Nevinašca SDP-a u ‘trgovini s igračkama’

Vodstva HNS-a i HDZ-a, premda ideološki teško spojiva, motivirana su da uspiju jer su svjesna da im ta avantura može biti zadnje što rade u politici

Dvojica novih eksperata za političku kulturu, Siniša Hajdaš Dončić i Gordan Maras, te su prosinačke večeri 2015. ozarenih lica poglede uprli u Zorana Milanovića. Prštali su od veselja kao dva nevinašca koji su upravo s tatom izišli iz trgovine s obećanim im igračkama. Nisu bili svjesni da je Milanović u očaju izveo salto mortale ponizivši SDP kako bi vlast prepustio, kako im je ljevica do tada tepala, “klerikalnoj desnici”. Tu nadnaravnu scenu ispred središnjice Mosta, iz koje se širio opojni miris moći, upotpunio je blijedi osmijeh psihijatra Bože Petrova kad je iz usta sinonima za političku aroganciju čuo neočekivani obrat na temu tko može biti premijer. Milanović je do tada bio rezolutan: “Jedino ja i Karamarko!”. A onda nas je šokirao kad je prostodušno, kao da prenosi definiciju iz politološkog udžbenika, rekao da Petrov ima “određeni legitimitet” da bude mandatar.

Nekim čudom Petrovu tada nije pala na pamet prispodoba od prije neki dan o prostituciji i politici. Nedostajalo je samo još da se Maras pojavi odjeven u “šljokičastu haljinu” koju sada, kad mu je HNS pomogao da konačno sazrije kao političar, navlači na druge. Doznalo se tada i da je Milanović u “trgovini igračkama” potpisao tzv. tripartitni sporazum koji je podrazumijevao i koaliciju s HDZ-om – unatoč članku 5. koalicijskog sporazuma! Pravni eksperti SDP-a, kao i Vesna Pusić, Goran Beus Richembergh, Anka Mrak-Taritaš…, svi su tada šutjeli, a sam Milanović je u NU2 Aleksandru Stankoviću tumačio da njegov potpis nema pravnu snagu. Isti taj članak i potpis Ivana Vrdoljaka baš oni koji su 2015. gromoglasno šutjeli danas guraju pod nos HNS-u, iako je jednako, ako ne više onda nego danas, obvezivao stranke Hrvatske raste da poslijeizborno ne koaliraju s HDZ-om.

Zašto su aktualne tobožnje moralne vertikale i štitonoše ljevice šutjeli 2015. dopuštajući “prijevaru birača”? Zašto i onda nisu štitili volju birača, čast stranke i koalicije? Zašto su šutjeli o “protuprirodnoj”, “nemoralnoj” i “trgovačkoj” koaliciji? Zato jer su im tada nuđene moćne pozicije! Premda je bilo više razloga da tada buče. Jer za razliku od HNS-a i HDZ-a koji još i mogu reći da koaliraju u općem interesu, Hrvatska raste nije se, ili barem ne u toj mjeri, mogla pravdati višom hrvatskom silom, a osobito ne da bi se stavila u tako podređeni položaj. Odustavši od sudjelovanja u tripartitnoj vladi Tomislav Karamarko je tada rekao kako se sve svodi na raspodjelu plijena pa je dodao ono što ovih dana često čujemo od “ljevice s obrazom”: “Ne treba nam nikakva fotelja, bitno je kao čovjek hodati po cesti”. Zbog te je rečenice i sam Karamarko imao problema objasniti kasnije “foteljarenje” HDZ-a i Mosta. Premda svaka koalicija podrazumijeva raspodjelu fotelja, ne samo ministarskih, i prije izbora, pa čak i zastupničkih fotelja. A sve to mimo volje birača.

Po čemu su to Zoran Milanović i Krešo Beljak, ili sada Davor Bernardić pošteniji prema svojim biračima!? Kakve veze ima trgovački ugovor SDP – HSS s demokracijom? Ili, zašto je Zlatko Hasanbegović moralan jer je glasove onih koji su ga na listi HDZ-a izabrali za zastupnika pretočio u stranku nazvanu svojim imenom, a oni koji su ostali vjerni HDZ-u nisu? Ustavom zajamčeni “neobvezujući mandat” daje za pravo i jednima i drugima da se upuste svaki u specifično svoj politički rizik. Birači će reći što o tomu misle.

Po čemu je to prirodnija i moralnija koalicija Hrvatska raste s Mostom od koalicije HNS – HDZ? Osim što potonja ima ipak jače argumente, a i šanse za opstanak. Dok je Most bio programiran da i na vlasti glumi oporbu i provocira i pod cijenu novih izbora, aktualna vodstva HNS-a i HDZ-a, premda ideološki teško spojiva, motivirana su da uspiju jer su svjesna da bi im avantura u koju su se upustila mogla biti i zadnje što rade u politici, kao i onima koji su podržali tu “čudnovatu” Vladu koja si je navukla na leđa neprijatelje sa svih strana.

Stoga će mali morati razumjeti potrebe velikih, i obratno, crveni probleme crnih, desni strahove lijevih. Strah od pada naoružat će ih strpljenjem i sve vrijeme motivirati na razgovore, kompromise i toleranciju. Pravo je SDP-a ljutiti se što mu je okorjeli protivnik oteo ključnog partnera, kao i svi oni koji su upravo sada vidjeli svoju šansu na novim izborima pa i pod cijenu štete za Hrvatsku. Prirodno je i željeti neuspjeh političkom protivniku. Ali, i za lijeve i desne štetno je lažno moraliziranje zbog političkih procesa koji, koliko god bili za njegove aktere rizični, kao što vidimo i primjer Velike Britanije, ponekad su nužni. Barem bi politički akteri trebali osvijestiti da kopajući političku jamu drugima, sutra mogu i sami u nju pasti.

Izvor: vecernji.hr

Odgovori

Skip to content