STJEPAN ŠTERC: ‘Hrvatska je zvijezda koja se polako gasi’
Brzina s kojom se izmjenjuju osmijesi, obećanja, vrline, razdragani likovi oko vođa, politička nadmoć i stabilnost u zemlji koju nestabilnom čine politički akteri, polako nas uvjerava u misaonu pjesničku ispravnost
Duboku u sebi s puno potisnutih osjećaja haiku majstor polako piše i izgovara njemu znanu istinu, koju mi ostali obični promatrači hrvatske stvarnosti tek naslućujemo svjesno ili nesvjesno uvučeni u političku izbornu svakodnevicu oko sebe. Brzina s kojom se izmjenjuju osmijesi, obećanja, vrline, razdragani likovi oko vođa, gradovi, općine, županije, i nudi spas, svijetla budućnost, politička nadmoć i stabilnost u zemlji koju nestabilnom primarno čine politički akteri, borci za političku naklonost i sam politički izborni sustav, polako nas uvjerava u misaonu pjesničku ispravnost. Spram sustava postavljenog za čvrstu stranačku jezgru čija nas isključivost i jedina istina uvode u spoznajnu zarobljenost i političku nedodirljivost.
Promijenio se samo teritorijalni okvir regionalne kontrole
Sadržajna monolitna politička prošlost u novim vremenima europske formalne, birokratske i gotovo apsolutno usmjeravane i kontrolirane političke paradigme Hrvatsku čini beznačajnom, a njezine probleme i posebno probleme njezine (naše) populacije iracionalnim u sklopu europskih interesa, i irelevantnim za bilo koji politički okvir izvan Hrvatske. Zato što su na djelu jedinstvo, stabilnost, zajednički interesi, borba protiv populizma… sve fraza do fraze toliko drage i toliko puta izgovorene u sustavu kojeg smo srušili početkom devedesetih. Promijenio se samo teritorijalni okvir regionalne kontrole. I zato se haiku pjesniku javila, možda samo na trenutak, misao o Hrvatskoj kao sjajnoj zvijezdi s kojom se nešto u galaktici nepredviđeno ili pak kontrolirano i usmjeravano događa. Slijedeći svoju misao zapisao je trenutak.
„Hrvatska je udaljena zvijezda.
Koja se polako gasi.
Svjetlost s nje još uvijek dolazi.
Ali nje zapravo više nema”.
Svatko bi se u ovoj zemlji trebao zamisliti nad ovakvom porukom, ma koliko ona bila trenutna misao ili samo mali nagovještaj mogućeg gašenja sjaja upaljenog početkom devedesetih idealizmom, vjerovanjem, unutrašnjom snagom i spoznajom o hrvatskim vrijednostima civilizacijskih dosega. Uvijek kad pomislimo kako Hrvatskoj slijedi novo vraćanje dostojanstva njezinim žiteljima, uslijede izbori kroz koje političke stranke pokažu kako Hrvatska nema izbora, nego se vraćati na isti bezvrijedni politički sustav u kojem mogu plivati samo isti. Isti bespogovorni sljedbenici puta, za koji misleći znaju kuda vodi i svi oni koji su s njima, jer ako nisu imaju se smatrati nepoželjnima, protivnicima nikog drugog nego Hrvatske, onima koji ništa ne razumiju, onima koji ne slijede europski put i koje bi stranački/partijski sustav trebao izopćiti bez rasprave i suda. Ne treba im se priznati stav niti kad se sve sruši prema njihovom predviđanju, zato jer će doći novi vođa i za trenutak, uz opću euforiju i klicanje vojnika stranke/partije, odgoditi razliku između svjetlosti i tame o kojoj u trenutku slabosti i rezignacije piše pjesnik.
Izvan stranačke mašinerije si – ništa
Nevjerojatna stranačka mašinerija apsolutno ništa ne priznaje osim stava dragog i omiljenog predsjednika koji postaje najgori mogući kad osjete njegov teški hod i mogući pad sa stranačkog predsjedničkog trona. Sve dok je predsjednik jamstvo njihovih uglavnom nezasluženih pozicija oni su njegova obrana od mislećih u stranci i uvijek su spremni na rafalni napad u formi dubokog stranačkog grla, računajući pritom i na budućnost s mogućim novim predsjednikom. Nije se tome mogao oduprijeti u novije vrijeme niti jedan predsjednik stranke na vlasti iz jednostavnog ljudskog razloga; uživanja u poziciji vladanja nad podanicima i beskrajne pažnje koju mu posvećuju pa je blizina jakih osoba, naravno, nepoželjna. Međutim, puno je važniji drugi razlog podnošenja dosadnih klimavaca u okruženju, a to je vrlo brzi ulazak u nesigurnu stranačku situaciju nakon trijumfalnog uspona na tron, uglavnom uvjetovanu krivim procjenama i nedostatkom savjetnika koji imaju hrabrost, znanje i sposobnost izreći objektivan stav. Takve situacije posebno trebaju bespogovorne sljedbenike u obrani nemogućeg i pritom do izražaja dolazi razina sebičnosti i nedosljednosti kakva ne može voditi niti popravljati hrvatsko društvo. Na kraju sve završi brzim okretanjem novom vođi kao da se ništa nije dogodilo, brzim stresanjem prašine sa sebe i vjerovanjem kako Novi ima istu slabost podnošenja prosječnosti oko sebe. Rezultat svega je nastavak gašenja zvijezde iz naslova i napuštanja Hrvatske brzinom koja više sliči bijegu, nego klasičnoj ekonomskoj emigraciji.
„O tempora, o mores” – rekli bi filozofski nastrojeni stari Rimljani ponavljajući Cicerona kad ništa logikom nije bilo moguće objasniti. Takva su vremena pritisla i Hrvatsku, naviknutu i na olovna, ratna, teška poratna i recentna u kojima zadovoljstvo postojanja i vladanja dijele samo oni koji slijede prethodno izrečene misli s vrha.
Neprijatelj si čim – skreneš s puta
Svaki otklon od vrhovnih misli danas prijatelja, političkog istomišljenika, lojalnog suradnika, stranačkog dužnosnika i slično preko noći pretvara te u državnog neprijatelja. Njihova pravovremena ili pak naknadna pamet pravovjernike i zaštitnike lika i djela predsjednika uznemiri do razine potrebe brzog izbacivanja iz stranke kako bi se sačuvao mir i stabilnost sustava. Pritom uopće ne treba niti se može razmišljati o ubrzavanju vlastitog pada. Sustav koji stimulira samo osrednjost, nagrađuje samo poslušnost, usmjerava samo sljedbenost, apstrahira svaki oblik razmišljanja i iznošenja stavova, sustav koji zaustavlja istraživačku misao i pokazuje obrambenu isključivost ne može biti obrazac koji slijedi hrvatska mladost. Mladost koja gasi zvijezdu. Takva su vremena i običaji u zemlji koja promatra politički igrokaz i odlazak vlastitog stanovništva. I kako kaže pjesnik, koja se polako gasi uz još uvijek dolazeću svjetlost s udaljene zvijezde:
Vremena su izborna i ništa nije važno osim uvjeravanja birača u svoju pravovjernost, bezgraničnu sposobnost, posvećenost hrvatskim ciljevima, brižnost prema ugroženima, iskrenost, sposobnost i, naravno, protivnikovu besmislenost. Utakmica u kojoj je dostojanstvo prema sebi i protivnicima nepoznata kategorija, pa uvijek gotovo pola promatrača napusti utakmicu ili na nju niti ne dođe. Zato jer nemaju izbora, kako kažu.
Nedavno je DIP objavio službeni broj birača za nastupajuće lokalne izbore; ukupno 3.719.182 birača. Prema popisu stanovništva Hrvatska je 2011. godine imala ukupno 4.284.889 stanovnika, a po procjeni sredinom 2016. ukupno 4.170.600 stanovnika. Uopće ovom prilikom nećemo problematizirati ovu procjenu Državnog zavoda za statistiku, osim samo ukazati na nelogičnosti. Bavit ćemo se time detaljnije nekom drugom prilikom. Naime, nakon popisa stanovništva 2011. godine Hrvatska je između 31.03.2011. i 30.06. 2016. godine prema također službenim podacima izgubila oko 75.000 osoba prirodnim putem (4.284.889-75.000=4.209.889-4.170.600=39.289). Dakle, u istom razdoblju hrvatska je vanjska migracijska bilanca bila samo 39.289 osoba, a službena iz istog zavoda preko 50.000 osoba. Potvrda je to razine odgovornosti službenih državnih institucija i precijenjene procjene za sredinu 2016. godinu, a onda i za svibanj 2017. Ali nije nam to bio cilj. Zaboravimo i prirodni pad i iseljavanje nakon popisa stanovništva 2011. godine i uzmimo kako je mlađih od 18 godina u Hrvatskoj danas, po također službenim procjenama, oko 760.000 (4.284.889-760.000=3.524.889). Vidljivo je iz aviona kako je birača već po službenim podacima DZS-a manje za oko 200.000 od službenog popisa DIP-a. Pravi bi izračuni pokazali kako je broj birača u Hrvatskoj vjerojatno veći i za preko 350.000 od službenog popisa Državnog izbornog povjerenstva.
Koga briga? Napisano ulazi u kategoriju naknadne pameti klasificirane po mediokritetskom posluhu stranačke vojske koja ne treba razmišljati o ničemu, iako je autorskih upozorenja o ovom problemu bilo već poprilično. Može li se to koristiti za usklađivanje rezultata? Ne može, rekli bi isti, iako je jasno kako je to jedini razlog neusklađivanja biračkog popisa sa stalnim stanovništvom.
Gašenje zvjezdane svjetlosti ima osim svega do sada napisanog svoje puno gore pojavnosti koje su izravne i pokazatelj su nevjerojatne nebrige za svoju populaciju, stanovništvo ili kako god već nazvali ljudske resurse. Uopće ne želimo ovom prilikom ulaziti u sva odlučivanja vezana za Agrokor, njegovu prošlost, nastajanje i nestajanje, utjecaje na ukupni razvoj Hrvatske i uvjetno rečeno dosadašnju kontrolu političkog sustava. Želimo samo usporediti ukupni Agrokorov dug s ukupnim dugom oko 330.000 blokiranih građana i potvrditi kako su oni gotovo jednaki, oko 40 milijardi kuna. Na jednoj strani obiteljski interes kojeg povezuju i izjednačavaju s nacionalnim, a na drugoj gotovo 1 milijun ljudi (blokirani s članovima obitelji) ili preko četvrtina ukupne populacije u zemlji koje se ne povezuje s ničim sistemskim kako kažu majstori ekonomskog i financijskog zanata priučeni u političkom sustavu. Prema prvoj strani usmjerile su se sve aktivnosti Vlade kao da se spašava Hrvatska od agresije, dok se prema drugoj postupilo kao da je milijun ljudi u Hrvatskoj nebitno. Zbog prvih se ruše svi politički dogovori i sva načela, suspendiraju zakoni i ovrhe, napušta zajednička vlada i uz sve rizike postupa iracionalno prema vlastitim biračima, a prema drugima se usmjeri državna FINA kao utjerivač dugova privatnih financijskih ugovora. Jer tako kažu direktive iz Europe, kako nam državna diplomacija i novi majstori europskih direktiva sole pamet. Umjesto stopiranja svih ovrha Vlada RH čini izuzetak i ostavlja svoje stanovništvo novim utjerivačima. A naši mediokriteti ne shvaćaju direktivu kao smjernicu unutar koje svatko ima pravo tražiti svoj nacionalni interes (čitaj izravno interes stanovništva). Zato što se ponašamo kao kmetovi nedorasli postupanja u istom tom nacionalnom interesu.
Ukupni je bankarski dug blokiranih građana prodan (!!!) faktoring fondovima (društvima kako bi ih blago nazvali) za prosječnih 10-15 % nominalne vrijednosti, nakon čega slijedi novi pritisak na našu populaciju i konstantno utjerivanje nominalne i nove kamatne vrijednosti duga. Ukupni je dug mogla otkupiti od banaka npr. Vlada ili je mogla formirati posebni fond za to ili pozvati u pomoć hrvatsko iseljeništvo u fondovskom pristupu ili preko povećanja doznaka konačno pokazati kako joj je stalo do vlastitog stanovništva. Mogla je, ali nije, jer je izabrala Agrokor umjesto oslobađanje vlastitog stanovništva od čvrstog zagrljaja banaka i faktoring fondova. I usput usmjerila nove naraštaje nasljednih dužnika izvan Hrvatske. Zato postoji hrvatska vlada i u njoj ministri zlatnih satova i oni drugi ispod svoda zlatnih dugova. Za fondove.
Autor: Stjepan Šterc/dnevno.hr
