Hoće li ikad uvenuti ruže zbog smrti „Ljubičice bijele“
Nije Tuđman radio za Udbu nego je Udba radila za Tuđmana piše u Globusu Romano Bolković.Tu konstataciju davno je, u nekom od razgovora, objavio Joža Manolić najstariji „čuvar tajni“ posrnule Jugoslavije.
E, sad! Imamo Hrvatsku neovisno o okolnostima kako je nastala koju bi valjalo sačuvati i biti sretni što je ostvarena. Ne zbog istine koja je neupitna činjenicom da se Tuđman oslonio na ljude kojima je i sam pripadao i koji su radeći za slobodnu Hrvatsku radili ponekad više za sebe nego za državu. Nacionalni i državni problem je što Hrvatska politika robuje prijeporu što se vodi na dva fronta. Jedan u domovini između onih koji bi čuvali lik i djelo pokojne „Ljubičice bijele“ zbog kojih su mnogima uvenule ruže i onih koji na takve gledaju revanšistički. Drugi je front na liniji srpske politike koja se ne odriće Slobodana Miloševića nego se protiv Hrvatske bori njegovom politikom ali „drugim sredstvima“ i pozivanjem na nebuloze Drugog svjetskog rata kako bi prikrila vlastiti fašizam izražen raspadom Titove Jugoslavije. Protiv te, srpske, politike nemoćni su i ideološki nespremni pristalice Tita i oni protiv njega jer, kako Bandić kaže da nekima još nije jasno da je završio Drugi svjetski rat čija je politička kontroverza ispletena Titovim sljedbenicima od Jasenovca do Bleiburga što je čine laži, podvale i krivotvorine osobnih, ali i službenih interpretacija. No, od svega toga jedan nevini akronim kao što je ZDS dio je predrasude što, kao uostalom sva na ideologiji zasnovana povijest, prkosi zdravoj pameti, a koju uporno nameću mediji postavljenim pitanjem: što mislite o pozdravu ZDS – kakav je vaš stav? Pa kad na taj nevini apel nema jasnog stava što tek reći za pedesetogodišnje iskustvo s talentima socijalističke revolucije?
Za dom spremni nije pozdrav nego apel za okupljanje i podršku za bilo što i uopće ne znači da je automatski protiv nekoga ili nećega. Zato nije čudno što se koristi na masovnim okupljalištima poput stadiona, a ne u međusobnim susretima. Da bi bio pozdrav kao „dobar dan“ onaj kojemu je upućen odzdravio bi onako kako se odzdravlja na „dobar dan“. Nisam primijetio da se ljudi pozdravljaju ili rukuju pozdravom: „za dom spremni.“ Jesu li se tako pozdravljali ustaše i jedan drugom odzdravljali irelevantno je i najgluplje moguće vezivanje uz državu u kojoj je taj pozdrav imao značenje kao i „smrt fašizmu“ u Titovoj tvorevini. Možda netko uistinu misli da je svaki ustaški zločin izvršen uz akronim ZDS, a partizanski uz SF-SN? Napokon, ako se netko osjeća uvrijeđenim apelom ZDS u demokratskom je društvu dužan poštovati i sve one koji osjećaju zebnju uz SF-SN kad se tim apelom služila partizanska rulja ulazeći u tuđe stanove uz prijetnje i primjereno nasilje, zar u ime naroda?
Dosadni su i sve manje uvjerljivi stereotipi ili tumači s predrasudama koji pozdravima i pjesmama daju fašističko ili komunističko značenje; ovo tim više jer su države na istu melodiju mijenjali samo tekst pa pjesma o Juri i Bobanu nije ništa drugo do sadržaj istih nota: „Na kordunu grob do groba….“, a ustaška koračnica „Korak ide za korakom mlad ustaša za barjakom…“ pjesma je koju su pjevali u monarhiji kao „Marširala, marširala Kralja Petra garda…“. Jednako tako je, recimo, u Vukovaru ustaška ulica postala partizanska, da bi čak nakon pada Vukovara dobila ime po „junaku“ Puniši Račiću koji je ispraznio pištolj u hrvatsku parlamentarnu delegaciju zbog čega je Ante Pavelić postao odmetnik i terorist. Ulice su ostale iste s nešto izmijenjenim stanarima kao i pjevačima koji su ….., a što reći?
Hrvatska ima tužnu sudbinu i neizvjesnu budućnost, ne samo zbog srpske politike koja se bori „drugim sredstvima“ protiv Hrvatske nego i zbog činjenice da dio hrvatskih političara, kako piše u prikazanom eseju povjesničar I. Lučić (Večernji list, 14.8.2016.: „Danas po svojoj mjeri pokušavaju od Hrvatske napraviti „društveno-političku zajednicu“ bez ikakva sadržaja, tradicije, duha ili emocije. Oni nastoje isprazniti Hrvatsku od svakog hrvatstva, a Hrvate pretvoriti u bezlične „porezne obveznike“, „građane“ ili pak nositelje OIB-a.“ U tome, po mojem mišljenju, osobito prednjači dio kadra SDP-a , što ne znači da ih i u HDZ-eu nema. Zbog osobnih interesa i političkog naslijeđa ostarjelih roditelja koji se ni tada u Jugoslaviji, a ni danas nisu u stanju osloboditi politike globalizma što je zamjena za konzumirano: „bratstvo i jedinstvo“ koje nije umrtvilo nacionalnu bezličnost.
Zašto bi Hrvati bili dužni trpjeti uvrede i poniženja srpskih političara i to čak za apel akronima ZDS prema kojemu ni hrvatski političari nisu uspjeli pametno odgovoriti zbog činjenice da taj apel (nikako pozdrav!) stvarno nikoga ne ugrožava i koji je često reagiranje anonimnog puka na političku nemoć spram srpske nacionalne histerije. Nisam čuo ni jednog hrvatskog političara koji bi podržao ustaške zločine mjerom kojom srpski političari pljuju na slovo U s kokardama na svojim šajkačama koketirajući s „antifašistom“ Dražom Mihajlovićem. Tko im je dao pravo i drskost spočitavati Hrvatskoj Pavelićeve zločine od većine Hrvata neprihvaćene NDH, da bi zločine njihovog Pavelića Nedića izbjegli i umanjili strahote fašističke agresije u namjeri stvaranja velike Srbije o kojoj svjedoči Republika srpska kao zločinačka tvorevina čiju je sudbinu izbjegla Hrvatska akcijama „Bljesak“ i „Oluja.“ Zar zato da bi M. Pupovac sudjelovao u „plakanju“ nad sudbinom Srba iz Hrvatske? Srbe nije prognala Hrvatska nego ih je iskoristila i izigrala srpska politka koja ne želi priznati poraz jedne sulude ideje „gdje je Srbin tu je Srbija.“.Nikad Srbi iz Hrvatske ne bi pokušali prkosit bez podrške politike Slobodana Miloševića čije su neupitne pristalice bile osobe danas u srpskoj Vladi čiji je glasnogovornik ministar Vulin koji govori sve što Vlada misli brineći više o Srbima u Hrvatskoj nego o Srbima koji su Hrvatsku napustili jer je nisu htjeli priznati kao svoju domovinu.
Hrvatska je danas pred velikom političkom odgovornosti na oba fronta. U domovini dužna je prestati uzajamnim optužbama iz vremena Drugog svjetskog rata i posrnule Jugoslavije i zajednički se angažirati, ne protiv Srbije, nego protiv politike u kojoj je svaki Hrvat označen ustašom, a država prijetnjom endehazije. Napokon, put od Beogradskog pašaluka (Smederevskog sandžaka) pretvoriti u veliku Srbiju lažima i podmetanjima koje je poticao svojim djelima i politikom Dobrica Ćosić, hrvatski su povijesničari dužni rasvijetliti i modernom diplomatskom misijom obznaniti Urbi et Orbi!
Izvor: ovdje
