Drago Štambuk o stanju u Hrvatskoj i ugledu naše domovine u svijetu
‘Hrvatsku sam u svom diplomatskom djelovanju predstavljao kao bogatu zemlju, iznimnih prirodnih ljepota i biološke raznolikosti’, poručio je Drago Štambuk.
Drago Štambuk, liječnik i diplomat, poetski kozmopolit, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Utemeljio je svehrvatsku jezično-pjesničku smotru ‘Croatia rediviva’ u svom rodnom kraju u Selcima na otoku Braču, a koja se održava 5. kolovoza.
Štambuk je predstavljao Hrvatsku kao diplomat u Indiji i Šri Lanki, u Egiptu i većem broju arapskih zemalja, Japanu i u Republici Koreji te u Brazilu, Kolumbiji i Venezueli.
Što kaže o međunarodnom ugledu Hrvatske i u kakvom se stanju danas nalazi naša domovina, pročitajte u razgovoru s Dragom Štambukom.
U Selcima na otoku Braču održat će se 5. kolovoza 27. svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što. Svake godine se jednog od pjesnika (iz svih triju hrvatskih književnih idioma: ča-kaj-što) ovjenčava Maslinovim vijencem pa dotični/a postaje poeta oliveatus (olivatus). Kako je krenuo ovaj festival? Koji mu je cilj?
Svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva utemeljio sam 1991. u svom rodnom mjestu, pa je ona stara koliko i naša uskrsla domovina; otud i naziv rediviva što znači oživjela. Manifestacija je bila odgovor na velikosrpsku agresiju kojoj smo bili izloženi. Odgovoriti s onim što nam je identitetski srcu najbliže, a to je hrvatska poetska riječ i naš trojstveni ‘ča-kaj-što’ hrvatski jezik, činilo mi se najsnažnijim i u tom vremenu napotrebnijim odgovorom. Isti je proizašao, dakako, i iz mojih osobnih promišljanja, afiniteta i ljubavi. Naime više od 30 godina promičem, kako je zovem: ‘zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što’, koju sam u više navrata pokušao staviti na Nacionalnu listu nematerijalne baštine u Ministarstvu kulture, no bezuspješno. Ljudi koji kreiraju kulturalne politike trebali bi znati što su hrvatski jezični interesi i kako ih unaprijediti. No nažalost – daleko su oni od dubinskog razumijevanja hrvatske složene sudbine.
Kroz rečenu smotru promišljao sam hrvatsku integraciju, i ne samo jezičnu – odnos središta i periferije, tražio zlatnu ravnotežu koja drži zemlju zajedno, ali istovremeno i sve njene dionice slobodnima. Maslinov vijenac simbolizirao je hrvatske mirotvorne tendencije i uljudbeni otpor naspram okupacijskih snaga koje su višestruko narušavale hrvatski teritorijalni kontinuitet i cjelovitost.
Kao narod Hrvati su radili, i zbog povijesnih silnica i geopolitičkih pritisaka, na prekograničnom sjedinjenju, a bitno manje na nutarnjoj integraciji svoje kompleksne i bogate domovine. Centrifugalne sile uvijek su bile jače od centripetalnih, pa nam danas preostaje djelovati na jačanju vlastitosti i samosvijesti koja iz nje proizlazi.
Cilj smotre, među inim, jest pokazati što nam i kakav nam jezik jest, te naglasiti njegove integracijske i blistave pričuvne potencijale; čak raditi na njima, pod egidom hrvatske koine iliti mješavine/slitine. Hrvatska je imala povijesne prilike – poput one u Ozaljskom književnom krugu koji je formirao svojevrsni jezični supstandard kojim je pisala Ana Katarina Zrinska u svom ‘Putnom tovarušu’ – da iznađe svoj autentični jezični izraz. Da Zrinski i Frankopani kao vladajuća elita nisu nasilno eliminirani možda bi Hrvati danas govorili jezičnom ča-kaj-što slitinom velikog ekumenista Jurja Križanića.
Vi utjelovljujete tri karijere – medicinskog znanstvenika, pjesnika i diplomata – kako se one slažu? Koja je za Vas najvažnija i zašto?
Ništa ne utjelovljujem, naprosto slijedim svoje interese i ljubavi. Ne mogu reći što je za mene važnije – sve je važno. Svaki djelić osobne akcije koji doprinosi ucjelovljenju mojemu i moje domovine, bez obzira na njen obim ili strast, važan je. Biti kreativan i činiti dobro moj je životni moto. Poezija je oduvijek bila u meni, a diplomacija je zamijenila medicinu iz istih humanih razloga pomaganja bližnjima; umjesto brige za više stotina pacijenata počeo sam polovicom 80-ih u Londonu, gdje sam bavio se istraživanjem bolesti jetre i kopnice (aidsa), brinuti i za brojne, u dolazećoj agresiji ugrožene bližnje kao i za širu narodnosnu zajednicu. Što želim ostaviti za sobom prvenstveno su tragovi moje ljudskosti: od poezije do pomaganja i liječenja bolesnih, te zaštite ugroženih. Hrvatska – po broju stanovništva mala, ali istinski velika zemlja – ima se držati univerzalnih principa i pounutriti ih kao svoj nacionalni interes, jer tada je najsnažnija. Jedino domovina s visoko uzdignutim barjakom plemenitosti vrijedna je naše svakodnevne i svekolike borbe, životnoga truda i trapljenja.
Kao znanstvenik i književnik, što mislite o ulozi hrvatske kulture u stvaranju imidža Hrvatske u svijetu? Jesmo li iskoristili naše resurse? Što predlažete?
Hrvatsku sam u svom diplomatskom djelovanju predstavljao kao bogatu zemlju, iznimnih prirodnih ljepota i biološke raznolikosti. Ali i zemlju kreativnih ljudi – od Boškovića i Getaldića do Tesle i Soljačića, od Držića i Gundulića do Krleže i Andrića. U Japanu sam bio posebice uspješan – za pet godina uspio sam broj japanskih turista u Hrvatskoj od nekoliko tisuća dovesti do gotovo 200 tisuća. Japancima je imponirala naša ekološka čistota i snažan kami – tako nazivaju duhovnu supstanciju zemlje. Nažalost, politika ne uvećava zemljin kami već ga troši i uništava, a primarna zadaća onih koji vladaju jest čuvati i jačati duhovnu supstaniciju naše zemlje. Žao mi je da u ustav nismo unijeli formulaciju kojom bi se Hrvatska definirala kao ekološka zemlja sa zadaćom očuvanja okoliša. Vlast ima pogodovati životu, samoodrživosti i samodostatnosti naše domovine. Preživljavanje i načini opstanka čovječanstva postaju gorućom filozofskom i političkom temom našeg ugroženog planeta.
Napredak kako ga danas definiramo metaforički predstavljam zmijom koja jede svoj rep. Ako radikalno ne promijenimo paradigmu gospodarskog rasta uništit ćemo svijet i život na njemu.
Kroz diplomatsku službu upoznali ste bl. Majku Tereziju, u kontaktu ste s Dalaj-lamom, prijatelj s japanskim piscem Harukijem Murakami… Kako su ova poznanstva utjecala na Vaš život?
Svaki susret i s najmanjima od naše braće i sestara utječe na naš život. Utiskuje nam specifično iskustvo, podučava nas izdržljivosti i duhovnom razvoju. Spiritualni rast prioritet je za svakog uspravnog čovjeka, a plemenitosti nam je težiti i graditi vertikalu vrednota u vremenu koje zamijenjuje teze i predstavlja zlo kao dobro i dobro kao zlo; laž kao istinu i istinu kao laž. Nekolicina spomenutih osobnosti iz Vašega pitanja bili su mi dragim prijateljima i velikim primjerima za sebedarje i dobročinjenje, nutarnji mir i kreativno postignuće.
Nakon duge diplomatske službe vratili ste se u Zagreb. Kako gledate na život u Hrvatskoj 25 godina nakon međunarodnog priznanja?
Zamjećujem potresenost i ranjenost običnoga čovjeka, njegovu materijalnu i duhovnu osiromašenost; velike društvene razlike, brutalnost življenja i silnu, neljudsku birokratiziranost. Kao da je svrha našega bivanja biti objektima birokratskog interesa i njegovog manipuliranja s nama. Od zastrašujućih ovrha do dužničkog ropstva raspinje se naše svakodnevno, pojedinačno i zajedničko trajanje. Demokraciji koja nas već orwellovski kontrolira bolje bi pristajalo ime demokratura jer potonji naziv točnije otkriva njenu kvarnost. Dok sve više zborimo o slobodi, slobode je sve manje. Svijet vrednota, društvene i pojedinačne sućuti, kojemu nas poučavahu velike duše iz prošlosti, a i neke iz sadašnjosti, urušava se pred našim očima i zlodusi mu navješćuju kraj. Ako je išta sidro koje drži naš brod na uzburkanome moru, i moguće ga spašava, onda su to duhovna izvorišta i uporišta, Božja velika milost i nebeska utjeha.
Izvor: Marija Pandžić/direktno.hr
