DON MARINKO MLAKIĆ: Ljubav je prva i najveća zapovijed
Koja je najveća zapovijed? Koja je to temeljna mudrost koja može opravdati život i dati mu smisao uvijek i svugdje? Koji je to princip života koji može vrijediti za svaku priliku, za svaki odnos, za svaki pristup svemu?
Ovo je temeljno pitanje koje čovjeka muči uvijek, pa i onda kada ga svjesno sebi ili drugima ne postavlja. Ono se provlači kroz sva druga pitanja. Kao izazov u pozadini je svakog drugog životnog izazova. Bili mi ozbiljni ili ne, radosni ili tužni, cinici ili ispunjeni nadom, od ovog temeljnog pitanja o našem postojanju jednostavno ne možemo pobjeći. I onda kad čovjek tvrdi da ga ozbiljno promišljanje o životu ne zanima, kada život ironizira, kada ga odbacuje, on neposredno priznaje da ga to muči, da nema odgovora i da od toga bježi. Odgovor na ovo pitanje nije samo zahtjev našeg razuma, već je to potreba našeg srca, cijelog čovjeka. Naše emocije i naše tijelo jednako su potrebni smislenog odgovora na pitanje: koja je zapovijed najveća od svih, tj. što je temelj našeg postojanja?
Isusov odgovor je Zapovijed ljubavi. „O zapovijedi ljubavi ovisi sav Zakon i Proroci.“ To će reći da se na nju svodi i iz nje izvodi sva životna mudrost i sva pravila ponašanja. Bez ljubavi zakoni ostaju slijepi, bešćutani, a mudrost hladna, bezosjećajna, nerealna… Na Posljednjoj večeri ovaj svoj odgovor Isus nadopunjuje stavljajući sebe kao uzor ljubavi. Tada je izrazio žarku želju da nas upravo po takvoj ljubavi prepoznaju kao njegove učenike.
O ljubavi se uvijek među ljudima jako puno govori, i taj govor je često proturječan. U ime ljubavi se čine ludosti, opravdavaju se slabosti. U ime ljubavi zakoni se zaobilaze i krše, umjesto da se usavršavaju. Ljubav se često shvaća kao patetična fraza kojom se sve može opravdati, pa čak i mržnja. Tako će ljudi reći da se može ”previše ljubiti”, ”previše voljeti”. Roditelji iz ”prevelike ljubavi” djeci popuštaju, krivo ih odgajaju… U ime ljubavi se zavidi, otima, napušta djecu i supružnike, krade, zarobljava, ubija… Jednima je ljubav, napose ona koja treba vezati supružnike, obična ”kemija”, a drugima sebična strast, nagon. Čak se nemoral i najneurednije putene sklonosti opravdavaju ljubavlju.
Koje su osnovne značajke Isusove ljubavi? U sv. Pismu, ispisano je jako puno stranica o ljubavi. Često puta na takav način da se sama riječ ljubav i ne spominje.
Sv. Pismo je u stvari knjiga o ljubavi: najprije o ljubavi Boga prema čovjeku, a onda o ljubavi koju bi čovjek trebao Bogu uzvratiti i koja bi trebala vezati ljude međusobno.
Pogledajmo koje su to temeljne odrednice kojima Sveto pismo predočava ljubav.
Prva temeljna odrednica svetopisamske ljubavi jest: Bog je ljubav. Njezin izvor prema nama je u samome Bogu. Radi toga: onoliko koliko nam je sam Bog (ne)spoznatljiv, toliko će nam i sama ljubav ostati (ne)objašnjiva. U ljubav zato, baš kao i u Boga, treba ponajprije povjerovati i vjerovati. Kad nas Bog zapovijeđu ljubavi obvezuje, on nas poziva na život kakav je u njemu samome i iz njega izvire u nas. Odazivajući se na poziv ljubavi, mi sebe otvaramo tom Božanskom vrelu života.
Nadalje, prema Svetom pismu, ljubav je zapovijed. To će reći: ona je zakon, princip života. Po tome ona se više utemeljuje u spoznajnoj i voljnoj sposobnosti čovjeka, a tek onda u emocijama i u tijelu. Ljubav je stav, odluka i dosljednost toj odluci, a nipošto nekakav prolazni i često proturječan osjećaj, kojim se, jer je tobože plemenit, može prijeći preko zakona u bezakonje, preko razumnosti u opravdavanje kojekakve ljudske nebuloze i gluposti.
Konačno, Isus ljubav prema Bogu i prema bližnjemu tako povezuje da ih međusobno uvjetuje. To je najsnažnije izrazio apostol Ivan: „Rekne li tko: “Ljubim Boga”, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga“ (1Iv 4,20-21). Ne možemo, dakle, ljubiti Boga, ako ne ljubimo svoga bližnjega. Jednako tako ne možemo ispravno ljubiti bližnjega ukoliko ne ljubimo Boga, odnosno ukoliko zanemarujemo zakone i odredbe koje nam je Bog naložio obdržavati u našim međuljudskim odnosima. Prema tome, ne može se nikada govoriti o ljubavi ukoliko se ona ”dokazuje” bilo kojim grješnim činom kojim kršimo bilo koju Božju zapovijed. Tako se nikada, baš nikada ne može ljubavlju opravdavati nijedan grijeh bludnosti, kao što je preljub, rastava braka, izvanbračna veza, predbračni život na način braka, neuredna spolnost i sl. To nije ljubav! To je sebična strast koju se lažno proglašava ljubavlju. Tako barem zaključujemo dosljedno ovome što nam Isus govori.
Isus nije došao dokinuti zakon već ga ispuniti, usavršiti (Mt 5,17). Usavršuje ga ljubavlju. Premda su farizeji neiskreni već podmuklo licemjerni, kada ga pitaju o najvećoj zapovijedi, Isus na njihovu provokaciju ne odgovara revanšistički. Za njega je to pitanje najozbiljnije i ne želi ga podvrći međuljudskim prepucavanjima i nadmudrivanjima. Mi ljudi tomu smo skloni, napose onda kada nas tajna života nadilazi a mi to ne želimo priznati, ili kada licemjerno želimo popuštati svojim slabostima.
Ljubav, na koju smo pozvani božanskim zakonom, daleko je više od obične afektivne ljubavi ili osjećaja privlačnosti i zanosa. Mi smo pozvani potpuno se predati Bogu, ljubiti ga svim svojim bićem (svim srcem, dušom i umom svojim). Naša ljubav prema bližnjima mora biti izražena u konkretnim djelima ljubavi, kao što su primjerice ona o kojima govori današnje prvo čitanje. Mi ljubimo Boga i bližnje jer je Bog prvi pokazao svoju bezgraničnu ljubav prema nama. Ljubav je naprosto princip našeg života. Ljubimo jer živimo i živimo dok ljubimo. Ljubav je naša hrana, naša snaga, naša nada i utjeha. Njome se branimo od svih naših neprijatelja, protivština, grijeha i napasti… Pa i od same smrti. Mi ljubimo u zahvalnosti za spasenje koje nam je darovano. I po tome postajemo nasljedovatelji Kristovi, kako to sv. Pavao spominje (drugo čitanje). Naš život treba nam pretvoriti u trajnu žrtvu hvale Bogu, koju svakodnevno prinosimo u svim trenucima i odnosima koje živimo, bez obzira koliko to bilo malo ili veliko, vidljivo ili nevidljivo, ugodno ili neugodno, priznato od ljudi ili nepriznato, isplativo ili neisplativo. Jer onoliko koliko istinski ljubimo, toliko ćemo biti sposobni doživjeti Božju ljubav na sebi.
Ljubavi treba dopustiti da nas zahvati i ponese: kao temeljni zakon, kao zapovijed, kao logos – kao smisao koji sve osmišljava, i konačno kao naklonost koja će preplaviti naše emocije, prožeti naše tijelo…
Don Marinko Mlakić
