Između političke stabilnosti i balkanskoga poretka

Bez političke stabilnosti Zagreba nema strateških infrastrukturnih projekata državnoga značenja, a na političkoj razini teško je očekivati oslobađajuću presudu Hrvatima u Haagu te donošenje izbornoga zakona u BiH, kojim bi se omogućilo i Hrvatima da sami biraju svoje političke predstavnike. U protivnom, bez političke stabilnosti, mogli bismo se ubrzo naći na valovima nemirnoga balkanskog poretka

Ako doista želi preživjeti turbulencije na graničnom prostoru 21. stoljeća država kao što je Hrvatska, onda se većina hrvatskoga naroda ili bar onaj njegov razboritiji dio treba, osim prijeko potrebne vojne tehnike, naoružati i strpljenjem.

Naime, bez obzira na stupanj civilizacijskoga razvoja hrvatski prostor u svakom je vremenu imao svoje prednosti i nedostatke. S obzirom na današnje hrvatsko državno i etničko područje trebalo bi usklađivati i nacionalnu politiku, a njezinu provedbu s obzirom na prednosti i nedostatke tog prostora i silnica koje na njega djeluju.

Ne treba posebno podsjećati na gotovo četiristoljetni rat s Osmanlijama, što je na kraju, poslije poraza Turaka u BiH 1878. godine, vodilo prema integraciji hrvatskih zemalja u jedinstvenu državnupravnu cjelinu.

Sva se susjedna područja oko Hrvatske danas nalaze u svojevrsnom previranju, a iza pojedinih dugoročnih političkih odluka često se, duboko zapretani, skrivaju interesi pojedinih velikih sila, koje su ostale nezadovoljne raspadom svjetskoga komunizma i raspletom t zv. jugoslavenske krize.

Premda se mnogima činilo kako je Miloševićeva Srbija, inače oruđe u rukama pojedinih sila za ostavrenje vlastitih probitaka, nakon 2000. godine krenula u smjeru civilizaranijega odnosa prema susjednim državama, aktualni događaji pobijaju naivne vjernike jugoslavenske religije.

Nedavni prijedlog sad već novoga srbijanskog vožda Aleksandra Vučića o uspostavi carinske unije balkanskih država bio je vidljivi znak političke potpore Berlina Vučićevoj ideji nove velike Srbije.

Nakon što se pobjednik francuskih predsjedničkih izbora Emmanuel Macron došao pokloniti njemačkoj kancelarki, francuska je “predsjednica” Angela Merkel dobila potporu Pariza svojoj balkanskoj politici.

Naime, njemačko gospodarstvo koristi savez Moskve i Beograda pa masovno rabi prostor Srbije kako bi održavalo predsankcijske trgovinske odnošaje s Rusijom.

Uz vladaricu EU-a, Srbija ima uporište za svoju sve agresivniju politiku prema susjedima i u Putinovoj Moskvi, a naftno-plinski savez Moskve i Carigrada približio je Srbiju Erdoganovom novom Otomanskom Cartsvu, u kojem Vučićeva Srbija po potrebi, radi svojih interesa u BiH, može, zbog zaleđa Moskve, glumatati čak i osmanski kondominij.

Ne treba zanemaririti ni ulogu kineske političke strategije u koju se, zbog t. zv. puta svile, uklapa srbijanski teritorij. Naime, kineske investicije u prometne i željezničke pravce u Madžarskoj i Srbiji danas dobivaju sve više logične konture kao dio svilenoga puta, kojim Kina prodire u središnju Europu.

T. zv. Turskom toku ruskoga plinovoda, bez obzira na prvotne projekcije prema Apeninskom poluotoku, primarni je cilj prodor s juga preko Makedonije i Srbije u središnju Europu.

U tom kontekstu valja odčitavati i madžarsku suspenziju schengenske granice, koja je primarno usredotočena prema kretanju ruskoga kapitala iz Srbije u srednju Europu.

Upravo je u takvoj Srbiji najavljeno tiskanje programatske knjige “Memorandum SANU”, koji nije ništa drugo nego knjižna manifestacija Vučićeve srbijanske politike, čiji ministar Aleksandar Vulin gledajući slike nedavnoga nasilja u makedonskom sobranju poziva vlastitu da se i ona, kao i Makedonija, obračuna sa svim protivnicima koji su svojedobno tražeći Miloševićev odlazak upali 2000. na sličan način u jugoslavensku skupštinu.

Osim toga jata su bivših Miloševićevih političara zaposjela srbijanske medije u kojima pod krinkom analitičara oprvadavaju velikosrpska osvajanja susjednih naroda i njihovih državnih teritorija.

Već odmaklo formiranje dviju eskadrila borbenih zrakoplova Mig-29, a Srbija uz svoja 4, od Rusije dobiva 6, a od Bjelorusije 8 borbenih zrakoplova, čime, uz prešutnu potporu Berlina postaje “air police” balkanskoga područja.

Kako bi uopće mogla održavati svoju državnu opstojnost Hrvatskoj je ponajprije potrebna politička stabilnost, koja se temelji samo na postojanoj vlasti.

Nasuprot ruskim migovima-29, Hrvatska bi zato, kao članica NATO saveza, za održavanje zračnoga redarstva nad svojim prostorom te prostorima BiH i Crne Gore trebala nabaviti američke borbene zrakoplove F-16.

Nu sve je to moguće samo u okruženju stabilne vlasti. Zato bez stalnih potresa i mjesečnih državnih izbora ne će biti moguće realizirati, nasuprot Turskom toku, izgradnju LNG terminala na Krku iz kojeg bi se srednja Europa opskrbljivala ukapljenim plinom.

Uz taj projekt su povezani izgradnja niskotračne pruge Rijeka Zagreba i dalje do madžarske granice, uređenje riječke luke po međunarodnim normama za pristanište velikih prekooceanskih brodova, kao i izgradnja Pelješkoga mosta te cijeli niz dugoročnih strateških infrastrukturnih projeka koje omogućava samo stabilna vlast.

Na političkoj pak razini, bez stabilnosti Zagreba, teško je očekivati oslobađajuću presudu Hrvatima u Haagu te donošenje izbornoga zakona u BiH, kojim bi se omogućilo i Hrvatima da sami biraju svoje političke predstanike.

U protivnom, bez stabilnoga političkog sustava, mogli bismo se ubrzo naći na valovima nemirnoga balkanskog poretka!

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Odgovori

Skip to content