Epiktet i dogme
“Ljude ne uznemiruju stvari, nego vjerovanja o stvarima.” Ovo je najpoznatija Epiktetova rečenica. Vjerojatno i najučinkovitija. Već dvije tisuće godina nadahnjuje vrlo različite ljude na rješavanje njihovih isto tako različitih životnih muka. Ne stvari, nego vjerovanja o stvarima stvaraju naša naoko bezizlazna i mučna stanja.
Epiktet se za vjerovanja služi riječju dogma, a za stvari riječju pragma. Pragma je predmet, zbiljnost, događaj, spor. Dogma je vjerovanje, ali i naredba, odredba, propis. U Novom Zavjetu Luka se služi riječju dogma kada opisuje kako su Josip i Marija prije Isusova rođenja išli u Betlehem jer je car August izdao dogmu, dakle, naredbu, propis da se provede popis svega svijeta (Lk 2, 1).
Epiktet ima jasnu predodžbu što ljudima stvara poteškoće. Uznemirenja ne dolaze izvana. Ni od stvari ni od događaja ni od sporova. Dolazi iz puno bližeg izvora. Iz nas samih. No, to nije odmah jasno. Štoviše, većina ljudi to nikada ne otkrije. Da bi to bilo jasno potrebno je vježbati. Epiktet je filozofiju smatrao terapijom duše. Tko hoće izići iz svojih poteškoća, treba vježbati. Tko hoće vježbati, treba znati koje vježbe i kako ih obavljati. Filozof je netko tko dobro poznaje čovjekovu nutrinu i tko zna kako, kada i na koji način vježbati da bi se smirila uznemirenja, stišale emocije, zauzdale strasti. Sve ovo ovisi o temeljnom uvidu da nas ne uznemiruju stvari, nego vjerovanja o stvarima.
Naša vjerovanja o stvarima su naše dogme. One nam se nameću kao zapovijed. Slušamo ih kao da su nam naređene iz najviše instance. Najčešće smo slijepo poslušni dogmama koje vladaju nama. Epiktet je uvjeren da dogma nije nikakvo svjesno vjerovanje. Dogma nije vjerovanje u nešto, a posebno ne neka svjesna odluka vjerovati u nešto. Nije niti vjera u smislu vjerovanja nekome. Nije niti povjerenje u nekoga. Dogma je kruto sluganstvo naredbi koja dolazi iznutra, a da ja ni ne znam njezino podrijetlo niti sam svjestan svoje poslušnosti. Upravo zbog ovoga je potrebna filozofija.
Filozofija otkriva koje dogme upravljaju mojim mišljenjem i ponašanjem i odakle one dolaze. Otkriva moja uvjerenja, moje vjerovanje. Nadasve, filozofija otkriva kako moj posluh dogmama upravlja mojim emocijama. Epiktet je uvjeren da je moguće izići iz stanja u koja nas dovedu dogme i iz kaotičnih emotivnih stanja. Njih je mnogo. Ona danas imaju različita imena: depresija, panika, poremećaji u prehrani, spavanju, ovisnosti, prisilne radnje itd. Kognitivno-bihevioralna terapija svoje korijene vuče iz ove Epiktetove rečenice.
Što je to tako jako u vjerovanju da nas, s jedne strane, drži zarobljenim i da nas, s druge strane, može osloboditi i promijeniti nam život? Epiktetova rečenica u svojoj jednostavnosti i dubini svoga uvida pokazuje kako nas vjerovanja koja nisu osvijetljena drže zarobljenima, a kako nas vjerovanja koja prolaze kroz našu svijest i naše odluke vode u oslobođeni život. Valja se prisjetiti da je Epiktet prošao teško životno iskustvo ropstva i bio oslobođen. Znao je, drugim riječima, što znači biti rob izvana, tjelesno, ali je znao i to da je nutarnji posluh i ropstvo dogmama teže od izvanjskog. Netko tko je samo izvana rob, može biti slobodan iznutra, a netko tko je zarobljen iznutra nije u stanju svoju izvanjsku slobodu iskoristiti ni za kakvo dobro.
Kako zvuče dogme koje nas pretvaraju u neslobodna bića kojima vladaju strasti i emotivni kaos? “Ništa ne mogu postići! Nikoga nije briga za mnom! Ja sam propali slučaj! Meni se ne može pomoći! Ne mogu promijeniti loše mišljenje o meni! Oni me žele uništiti! Ja sam žrtva politike! Uništava me hrana! Ne mogu bez pića!” Ovakvih vjerovanja koja se odnose na nas same, na druge i njihovo mišljenje o nama ili na stvari i našu ovisnost o njima ima beskonačno mnogo. Epiktet je uvjeren da ih možemo mijenjati.
Emocije slijede moja vjerovanja pa ako promijenim svoje dogme, promijenit će se i emocije. Drugim riječima, Epiktet tvrdi da naše dogme i nisu tako nepromjenjive kako nam u ušima zvuči svakodnevno značenje riječi dogma. Štoviše, uvjeren je da upravo svoja vjerovanja, dogme o stvarima, drugim ljudima i tvarima možemo mijenjati, a da stvari, događaje, tuđa mišljenja ni ne možemo, a niti trebamo mijenjati.
Da bismo promijenili svoja vjerovanja potrebno je vježbati. Stoici su imali dosta vježbi kojima su oblikovali svoj život. U naše je vrijeme živnulo zanimanje za stoicizam i njihove duhovne vježbe. O tome svjedoči i priličan broj knjiga koji se pojavio na tržištu. Pokazuje se ljudska glad za uređenim i krjeposnim životom. O istoj gladi govori i veliki broj mladih ljudi koji se uključio u e-Duhovne vježbe koje je ove korizme pokrenula nekolicina mladih franjevaca iz Pazina. I u njima se događa nešto veoma slično filozofskim duhovnim vježbama. Uz pomoć novozavjetnih tekstova, meditacije i molitve čovjek otkriva svoju zarobljenost vjerovanjima, dogmama o stvarima, ljudima i Bogu. Izlaz iz ropstva je u otkriću onoga što jest, zbilje same. Ne naziva kršćanstvo uzalud Boga istinskom zbiljom i osloboditeljem.
No, za ulaz u zbilju potrebno je vježbati. A u sržne vježbe spada otkrivanje svoga ropstva svojim uvjerenjima. Wittgenstein je na jednom mjestu napisao: “Ako se hoćeš pravdati s Bogom, to znači da imaš pogrješan pojam o Bogu. Nalaziš se u praznovjerju. Imaš neispravan pojam ako si bijesan na sudbinu. Trebaš promijeniti svoje pojmove. Zadovoljstvo svojom sudbinom trebalo bi biti prvom zapovijedi mudrosti.” Ovo je drukčiji način da se kaže ista stvar koju je Epiktet sažeo u svoju rečenicu: “Ljude ne uznemiruju stvari, nego vjerovanja o stvarima.”
Izvor je našega ropstva nevidljiv. Nalazi se u našoj nutrini. Satkan je od naših vjerovanja. Najveći robovi niječu svoje robovanje. Ne vide svoje dogme. Izvor je naše slobode u nama. Otkrivamo ga ustrajnim vježbanjem koje mijenja naša vjerovanja. I izvor je naše slobode u Bogu. Otkrivamo ga ulaskom u odnos s Njim. I tu je put do slobode popraćen mukotrpnim i ustrajnim vježbanjem protiv svojih dogmi, koje, za razliku od Boga, stvari, drugih ljudi i njihovih mišljenja, možemo mijenjati.
FRA ANTE VUČKOVIĆ/MISIJA
