Izgubili smo sve, ali smo dobili Joška Jorasa

Zašto se diglo toliko buke oko jedne arbitražne presude kad smo ionako znali kako će završiti onog trena kad je dogovorena, i kad ionako tvrdimo da ona neće imati učinka? Iz dva razloga, rekao bih: Prvi je da niti jedna država ne prihvaća olako izmjene granica, ma kako bile marginalne.

Drugi je taj što je arbitraža samo potvrdila da Hrvatska otkad je Tuđman umro nema ni prijatelja ni saveznika u svijetu. Morate se zapitati, kako se pobogu dogodilo da je jedan Franjo Tuđman, kojeg su mediji gazili gore nego Trumpa i Karamarka zajedno, uspio u nemogućoj situaciji pridobiti na svoju stranu Njemačku, SAD, pa čak velikim dijelom i tradicionalne srpske saveznike Ruse, dok danas političari koji se već gotovo dva desetljeća biraju po osnvonom kriteriju da su po volji Buzinu i Berlinu ne mogu nigdje u svijetu dobiti potporu ni za što što ima ikakve veze s hrvatskim nacionalnim interesima?

Sad će se HDZ i SDP prepucavati oko toga tko je kriv, Račan ili Kosor, a to će svakako biti i glavna tema razgovora. To je nebitno, šteta je napravljena, Račan je ionako mrtav a Jadranka Kosor je ionako politički mrtva. Račan je, svakako, gadno pogriješio u koracima ponudivši Slovencima dvije trećine Piranskog zaljeva i izlaz na otvoreno more, bez ikakve stvarne potrebe. Tim više što njegova vlada u svoje nepune 4 godine nije uradila baš ništa na temu prijema u EU, aplikaciju za članstvo u EU je predala tek pod kraj svog mandata, a službeno smo kandidati za članstvo postali za Sanadera. Jadranka Kosor je tu ipak manji krivac: do tada je već bitka bila izgubljena, jer u EU nismo imali nikakvu potporu. Ulazak Hrvatske u EU se otegnuo na preko deset godina, najviše zahvaljujući tome što nam je Slovenija sustavno podmetala nogu. Nije pitanje zašto je Slovenija to radila, nego zašto je to mogla? Kako je moguće da diplomacija jedne države bude tako potpuno i brutalno poražena? Dakle, Slovenija je inzistirala na arbitraži jer je znala da na međunarodnom sudu u Hamburgu ne bi dobili ništa od onog što su tražili. Sudovi sude po zakonima, arbitraže presude donose nerijetko arbitrarno i politički motovirano. Ovdje se čak nije radilo o arbitražnom sudu, već o ad hoc skupljenoj grupi ljudi, i čitav postupak se svodio na to kako opravdati ono što je na političkoj razini unutar EU već odavno dogovoreno sa Slovencima. Naime, Slovenija je pod svaku cijenu željela izbjeći da se stvari rješavaju civilizirano, na sudu, što samo po sebi jasno govori da je čitava stvar ne samo bez pravne osnove, nego i da su znali da će arbitražu dobiti, a sud neće. Arbtražni sud je, što se znalo i prije, pa i prije nego je arbitraža počela, zakone protumačio vrlo kreativno i u korist Slovenije. Hrvatskoj za utjehu ostaje kuća ludog Jorasa.

Zato su postavili i jasan uvjet o arbitraži o izmišljenom i nepostojećem graničnom sporu. Zašto je Jadranka Kosor na to uopće pristala? Iskreno, mislim da je krivnja najmanje na njoj: njen izbor je bio ili arbitraža sa Slovenijom, uz siguran gubitak dijela piranskog zaljeva, ili ostanak u famoznom “regionu” na čijem se kreiranju tada radilo punom parom u svjetskim i europskim političkim centrima moći. Ideju je gurao i sam Josipović: radilo se neformalnoj četvrtoj Jugoslaviji, minus Slovenija plus Albanija. Protiv Jadranke Kosor su izbile velike i dobro organizirane demonstracije kad je uspješno završila pregovore o članstvu, a isto tako su ti prosvjedi naprasno prestali kad je stvar ratificirana i zaključena, i kad se smjenom Jadranke Kosor nije moglo više spriječiti ulazak zemlje u EU, pa je više nije imalo smisla niti rušiti. Sad, netko će reći a kog će nam vraga EU, nemamo nikakve koristi od nje. No činjenica je da se nas nije puno pitao: izbor je bio ili ući u EU tada, mimo “regiona”, ili ostati i ući zajedno s ostalima, u paketu, i to kao nekakva zajednica neovisnih država, u biti ponovo u vazalnom odnosu spram Srbije. Doduše, mi smo trenutno, zahvaljujući nesposobnosti i nezainteresiranosti hrvatske diplomacije za međunarodni položaj zemlje, ionako u podređenom položaju i spram Slovenije i spram Srbije, o čemu najboje svjedoči to što je Predsjednica nedavno otišla na inauguraciju Vučića u Beograd unatoč tome što predsjednik Srbije nije bio na njenoj inauguraciji jer je imao važnija posla tog dana, unatoč svim prijetnjama i uvredama koje su joj uputili neki zastupnici u parlamentu Srbije (Šešelj), i unatoč grubom miješanju u hrvatske unutarnje stvari članova vlade Srbije. Pritom mislim prije svega na malog Slobu Dačića i Vulina, ali i samog Vučića. Uostalom sama činjenica da su u Srbiji na vlasti pomagači ratnih zločinaca Miloševića i Šešelja bi državi koja ima kičmu i vanjsku politiku bila signal da se drukčije postavi, jer ovako sami sebe dovodimo u položaj u kakvom jesu. Doduše, postupak premijera Plenkovića koji je istupio iz arbitraže kad smo dobili dokaze o njenoj kompromitiranosti, vjerojatno ljubaznošću SAD, je ispravan, ali pitanje je koliko će nam to pomoći. Pritisak iz EU će svakako biti velik.

Svakako, odgovornost je najvećim dijelom upravo na hrvatskoj diplomaciji, s naglaskom na Vesnu Pusić, kojoj je do hrvatskih interesa bilo stalo koliko do lanjskog snijega, ali i ostalima, poput brutalno nesposobnog Jandrokovića. I svima koji su vodili diplomaciju prije njih. I naravno, na tradicionalno vazalskom, kmetovskom i beskičmenjačkom mentalitetu koji prevladava u Hrvatskoj. Šanse da će se Hrvatska uspješno othrvati pritiscima iz EU i Njemačke, za koju brojnima u Hrvatskoj na žalost nije jasno da nam već puno desetljeće nije ni prijatelj ni saveznik, su minimalne. Baš naprotiv Njemačka je najveći zagovornik Srbije u EU, a usto upravo je Njemačka bila ta koja je podupirala slovenski zahtjev za blokiranjem pristupa Hrvatske EU ukoliko se Sloveniji ne prepusti Piran. Nove saveznike nismo stekli ni kad su se sami nudili, poput Rusa koje smo odbili, a stare smo izgubili. U EU za Hrvatsku jednostavno nikog nije briga, niti imaju interesa u vezi nje.

Koje će štete imati Hrvatska, a koje koristi Slovenija od svega? Najlogičnija pretpostavka je da je Slovenija na svemu ovom inzistirala radi luke Koper, koja je ključna za njihov geopolitički položaj i ekonomiju. Sloveniji nipošto nije bilo u interesu da vanjska granica EU na moru ujedno bude i granica Hrvatske, jer bi tada Hrvatska kontrolirala strane brodove koji idu kako za Rijeku tako i za Koper: stvari poput ribe i nafte možemo zanemariti, jer u Jadranu ionako nema ni ribe ni nafte. Svojevremeno mala i beznačajna lučica u zatvorenom slovenskom moru, između velikih luka u Rijeci i Trstu, luka Koper je danas za red veličine veća od one u Rijeci, i što je najgore – dok ona rapidno raste, dok Slovenci ulažu u nju, dotle Rijeka rapidno pada. Problemi su brojni, Slovenci su svoju luku produbili i pripremili za prihvat brodova gaza čak 14 metara, riješili transport i sve ostalo, dok mi od neovisnosti pričamo o gradnji pruge Rijeka-Zagreb. O nezainteresiranosti riječkih gradskih vlasti za ono što bi trebalo biti temelj grada, luku, ne treba niti pričati. Obersnelu je uvijek više bilo stalo do Titovog Galeba i Frljića nego do razvoja luke.

Bitku s Koprom je Rijeka davno već izgubila, tako da je arbitraža u svemu tome tek točka na I; završni čin priče o kroničnoj nesposobnosti hrvatske diplomacije, ali i vlasti kako iz stranke tako i partije. Ovako ostaje samo gorak okus nacionalno poniženja, ali bez neke spomena vrijedne stvarne štete: ona je učinjena već i prije arbitraže.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

1 comment

Odgovori

Skip to content