti isti pa bi se ponovo išlo na birališta… No ista ova krizna situacija istovremeno je i povijesna prilika da se u zemlji konačno provedu dubinske reforme, za što nijedna od dvije velike stranke sama nije imala ni volje ni snage. Važan dio i HDZ-ova i SDP-ova biračkog tijela vezan je uz radna mjesta u javnom sektoru, prije svega u nabildanoj javnoj upravi i ne bi dobro podnijeli rezove u administraciji, smanjenje broja općina i ukidanje ili okrupnjavanje županija.
No pritisnuti Mostom bez kojeg ne mogu formirati vlast obje bi mogle krenuti putem reformi, koristeći Most i kao poticaj i kao alibi u smislu – ne bismo mi rezali, ali Most inzistira, a bez njih nema Vlade… Sve bi bilo puno jednostavnije da je Most stariji, čvršći i homogeniji nego što jeste. Osnovni problem Mosta je što je prebrzo narastao i, paradoksalno, jer je ostvario predobar rezultat za vlastite trenutne kadrovske kapacitete. Početna jezgra koju je činila ekipa mladih, neokaljanih ljudi iz Metkovića, koji su na tamošnjim izborima uspjeli srušiti dotada neprikosnovenog vladara doline Neretve Stipu Gabrića Jambu, u spoju s još nekoliko sličnih ljudi od Omiša do Tompojevaca, izlaskom na nacionalnu političku scenu prebrzo se pred izbore pojačala s nekoliko ljudi koje nisu otprije poznavali i od kojih se onda može očekivati političko soliranje.
Od Mosta je zbog pregovaranja s Milanovićem bez znanja vodstva, već otpao Drago Prgomet, ugledni liječnik i bivši potpredsjednik HDZ-a, koji je zbog sukoba s Karamarkom izašao iz stranke, a sada je po kratkom postupku, bez mogućnosti da se opravda, izbačen iz Mosta. Postoji realna opasnost da će još jedan dio zastupnika, s lijeve ili s desne strane Mosta otpasti u trenutku kada se, ako se, donese odluka o potpori vladi HDZ-a ili SDP-a. Kako bi se dobilo na vremenu, da se ekipa bar donekle konsolidira, čelnik Mosta Božo Petrov u javnost je prošlog tjedna išao s pričom kako se Most zalaže za vladu nacionalnog jedinstva, što je neostvarivo i prilično besmisleno, jer, da hoće, HDZ i SDP mogu formirati veliku koaliciju i bez Mosta.
A i kad bi došlo do toga, teško bi Most objasnio svojim biračima kako je kao ishod njihovog nezadovoljstva HDZ-om i SDP-om na koncu na poticaj Mosta nastala Vlada formirana upravo od te dvije velike stranke, koja onda, ako dođe do prinudnog bratskog zagrljaja HDZ-a i SDP-a, zasigurno neće provoditi nikakve reforme za koje se Most zalaže. Mostu vrijeme ne ide u prilog. Osim što su im zastupnici izloženi zavođenju, ucjenama, vabljenjima iz dviju velikih kuhinja, pa realno raste opasnost da će otpadati, kako vrijeme bude odmicalo, ako ostanu neodlučni, Mostovci će sve više gubiti potporu javnosti, po onoj – svakoga mosta tri dana dosta. Moraju čim prije donijeti odluku. Za njih bi najbolje bilo da ne ulaze u izvršnu vlast, već da strani koju odaberu uvjetuju potporu u Saboru konkretnim reformama i rokovima, uz pravo veta na imenovanja ministara.
Time bi teret bolnih rezova prebacili na druge, a cijelo vrijeme bi u Saboru imali kontrolni mehanizam, jer u svakom trenutku mogu srušiti Vladu. U međuvremenu bi stjecali iskustvo, znanja, nove kadrove i spremali se i za veće odgovornosti u sljedećem izbornom ciklusu. Najlošija varijanta za njih je da u pregovorima progutaju cijelu udicu i pristanu na trenutno maksimalistički plijen, a to je da sami imenuju premijera i uđu u Vladu. Zbog neiskustva i neekipiranosti, a i golemih problema u državi i oko nje, ta Vlada bi vrlo brzo bila srušena od istih koalicijskih partnera koji bi im je ponudili, i Most bi bio trajno neutraliziran. Svatko dobronamjeran, pa i oni koji nisu glasovali za njih, u ovom trenutku bi im trebao držati palčeve da ostanu što više jedinstveni i razboriti, jer kao što je iznenadna važnost Mosta kratkoročno otvorila perspektivu reformi, tako bi njegovo brzo rušenje dugoročno srušilo nadu u mogućnost bilo kakvih promjena i boljitka.
Autor: Nino Raspudić
Izvor: kamenjar.com
